U septembru 1843. godine škotski šeširdžija James Wilson odlučio je pokrenuti tjedne novine. Bio je obrtnik, njegov cilj bio je jednostavan: zagovarati slobodnu trgovinu, slobodna tržišta i ograničen utjecaj državne vlasti. The Economist živi i danas, sjedište mu je u Londonu, ali čita se na svim kontinentima. Za razliku od većine medija koji su u dubokoj krizi poslovnog modela, Economistova naklada raste u prosjeku dvadesetak posto godišnje. Kako bi obilježili 175. godina kontinuiteta, Economistovi urednici zaključili su kako je vrijeme za povratak korijenima. Njihov Manifest za obnovu liberalizma vrijedan je obilnog citiranja.
Prvo brojke. U proteklih 175 godina, otkad je pokrenut The Economist, očekivano trajanje života na globalnoj je razini s nešto manje od 30 godina poraslo na više od 70 godina. Udio stanovništva koje živi ispod granice ekstremnog siromaštva spustio se sa 80 na osam posto, unatoč tome što je broj ljudi na planetu porastao s oko sto milijuna na više od 6,5 milijardi. Stopa pismenosti se upeterostručila i danas je 80 posto. Građanska prava i poštivanje pravne države robusniji su danas nego prije nekoliko desetljeća. U mnogim zemljama svaki pojedini građanin danas je slobodan da odluči kako i s kime će živjeti. Sve to, naravno, nije isključivo plod rada liberala. Ali kako su tijekom 19. i 20. stoljeća propadali fašizam, komunizam i autarkija, liberalna društva su napredovala, a liberalna demokracija postala je dominantna na Zapadu, odakle se počela širiti na ostale dijelove svijeta.
Lovorike su zaslužene, ali nije vrijeme za spavanje, zaključuje Economist. Zapadni glasači prvi su počeli sumnjati da postojeći liberalni sustav više ne radi za njih. Prošlogodišnje ankete pokazale su da samo 36 posto Nijemaca, 24 posto Kanađana i devet posto Francuza misli da će sljedeća generacija živjeti bolje od generacije svojih roditelja. Samo trećina Amerikanaca mlađih od 35 smatra da je važno što žive u demokraciji, udio onih koji bi rado vidjeli zemlju pod vojnom upravom od sedam posto 1995. prošle godine se popeo na 18 posto. Gdje se izgubila liberalna ideja?
Sve dalje napisano vrijedi i za Hrvatsku, gdje je prava liberalna scena zapravo nestala. Citiram: Kako bi država mogla snažnije raditi u korist svojih građana, vrijeme je za preslaganje postojećih poreznih sustava, sustava socijalne pomoći, obrazovanja i za novu politiku useljavanja. Ekonomija se mora osloboditi rastuće snage korporacijskih monopola i planskih ograničenja.
Podsjetnik zalutalim hrvatskim liberalima: Istinski liberali znaju da se društvo može mijenjati postupno, nabolje, i da taj rast treba biti pokrenut s najniže razine društvene piramide. Oni se razlikuju od revolucionara jer odbijaju ideju da pojedincima treba biti nametnuto nečije tuđe mišljenje. Razlikuju se od konzervativaca jer u aristokraciji i hijerarhiji prepoznaju koncentraciju snaga i izvor opresije.
Današnji liberalni demokrati kreiraju pametne političke zakrpe, ali ostaju sumnjivo distancirani od naroda kojemu bi trebali pomagati. To stvara dvije društvene klase: onu koja radi, i drugu, koja očekuje da će za nju nešto biti napravljeno, onu koja razmišlja i onu koja čeka da za nju stvari budu osmišljene, jednu koja smišlja politike i drugu koja ih prihvaća.
Današnja liberalna meritokracija neudobno se smjestila unutar ideje o sveuključujućoj slobodi. Vladajuća klasa živi izolirano. Njeni predstavnici idu u iste škole, stupaju u međusobne brakove, žive u istim ulicama i rade u istim uredima. Kada su udaljeni od moći, ljudi se većinom osjećaju zadovoljnima ako osjećaju da im materijalno bogatstvo raste. Ali sa stagnirajućom produktivnošću i politikom odricanja koja je stigla s krizom 2008., čak i to očekivanje rasta često ostaje neispunjeno.
Posljedice pogrešnih politika: Ljudi se povlače u rezervate identiteta koje određuje rasa, religija ili seksualna orijentacija (u Hrvatskoj tu treba uključiti i poguban uteg prošlosti). Umjesto da stvaraju upotrebljive kompromise, javne rasprave pretvaraju se u iskaze plemenskog bijesa. Politički lideri desnice zlorabe osjećaj nesigurnosti od emigranata kao način za dobivanje podrške. Lideri ljevice služe se retorikom političke korektnosti kako bi kod birača stvorili osjećaj da ih vlast gleda svisoka. Rezultat je polarizacija. Ponekad to vodi u paralizu sustava, nekad u tiraniju većine. U najgorem slučaju rezultat takvog pristupa je autoritarni režim krajnje desnice.
Liberali danas trebaju manje vremena trošiti na odbacivanje svojih kritičara kao “netolerantnih budala”, trebaju se posvetiti popravljanja onoga što je otišlo ukrivo. Istinski duh liberalizma nije u samoočuvanju, nego u radikalnom remećenju i mijenjanju postojećeg. The Economist je utemeljen kako bi pružio podršku liberalnim poduzetnicima u borbi za slobodno tržište, slijedeći jednaku viziju, današnji liberali trebali bi zauzeti stranu prekarijata u borbi protiv patricija, stoji u Economistovom Manifestu. To vrijedi u Ujedinjenom kraljevstvu, vrijedi na svijetu, pa onda, valjda, vrijedi i u Hrvatskoj.
