Šta je populizam?

Šta je populizam?

Populisti mogu biti sve od militarista do libertarijanaca. Pa šta zapravo znači ta riječ?

Donald Trump, populistički američki predsjednik, želi deportirati nedokumentirane imigrante. Podemos, populistička španska stranka, želi imigrantima dati pravo glasa. Geert Wilders, populistički holandski političar, želi eliminirati zakone protiv mržnje. Jaroslaw Kaczynski, populistički poljski političar, zagovarao je zakon kojim se zabranjuje upotreba fraze “poljski logori smrti”. Evo Morales, bolivijski populistički predsjednik, proširio je prava poljoprivrednika da uzgajaju koku. Rodrigo Duterte, populistički predsjednik Filipina, naredio je policiji da likvidira svakog osmnjičenog trgovca drogom. Populisti mogu biti militaristi, pacifisti, obožavatelji Che Guevare ili Ayn Rand; mogu biti ljubitelji prirode i protivnici naftovoda  ili ostrašćeni negatori klimatskih promjena. Što ih sve čini “populistima” i šta ta riječ zapravo znači ništa?

Rasprostranjena upotreba izraza “populizam” datira iz 1890-ih, kada je američki populistički pokret usmjerio ruralnu populaciju i Demokratsku stranku protiv urbanih republikanaca. (Upotrijebljena je i za ruski pokret narodnichestvo iz 19. stoljeća, sastavljen uglavnom od samomrzećih intelektualaca koji su gajili simpatije prema seljaštvu .) Pedesetih godina prošlog stoljeća akademici i novinari počeli su taj pojam šire primjenjivati ​​kako bi opisali sve od fašističkih i komunističkih pokreta u Evropi do američkih antikomunističkih mekartijevaca i argentinskih peronista. Kao što je Benjamin Moffitt objasnio u svojoj knjizi “Globalni rast populizma”, na konferenciji na Londonskoj školi ekonomije 1967. godine dogovoreno je da je  taj pojam, premda je bio koristan,  preširok da bi bio vezan za jedan opis. Neki su ga učenjaci  povezali s frustracijom zbog gubitka društvenog statusa ili blagostanja, neki s nacionalističkom nostalgijom. Drugi su ga vidjeli kao političku strategiju u kojoj se karizmatični vođa obraća masama, istovremeno brišući institucije (iako nemaju svi populistički pokreti takvog vođu). Unatoč nejasnoći, uporaba pojma je narasla.

2004. godine Cas Mudde, politički naučnik na Univerzitetu u Gruziji, ponudio je definiciju koja je postala sve utjecajnija. Prema njegovu mišljenju, populizam je “tanka ideologija”, koja samo uspostavlja okvir: onog o poštenom narodu u odnosu na korumpiranu elitu. (On ju je suprotstavio pluralizmu koji prihvata legitimnost mnogih različitih grupa.) Ova tanka ideologija može biti povezana sa svim vrstama “debelih” ideologija s više pokretnih dijelova, poput socijalizma, nacionalizma, anti-imperijalizma ili rasizma, kako bi objasnili svijet i opravdati specifične planove. Poljski g. Kaczynski, vjersko-nacionalistički populist, potiče katoličko preuzimanje institucija svoje zemlje od elitnih sekularnih liberala. Holandski gospodin Wilders, sekularno-nacionalistički populist, traži represiju prema islamu (u odbrani prava homoseksualaca) i razbija multikulturalnu elitu. Španski Podemos, anarhističko-socijalistička populistička stranka, nastoji da zauzme prazne zgrade u vlasništvu banaka i distribuira ih siromašnima, a napada “la castu” (elitna kasta).

Ova definicija populizma kao “tanke ideologije”  izgleda pogodna i u Britaniji, gdje Brexiteeri osuđuju stručnjake, a sebe nazivaju “ljudima” i pohvaljuju se da su “razbili elitu”. Doista, Brexitu nedostaje jedinstvena “debela ideologija”: Brexiteeri imaju različite stavove prema trgovini, rasi, državnoj potrošnji i gotovo svemu drugom. No, drugi teoretičari smatraju da definicija tanke ideologije ne uspijeva uhvatiti neke dimenzije. Jan-Werner Müller, politički naučnik na Univerzitetu Princeton, misli da su populisti definirani svojim tvrdnjama da oni sami predstavljaju narod i da su svi drugi ilegalni. I unutar kategorije postoje važne razlike, poput one između inkluzivnih i ekskluzivnih sorti. Ekskluzivni populizam usredotočuje se na isključivanje stigmatiziranih skupina (izbjeglice, Romi) i češći je u Europi. Uključivi populizam traži da se politika otvori stigmatiziranim skupinama (siromašnima, manjinama), a češća je u Latinskoj Americi. G. Mudde tvrdi da, iako većina autora opovrgava populizam, njegov uspjeh leži u prisiljavanju elita na raspravu o pitanjima koja nastoje da ignorišu. Ali populistička uvjerenja da su ljudi uvijek u pravu je loša vijest za dva elementa liberalne demokracije: prava manjina i vladavinu zakona.

 

Izvor: The Economist
Preveo: Danijal Hadžović

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *