Kako je centralno planiranje srušilo Rimsko carstvo?

U 449. godini p.n.e rimska vlast uspostavila je ‘Zakonik dvanaest ploča’, regulirajući veliki dio komercijalnog, društvenog i porodičnog života. Neki od ovih zakona bili su razumni i konzistentni sa ekonomijom ugovora i trgovine; drugi su propisivali okrutne kazne i dodijeljivali ogromnu moć i privilegije za nekolicinu. Ostali propisi regulirali su maksimum kamatne stope na posuđivanje novca na 8%. Rimska vlast imala je također običaj periodičnog opraštanja svih dugova koji su postojali u društvu; to jest, legalnog oslobođanja privatnih dužnika od obaveze vraćanja dugova privatnim kreditorima.

Rimska vlast upuštala se i u kontrolu cijena nad pšenicom. U periodima nestašice, rimska vlast otkupljivala bi žito i kasnije preprodavala po cijeni fiksiranoj znatno niže od tržišne cijene. U 58. godini p.n.e ovo je podignuto na novi nivo: vlast je davala žitarice građanima Rima po nultoj cijeni, to jest besplatno.

Rezultat je bio neizbježan: poljoprivrednici su napuštali posjede i naseljavali Rim. Ovo je naravno samo pogoršalo problem, jer je manji broj poljoprivrednika na posjedima van Rima doveo do naglog smanjenja proizvodnje žitarica i posljedično znatno manje ponude istog na tržištu. Također, robovlasnici su oslobađali svoje robove stavljajući financijski teret njihovog hranjenja na rimsku vlast bez ikakvih troškova.

U 45. godini prije Krista, Julije Cezar otkrio je da skoro trećina rimskog građanstva dobija zalihe žita besplatno od države.

Da bi se nosili sa financisjkim troškovima tog subvencioniranja, vlast je pribjegavala devaluaciji valute, odnosno inflaciji. Kontrola cijena nad žitom, nestašice opskrbe, rastući budžetski problemi za rimsku vlast, monetarno poigravanje valutom i posljedica rasta inflacije cijena bili su neprekinuti fenomen kroz duge periode rimske historije.

Potrošnja, inflacija i ekonomske kontrole pod Dioklecijanom

Najpoznatija epizoda kontrole cijena u historiji Rimskog Carstva zbila se za vladavine imperatora Dioklecijana (244-312). Nakon što je preuzeo prijestolje u 284. godini, Dioklecijan se gotovo odmah upustio u poduzimanje velikih i skupih državnih projekata.

Došlo je do velikog povećanja u vojnoj potrošnji i rastu oružanih snaga te velikog poduhvata izgradnje u obliku planiranog novog glavnog grada za Rimsko carstvo u Maloj Aziji (današnja Turska) u gradu Nikomedija. On je također uveliko proširio rimsku birokraciju i uveo prinudni rad kako bi mogao dovršiti svoje velike programe javnih radova.

Kako bi mogao financirati svoje krupne ambicije i vladine aktivnosti, Dioklecijan dramatično podiže poreze na sve segmente rimskog stanovništva. Ovo je očekivano rezultiralo u narušenim podsticajima za rad, proizvodnju, štednju i ulaganje kao posljedica prekomjernog oporezivanja. To je dovelo do velikog pada u trgovini i razmjeni također.

Kada se ovo oporezivanje više nije pokazalo dostatnim za financiranje velike potrošnje vlasti, Dioklecijan se okrenuo devaluaciji valute. Zlatnim i srebrnim kovanicama se smanjivao udjel plemenitog metala i ponovo izdavao od strane vlasti sa tvrdnjama da je njihova vrijednost ostala nepromijenjena. Vlast je donosila zakone o tenderima zahtijevajući od rimskih građana i subjekata u okviru Carstva da prihvate ove devalvirane kovanice po višoj vrijednosti štampanoj na licu i naličju svake kovanice.

Rezultat ovoga također je bio neizbježan. S obzirom na stvarnu sadržajnost zlata i srebra, ovaj zakonski novac s nižom stvarnom vrijednošću prihvaćen je od strane trgovaca samo uz popust. To znači da su ubrzo izgubili stvarnu vrijednost na tržištu. Ubrzo su ljudi počeli gomilati stare kovanice s većim udjelom zlata i srebra u sebi, dok su novi novac koristili u razmjeni.

Ovo je dakako značilo da je svaka devalvirana kovanica kupovala tek manju količinu robe na tržištu nego prije. Ili obratno, sada je bilo potrebno dati više novih kovanica za istu količinu dobara kao prije. Inflacija cijena se rapidno pogoršavala kako je imperator izdavao sve više i više ovih bezvrijednih formi novca čija je vrijednost konstantno opadala.

Dioklecijan je također uveo porezni presedan. To jest, rimska vlast nije željela prihvatiti vlastiti, devalvirani novac kao oblik isplate poreza koji joj su se dugovali. Cijelo stanovništvo je bilo imobilizirano zbog činjenice da su rimski porezni obveznici morali svoje poreze plaćati u naturi, tj. stvarnoj robi. Mnogi su sada bili vezani za zemlju ili određeno zanimanje, kako bi osigurali dovoljno proizvedene robe potrebne ispunjavanje poreznih obveza. Na taj način je izuzetno rigidna ekonomska struktura nametnuta cijelom rimskom gospodarstvu.

Dioklecijanov edikt dodatno pogoršava stvari

Ali najgore od svega je tek dolazilo. U 301. godini, famozni Dioklecijanov edikt je donesen. Imperator je fiksirao cijene žita, mesa, jaja, odjeće i drugih proizvoda koji su kolali tržištem. Fiksirane su i nadnice zaposlenika u proizvodnji ovih dobara. Kazna nametnuta za kršenje ovih propisa, odnosno prodavanje bilo kojeg proizvoda po cijeni drugačijoj od fiksirane, bila je smrt.

Shvatajući da bi uvođenjem ovih mjera, farmeri i proizvođači izgubili svaki podsticaj da svoja dobra stavljaju na tržište, Dioklecijan ediktom isto tako propisuje da će oni za koje se utvrdi da gomilaju dobra i smanjuju tržište, biti podjednako kažnjeni: njihova imovina bi bila oduzeta a oni smrtno stradali.

U grčkim dijelovima Carstva, arheolozi su pronašli ploče cjenovne ploče koje navode mandatorne cijene uspostavljene od vlasti. Ploče broje preko 1000 individualnih cijena i nadnica određenih zakonom za sva dobra, robu i radne usluge.

Rimljanin ovog vremena po imenu Laktan napisao je tada da je “Dioklecijan dao sebi za pravo da regulira cijene svih korisnih i dobrih stvari. Mnogo je krvi proliveno zarad vrlo blagih i sitničavih računa; narod nije donio nikakve dodatne provizije na tržište jer nisu mogli biti razumno nagrađeni za njih, što je toliko povećalo nestašice da bi na kraju, nakon što su mnogi umrli zbog njega, zakon bio odbačen.”

Posljedice i lekcije rimske ekonomske politike

Roland Kent, ekonomski historičar za ovo razdoblje, sumirao je posljedice Dioklecijanovog edikta na sljedeći način:

“…Ograničenja cijena određena ediktom nisu ispoštovana od strane trgovaca uprkos smrtnoj kazni propisanoj statutom za njegovo kršenje; kupci koji su bili uvjereni da su cijene iznad zakonskog limita formirali su rulje i milicije koje bi uništavale ‘prestupničke’ trgovačke objekte, usputno ubijajući trgovce čak i ako su dobra bila veoma male vrijednosti; trgovci su zauzvrat gomilali dobra za bolja vremena koja neće biti predmet ovih restrikcija, što je dodatnim smanjenjem ponude na tržištu još više podiglo cijene vodeći polako do ilegalnog trgovanja, tj. transakcija u tajnosti.”

Ekonomski učnici bili su tako katastrofalni za rimsku ekonomiju da je samo 4 godine poslije upostavljanja Edikta, Dioklecijan abdicirao pozivajući se na “loše zdravlje” – eufemizam kroz historiju koji reflektuje strah političkih lidera da ukoliko ne odstupe sa vlasti, njihovo smaknuće od strane drugih može završiti fatalno po njihov život. Iako Edikt nikad nije formalno ukinut, ubrzo postaje mrtvo slovo na papiru nakon što Dioklecijan napušta tron.

Michael Ivanovich Rostovtzeff, vodeći historičar antičke rimske ekonomije, ponudio je ovaj sažetak u svojoj knjizi Socijalna i ekonomska historija Rimskog carstva (1926):

“Isto sredstvo (sistem kontrola cijena i nadnica) često je oproban i prije njega (Dioklecijana) i često nastavljan poslije njega. Kao privremena mjera u kritičnim vremenima, možda je i moglo biti od neke koristi. Kao općenita mjera s ciljen da potraje, bila je sigurna za činjenje velike štete i uzrokovanja strašnog krvoprolića, bez ikakvog olakšanja. Dioklecijan je dijelio pogubnu vjeru antičkog svijeta u svemoć države, uvjerenje koje mnogi moderni teoretičari nastavljaju da dijele s njim.”

Konačno, kao što je zaključio Ludwig von Mises, Rimsko carstvo počelo je slabiti i propadati jer nije imalo ideja i ideologiju potrebnih za izgradnju i očuvanje slobodnog i prosperitetnog društva: filozofiju individualnih prava i slobodnog tržišta. Mises svoje refleksije o civilizacijama antičkog svijeta završava ovako:

“Čuvena civilizacija antike nestala je zbog nesposobnosti da prilagodi svoj moralni kredo i pravni sistem zahtjevima tržišne ekonomije. Društveni poredak je osuđen ako je djelovanje koje njegovo normalno funkcioniranje zahtijeva odbijeno standardima morala, proglašeno ilegalnim zakonima zemlje i progonjeno kao kriminalno od strane sudova i policije. Rimsko carstvo smrvljeno je u prašinu jer mu je nedostajalo duha (klasičnog) liberalizma i slobodnog poduzetništva. Politika intervencionizma i njena politička propozicija, Firerova načela, razložila su moćno carstvo jer će ona kao nužnost, uvijek prouzročiti disintegraciju i uništenje bilo kojeg društvenog entiteta.”

Preveo: Dino Majstorović
Izvor: Foundation for Economic Education

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *