Piše: Chelsea Follett (Forbes)
Neopravdana panika oko prekomjerne populacije veliki je problem koji je doveo do zloupotreba ljudskih prava i mnogih besmislenih patnji.
Razmotrite dugačku historiju prenapuhanih alarma, i kako se strahovii paničara iznova i iznova ne uspijevaju realizirati. Prije dva stoljeća , esej Thomasa Malthusa o stanovništvu upozorio je da će rast stanovništva izvan kontrole iscrpiti resurse i dovesti do raširene gladi. Njegovo željeno rješenje bilo je smanjiti stopu nataliteta odlaganjem braka, ali ako to nije uspjelo, podržao je neke prilično ekstremne mjere za smanjenje broja stanovnika. Kako bi spriječio glad, on je smatrao da je moralno dopustivo “širiti kugu” tako što bi se siromašni natjerali da žive u močvarama, čak im se i zabranili “specifični lijekovi za uništavanje bolesti”. Nakon što je Malthus umro, industrijska revolucija donijela je prosperitet bez presedana koji je omogućio finansiranje izgradnje sigurnih vodoopskrbnih i kanalizacijskih sistema na skali koja nikada prije nije postignuta. Životni standardi su preobraženi i životni vijek produžen. Kako su se farme mehanizirale, hrana je postala obilnija čak i kad je populacija rasla. Glad je postala rjeđa. Malthusove ideje ipak su se pokazale trajno popularnima.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, histerija prekomjerne populacije potpuno se vratila u modu. Biolog Paul D. Ehrlich iz Stanforda objavio je Populacijsku bombu 1968. godine, koju je otvorio rečenicama: “Bitka za hranjenje cjelokupnog čovječanstva je gotova. U sedamdesetim godinama stotine miliona ljudi umiru od gladi usprkos bilo kakvim programima za smanjenje gladi koji su sada krenuli. “Ubrzo nakon toga, Rimski je klub 1972. godine objavio izvještaj pod nazivom Granice za rast. Podupirali su stari argument da će rast stanovništva iscrpiti resurse i dovesti do kolapsa društva s dokazima iz računalnih simulacija temeljenih na sumnjivim pretpostavkama. Te su zlouporabe dovele do gaženja ljudskih prava, uključujući milione prisilnih sterilizacija u Meksiku, Boliviji, Peruu, Indoneziji, Bangladešu i Indiji, kao i kineske drakonske politike za jedno dijete (sada dvoje djece). Godine 1975. funkcioneri su samo u Indiji sterilizirali 8 miliona muškaraca i žena. Jesu li te zloupotrebe ljudskih prava nužne? Ne. Umjesto suočavanja s velikim brojem gladovanja i nestašica resursa, čovječanstvo je uspjelo učiniti resurse obilnijim koristeći ih učinkovitije, povećavajući opskrbu i razvijajuži nadomjestatke.
Danas je populacija rekordna, a glad je nestala svugdje izvan ratnih zona. Čak i u Subsaharskoj Africi, najsiromašnijem području na planeti, opskrba hranom sada premašuje preporučenih 2.000 kalorija po osobi dnevno. Ipak, strahovi prekomjerne populacije još uvijek snažno drže javnu maštu. Ranije ove godine, istraživanje negativnog populacijskog rasta otkrilo je da su “američki učenici vrlo zabrinuti zbog prekomjerne populacije”. Mnogi istaknuti ekolozi – od bioetičara Travisa Riedera s Johns Hopkins Universitya do zabavljača Bill Nye “The Science Guy” – podupiru porezne kazne ili druge državne kazne za “previše” djece, a Sarah Conly iz Bowdoin Collegea objavila je knjigu 2016. u izdanju Oxford University Press, koja se zalaže za “jedno dijete”, tvrdeći da je “moralno dopušteno” da vlada ograniči veličinu porodice silom kako bi spriječili pretjeranu populaciju.
Čak i ako bi se problem pretjerane populacije pokazao tačnim, to je problem čiji rok trajanja ističe: zbog pada globalnih stopa nataliteta, demografi procjenjuju da će se svjetska populacija dugoročno smanjivati nakon što vrhunac dostigne 2070. godine. Dokumentirano je kako zemlje postaju bogatije, a ljudi bježe od siromaštva, odlučuju se za manje porodice – fenomen koji se zove prijelaz plodnosti. Gotovo je nečuveno da zemlja održava visoku stopu fertiliteta nakon što prođe oko 5.000 dolara godišnjeg dohotka po osobi. Alarmizam i ekstremne mjere za borbu protiv “prekomjerne populacije” posve su nepotrebne.
Prevod: Danijal Hadžović
