Piše: Richard M. Ebeling
Prije sedamdeset godina, 4. februara 1936. engleski ekonomist John Maynard Keynes (1883-1946) objavio je ono što je uskoro postalo njegovo najpoznatije djelo, Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca. Malo je knjiga, u tako kratkom vremenu, steklo tako veliku popularnost i generiralo tako destruktivan utjecaj na javnu politiku. Ono što je Keynesu uspjelo jeste pružiti obrazloženje onoga što vlade uvijek žele učiniti: trošiti novac i preusmjeravati ga posebnim interesima.
U tom je procesu Keynes pomogao potkopati tri osnovne institucionalne komponente slobodne tržišne ekonomije: zlatni standard, uravnotežene državne budžete i otvorena tržišna natjecanja. Na njihovo mjesto Keynesova ostavština dala nam je inflaciju papirnatog novca, deficitarnu državnu potrošnju i više političkih intervencija na cijelom tržištu.
Naravno, bilo bi pretjerano tvrditi da bez Keynesa i inflacije kejnzijanske revolucije, deficitarna potrošnja i intervencionizam se ne bi dogodili. Desetljećima prije pojave Keynesove knjige, politička i ideološka klima bila je usmjerena ka sve većoj uključenosti vlade u društvene i ekonomske poslove, zbog sve većeg utjecaja kolektivističkih ideja među intelektualcima i kreatorima politike.
No, prije pojave Opće teorije, mnogi zagovornici takve kolektivističke politike morali su se okrenuti glavnom tijelu ekonomskog razmišljanja koje je i dalje tvrdilo da je općenito najbolji put da vlada zadrži svoje ruke dalje od tržišta, održava stabilnu valutu pokrivenu zlatom i ograniči vlastitu politiku oporezivanja i potrošnje.
Klasični ekonomisti osamnaestog i devetnaestog stoljeća uvjerljivo su pokazali da je vladina intervencija spriječila glatko funkcioniranje tržišta. Oni su izgradili tijelo ekonomske teorije koja je jasno pokazala da vlade nemaju niti znanje ni sposobnost usmjeravanja ekonomskih poslova. Sloboda i prosperitet najbolje se osiguravaju kada je vlada općenito ograničena na zaštitu života ljudi i imovine, s konkurentskim snagama ponude i potražnje koje donose potrebne poticaje i koordinaciju ljudskih aktivnosti.
Tokom napoleonskih ratova ranog devetnaestog stoljeća, mnoge evropske zemlje doživjele su ozbiljne inflacije kako su se vlade okretale štampariji da financiraju ratne izdatke. Pouka koju su klasični ekonomisti naučili bila je da se ruka vlasti mora ukloniti s ručke štamparskog stroja kako bi se održala monetarna stabilnost. Najbolji način za to bio je povezivanje valute jedne nacije s robom poput zlata, zahtijevanje od banaka da otkupljuju svoje zlatnike na zahtjev po fiksnoj tečaju i ograničavaju svako povećanje iznosa takvih bankovnih novčanica u opticaju dodatnim depozitima zlata koje su u bankama ostavili njihovi deponenti.
Zaključili su također da je deficitarno trošenje opasno sredstvo finansiranja vladinih programa. To je omogućilo vladi stvaranje iluzije da može trošiti bez nametanja troška za društvo u obliku viših poreza; mogli su danas posuditi i potrošiti, a odgoditi porezni trošak do nekih budućih vremena kada bi krediti morali biti vraćeni. Klasični ekonomisti pozivali su na godišnje uravnotežene budžete, omogućujući biračkom tijelu da jasnije vidi troškove državne potrošnje. Ako bi nacionalna izvanredna stanja, poput rata, trebala prisiliti vladu da posuđuje, onda kad bi kriza prošla, vlada je trebala osigurati budžetske suficite kako bi isplatila dug.
To je smatrano pouzdanim i istinitim politikama za zdravo društvo. A to su bile politike koje je Keynes nastojao srušiti na stranicama Generalne teorije. Tvrdio je da je tržišna ekonomija inherentno nestabilna, otvorena naglim promjenama raspoloženja optimizima i pesimizma među investitorima, što je rezultiralo nepredvidivim i širokim fluktacijama u proizvodnji, zaposlenosti i cijenama. Samo vlada, vjerovao je, mogla je dugoročno gledati i racionalno držati ekonomiju na ravnoj kobilici trošenjem deficita kako bi stimulirala ekonomiju tokom depresije i održavanjem suficita tokom inflacijskih bumova. Zato je napao ideju godišnjih uravnoteženih budžeta; Umjesto toga, vlada bi trebala uravnotežiti svoj budžet u “poslovnom ciklusu”.
Da bi obavile ovaj posao, Keynes je rekao, vlade ne bi smjele biti sputane “barbarskom relikvijom” zlatnog standarda. Mudri političari, koje bi vodili briljantni ekonomisti poput njega, moraju imati odriješene ruke za povećanje ponude novca, manipuliranje kamatnim stopama i promjenu deviznog kursa pod kojim se trgovalo valutama. Oni su zahtijevali ovu moć kako bi mogli generirati bilo kakvu potrošnju potrebnu da bi se ljudi vratili na posao kroz projekte javnih radova i privatne investicije potaknute od vlada. Ograničavanje povećanja ponude novca na količinu zlata samo bi stajalo na putu, naglasio je Keynes.
Keynes je vjerovao ne samo da se tržišna ekonomija nije moglo zadržati na jednoj kobilici, nego je smatrao da je nepoželjno dopustiti tržištu da radi. Jednom je rekao da bi tržište trebalo odrediti cijene i plate za ravnotežu ponude i potražnje, umjesto da preda društvo okrutnoj i nepravednoj “ekonomskoj sili”. Umjesto toga, želio je da se plate i cijene politički fiksiraju na temelju onoga “što je” fer “i” razumno “između [društvenih] klasa.”
Na primjer, nivo plata koje su nametnuli sindikati trebalo je promatrati kao nedodirljiv, čak i ako su mnogi radnici istisnuti s tržišta jer je nivo minimalnih plata bio viši nego što su potencijalni poslodavci mislili da su ti radnici bili vrijedni. Vlada je umjesto toga trebala printati novac, ulaziti u deficite i dizati cijene na bilo koji nivo potreban da bi se ponovno isplatilo poslodavcima da zaposle radnike. Drugim riječima, trajna inflacija cijena bila je sredstvo osiguranja “pune zaposlenosti” pred agresivnim sindikatima.
Ne provjeravajte potrošnju
Osim toga, kada je pravilo uravnoteženog budžeta napušteno, više nije bilo provjera državne potrošnje. Kao što su James M. Buchanan i Richard E. Wagner istaknuli u Demokratiji u deficitu (1974), kada se vlada oslobodi od ograničenja da direktno odgovara poreskim obveznicima i odmah plati za ono što potroši, svaka zamisliva grupa s posebnim interesom može privući političare da hrane njihove želje. Političari, želeći glasove i doprinose kampanji, sretno nude svoje usluge interesnim grupama. Istovremeno, poreski obveznici lako postaju plijen zablude da im vlada može dati nešto za ništa, gotovo bez ikakvih troškova za njih.
Doista, političari sada mogu igrati igru nudeći sve više i više dolara za interesne grupe, a istovremeno smanjiti poreze. Vlada jednostavno ispunjava prazninu zaduživanjem, namećući veći teret duga budućim generacijama. Ili će se porezi morati povećati u godinama koje dolaze ili će se vlada obratiti štampariji da plati ono što duguje, sve to dok tvrdi da se to čini stvaranja “nacionalnog prosperiteta” i financiranja “društveno neophodnih” programe socijalne države.
U jednom od najpoznatijih odlomaka u Općoj teoriji, Keynes je rekao da su “ideje ekonomista i političkih filozofa, i kada su u pravu i kada su u krivu, snažnije nego što se obično razumije. Doista, malo šta drugo upravlja svijetom. Praktični ljudi, koji vjeruju da su oslobođeni bilo kakvih intelektualnih utjecaja, obično su robovi nekog umrlog ekonomista. Ludaci na visokim položajima koji čuju glasove koje niko ne čuje, kao da destilišu svoju ludost od nekog akademskog piskarala od prije nekoliko godina.” Dakle strateške ekonomske odluke države zavise od „ideja, a ne od stečenih ekonomskih pozicija. ”
Sedamdeset godina nakon pojave Opće teorije, mnogi praktični funkcioneri i i političari na vlasti ostaju robovi umrlih ekonomista i akademskih piskarala. Tragedija za naše vrijeme je da među glasovima koje uvijek čuju u zraku dok pokvareno manipuliraju svime što dodiruju je i onaj Johna Maynarda Keynesa.
Preveo: Danijal Hadžović
