BOSANSKI BOG MARX: I poslije socijalizma, socijalizam

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

 

Šta su vam rekli

U vrijeme socijalističke Jugoslavije Bosna i Hercegovina je bila napredna i prosperitetna ekonomija. Nakon rata kao posljedica uvođenja kapitalizma u našoj zemlji je došlo do velikog ekonomskog pada, masovnog propadanja prijeratnih privrednih giganata, masovne nezaposlenosti, ogromnih socijalnih razlika, društvene nepravde i izrabljivanja radnika.


Šta vam nisu rekli

Bosna i Hercegovina kao država u pravom smislu riječi nikada nije ni napustila socijalistički sistem. Jedan od glavnih uzroka njenog siromaštva i zaostajanja je što nikad istinski nije provela dubinske tržišne reforme i uspostavila modernu ekonomiju, nego je nastavila održavati tromi, glomazni i neproduktivni sistem baziran na velikoj državi i javnoj kontroli resursa. Zvuči nevjerovatno? Onda uzmite u obzir ove činjenice. Prema podacima za 2018. od deset kompanija u FBiH s najviše zaposlenih, njih SEDAM je u većinskom ili potpunom vlasništvu države, odnosno vlade. Ovo predstavlja i svojevrstan napredak, s obzirom da je 2015. 9 od 10 kompanija s najvećim brojem zaposlenih bilo u vlasništvu države. Javna potrošnja u BiH danas čini 49% BDP-a i među najvišim je u Evropi. Od oko 820.000 registrovanih zaposlenih u BiH, čak oko 200.000, ili jedna četvrtina, radi u državnoj administraciji! Dodajmo tome i približno 100.000 ljudi koji rade u kompanijama u većinski državnom vlasništvu, i dobit ćemo brojku od približno 300.000 ljudi koji rade za državu, ili 37% ukupne zaposlene radne snage. Stvari su još gore ako se uzme u obzir i da mnoge privatne firme svoje prihode i postojanje na tržištu mogu zahvaliti, neke dominantno, a neke i isključivo, javnim nabavkama i poslovanju s državom kao najuosnijim klijentom. A koliko tek grozno izgleda kada se navedenim brojkama doda i 820.000 penzionera, više od 200.000 korisnika boračkih naknada, 487.000 nezaposlenih koji imaju osiguranu zdravstvenu zaštitu, korisnike socijalne pomoći čiji broj oscilira (nezaposlenost, siromaštvo, porodiljske naknade, mnogočlane porodice, naknade za stupanje u brak…), brojne zaposlene u nevladinim organizacijama subvencioniranim od države, ili čitave sektore društva koji žive od grantova i donacija stranih vlada, odnosno poreskog novca stranih državljana.

Ako se zadržimo samo na domaćem budžetu, dođemo do brojke od nekih 1.900.000 ljudi koji u manjoj ili većoj mjeri žive od njega. Sve to na 3,5 miliona stanovnika. Izraženo u procentima, oko 55% stanovništva u BiH je na budžetu. A nismo računali djecu.

Pitanje koje se postavlja je kako je moguće da u državi u kojoj 55% stanovnika živi od budžeta, toliki broj ljudi glavni uzrok problema vidi u divljem kapitalizmu? Kako je moguće da u zemlji s jednim od najvećih državnih sektora u Evropi, gdje je 7 od 10 kompanija s najviše zaposlenih u vlasništvu države, vlada uvjerenje da je za sve kriva privatizacija? I kako je moguće da u državi koja je po indeksu ekonomskih slobodi na 98. mjestu u svijetu , a po lakoći poslovanja na 86., toliki broj ljudi vjeruje da zemljom hara neoliberalni kapitalizam, kad se ovdje kapitalizam, a tek onaj liberalni, nazire samo u tragovima?

Svjestan kritika koje sam od pojedinih manje upućenih ljudi dobijao zbog, po njima, pogrešne upotrebe termina socijalizam, napomenut ću da ga ovdje koristim u najširem mogućem smislu – kao sistem u kojem je ekonomija pod kontrolom države, nasuprot kapitalizmu gdje je ona prepuštena privatnom sektoru. Naravno, danas u svijetu ne postoji država koja je 100% jedno ili drugo, no pokazatelji u ukazuju na to da je BiH u tom smislu i danas puno manje kapitalistička nego socijalistička država.


Bosanski Bog Marx

“Historija čovječanstva historija je ideja”, rekao je jedan od velikana liberalne misli Ludwig von Mises. Njegov ljutiti protivnik, John Maynard Keynes, zagovornik snažnog državnog intervencionizma u tržišnu ekonomiju, na sličnom je fonu bio po pitanju ideja: “ Praktični ljudi, koji vjeruju da su oslobođeni bilo kakvih intelektualnih utjecaja, obično su robovi nekog umrlog ekonomiste. Ludaci na visokim položajima koji čuju glasove koje niko ne čuje, u stvari destilišu svoju ludost od nekog akademskog piskarala umrlog prije nekoliko decenija.” 

Glas umrlog ekonomiste koji se u bh. javnosti i danas čuje, glas je najčešće nikog drugog do samog Karla Marxa. Prvi univerzitet u BiH, onaj Sarajevski, osnovan je 1946. godine u socijalističkoj Jugoslaviji, a za njim i ostali. Decenijama je visoko obrazovanje u našoj zemlji, koja je i u bivšoj državi važila za najtvrđu utvrdu komunizma, bilo oblikobano dijalektičkim materijalizmom i Marxovim naukom. Da društvenim fakultetima dominiraju lijeve ideje i u većini zapadnih država je realnost, no u BiH je to bila i zvanična državna politika. Isti profesori iz bivšeg sistenma koju su decenijama studente podučavali marksizmu kroz različite oblasti, isto su nastavili i u daytonskog državi pod eventualno drugačijim imenima predmeta. Čak i oni profesori i intelektualci koji su s demokratskim promjenama postali nacionalno osviješćeni i priklonili su se desnim političkim taborima, po pitanju pogleda na ekonomiju i društvene odnose nerijetko su i dalje u sebi zadržavali čvrst markistički temelj. Zato se ne treba pretjerano iznenađivati što ćete u knjigama uglednih domaćih historičara koji su u međuvremenu postali i nacionalni ideolozi, čitati tumačenje najvećih historijskih događaja kroz “klasne sukobe” i “klasne interesse buržoazije”.

Isti ti profesori potom obrazuju novinare i umove im boje marksisitčkom ideologijom. Ti novinari kasnije pozivaju iste te profesore u svoje emisije i novinske stupce da potvrđuj sliku svijeta koju su usvojili. I jedni drugi, kad hoće da čitaju “ozbiljno štivo”, kupuju literaturu Noama Chomskog, Naomi Klein, Slavoja Žižeka ili Jurgena Habermasa. Kad hoće da gledaju neki “ozbiljni” politički dokumentarac, gledaju Michaela Moora kako im sa svojih 100 miliona dolara propovijeda o propadanju kapitalizma i ljepotama socijalizma. Sve to potvrđivat će im njihov pogled na svijet kao jedini ispravan. Neku drugu političku literaturu koja nudi drugačije ideološke poglede neće ni biti u prilici čitati, jer ona se kod nas ne prevodi. Za zagovornike invidualnih sloboda poput primjerice Friedricha Hayeka ili Roberta Nozicka ovdje teško da je iko i čuo.

Tako će se na predavanjima, na televizijskim ekranima i na portalskim retcima zdušno ponavljati fraze o “neoliberalnim elitama”, “kriminalnoj privatizaciji”, “interesu krupnog kapitala”, “pohlepnim poslodavcima”, “diktaturi kapitala”, “divljem kapitalizmu”,. Oduševljeno će klicati svakom ljevičaskom radikalu i populisti koji se pojavi u bilo kom kutku svijeta, od Chaveza preko Tsiprasa do Sandersa. Za njihove neuspjehe optuživat će američki imperijalizam i teror kapitala, prije nego što se ušute. Probleme koji se tiču razvijenih društava poput socijalnih nejednakost i prevelike moći privatnih korporacija doslovno će preslikavati na BiH gdje je ekonomija pod čvrstom šapom države i koja kapitalizam ima samo u tragovima. Održavat će bajku o BiH u socijalističkoj Jugoslaviji kao navodno uspješnoj i prosperitetnoj zemlji (vidi ovdje).

A njihove ideje odzvanjat će čitavim bh. društvom i u glavama ljudi proizvoditi glasove koji govore: kapitalizam je zlo, kapitalizam nas je uništio, nemaš se čemu nadati u ovakvom svijetu.

I poslije socijalizma, socijalizam

Ipak, nije teško se složiti da ključna odgovornost tranzcije i reformisanja društva nije ležala ni na intelektualcima ni novinarima, nego političarima. A oni su upravo sve učinili da sistem nikad u pravom smislu ne reformišu. Pitanje je koliko je to bila posljedica glasova umrlog ekonomiste koji su čuli u glavama, a koliko pukog političkog hoštaplerskog pragmatizma. Jer zadržavanje resursa i kontrole u stranačkim rukama ili barem njihovo prebacivanje u ruke stranci bliskih ljudi osigurava golemu moć i vlast. Smanjenje obima države i prepuštanje stvari tržištu je smanjuje. A naši političari  prije i iznad svega vole vlast. Nakon što su tri nacionalne stranke 1990. pobijedile na izborima s agendom da ruše komuniste, ali bez jasne ideje kakav socio-ekonomski sistem žele, sljedeća faza nisu bile reforme nego rat.  Kompanije naslijeđene iz socijalizma u svim tim dešavanjima postale su ratni plijen, no nisu ih neprijatelji uništavali: zato se pobrinula domaća ekipa na sve tri strane, pa su firme tako krčmljenje, preko certfikata kupovane i dijeljene sa strankama uvezanim “poslovnim ljudima”, novom elitom tranzicije. Naravno, stranka ti dala, stranka ti može i uzeti, pa će tako u daytonskoj BiH izniknuti čitava bulumenta stranačkih biznismena koji su svoja poslovna carstva izgradili na poklonjenim firmama i nastavili ih održavati na namještenim tenderima. Ipak, one najveće među njima, poput Elektroprivrede ili Bh. Telecoma tvrdoglavo su kroz sve ove godine odlučili čuvati u državnom (citaj: stranačkom) vlasništvu i koristiti ih kao unosnu političku srećku za uhljebljivanje vlastitih kadrova i kontrolu kjučnih resursa. Dok se naslijeđeno društveno vlasništvo proglašavalo državnim pa onda rastaljivalo podobnim stranačkim udarnicima, moralo se voditi računa da se sirotinja pretjerano ne buni i ostane odana, pa se nije štedilo s uvođenjem na budžet. Za svakog se ponešto našlo: od demobilisanih boraca, najčešće momaka u najboljim godinama koji su đuture uvaljeni na budžet i pretvoreni u socijalne slučajeva do raznih članova raznih užih i širih rodbina kojima su se izmišljala radna mjesta u državnoj administraciji, što je s glomaznom daytonskom strukturom oličenom u mnoštvu nivoa vlasti i nadležnosti bilo prilično jednostavno. Da bi se sve isfinansiralo, od starta se nije moglo ići nježno s nametima, pa tako bh. radnik danas plaća jednu od najvećih stopa doprinosa u Evropi, gdje mu preko 40% bruto plate bez obzira na visinu primanja odlazi državi. Time su od prvog dana početka tranzicije otvorena vrata pakla gdje je jedini unosan biznis kojim se vrijedi baviti postao onaj s državom uz spremnost na sva moguća spletkarenja i prevare, a budžet široko dostupan svim zainteresiranim društvenim grupama, barem onim dovoljno moćnim da budu ozbiljan društveni faktor čiji socijalni mir valja kupiti. Za ostale: lihvarski nameti koji im se ne vraćaju kroz kvalitetne puteve, objekte, bolnice i škole, jer ih pojedu budžetski korisnici.

U konačnici dobijamo montipajtonovsku državu u kojoj 2 miliona ljudi živi od budžeta, trećina je direktno zaposlena na neproduktivnim radnim mjestima na budžetu, najveće privatne firme rade s državom, najveći poslodavci su kompanije u vlasništvu države,  uslovi poslovanja i ekonomske slobode su među najnižim u Evropi, a ljevičarska intelektualna i politička opozcija zaluđena ideološkim fanatizmom na to sve tvrdi da živimo u divljem neregulisanom kapitalizmu. i kao rješenje nudi još više državne kontrole, još više državnog vlasništva i još više socijalnih davanja.

I ko onda u takvom društvenu ambijentu može provesti reforme i kako? Moguće je samo ako bismo uspjeli nametnuti viziju, uostalom utemeljenu na argumentima, da bi  liberalno kapitalističko društvo u kome je ekonomija u privatnim rukama, oslobođena od kontrole i pritiska države, državna uprava ograničena, efikasna i u službi građanina, a porezi mali i vrijedni plaćanja, bilo bolje za sve nas. I da bi u tom sistemu i obespravljena kasirka i državni službenik koji danas radi na izmišljenom radnom mjestu u državnom sektoru, a sada bi bio na produktivnom u privatnom, bili sretniji. I da je troma država koja neracionalno troši resurse, generiše korupciju i guši privatni sektor ta koja koči značajniji napredak ove zemlje, i da je neophodno promijeniti taj trend. I da bi tek tada kritika takvog sistema kao kapitalističkog mogla biti validna, jer ovo trenutno kvazisocijalističko-kronističko đubre od sistema s tim ima malo veze.

O autoru
Danijal Hadžović Publicist, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *