Svi zainteresirani za klasični liberalizam upoznati su s ljevičarskim tvrdnjama o slobodnim tržištima koja potkopavaju demokratiju i čine siromašne siromašnijima. Oni koji perpetuiraju ove laži često opisuju zagovornike slobodnih tržišta kao branitelje pohlepnih bogataša, dok slikaju socijaliste kao heroje za opće dobro koji se usuđuju hrabro suprotstaviti interesima velikih korporacija i zaštititi siromašne. To je lijepa priča. Opasno netačna. Ona koja se lako može poništiti čitanjem činjenica umjesto fikcije.
Ispitajte kako ekonomska sloboda utječe na dohodak siromašnih. Prema izvještaju o stepenu ekonomskih sloboda Instituta Fraser iz 2018., udio prihoda koji je zaradilo najsiromašniji 10 posto stanovništva uglavnom ne utječe na stepen ekonomske slobode širom svijeta. Međutim, stvarni dohodak koji je zaradilo najsiromašniji 10 posto u ekonomski slobodnim zemljama iznenađujuće je osam puta veći u usporedbi s prihodima onih koji žive u najmanje ekonomski slobodnim zemljama. To znači da u zemljama s nižim porezima, manjim regulacijama i snažnom vladavinom zakona, siromašni su zapravo mnogo bogatiji.
Gotovo da možete čuti prigovor tih dobronamjernih kolektivista: “Da, ali neoliberalizam će demokratiju srušiti”. Pa, to je smiješno reći kada branite Nicolasa Maduroa dok nosite majicu Che Guevare. Ponovimo, obratimo se podacima. Indeks demokratije godišnji je izvještaj Obavještajne jedinice ekonomista koji rangira 167 zemalja prema njihovoj predanosti demokratskim vrijednostima poput izbornog procesa, pluralizma, građanskih sloboda, funkcioniranja vlade, političkog sudjelovanja i političke kulture.
Od tih 167 zemalja, samo 19 zemalja su klasificirane kao “pune demokracije”, od kojih se većina nalazi među top 30 zemalja u Izvještaju o ekonomskoj slobodi u svijetu (s izuzetkom Švedske i Islanda, koje čine 43. i 59. mjesto i još uvijek su tržišno orijentirane ekonomije s jakom vladavinom prava). Ova korelacija funkcionira na oba načina: Većina autoritarnih zemalja (osim Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata) također su i ekonomski neslobodne, pripadajući ili u trećem ili četvrtom kvadratu ekonomske slobode. Dakle, žao nam ljevičarski prijatelji: veća ekonomska sloboda empirijski je povezana s više političkih prava i građanskih sloboda, i obrnuto.
Zašto? Milton Friedman nudi objašnjenje u svojoj knjizi Kapitalizam i sloboda iz 1962.: “Da bi ljudi mogli bilo šta zagovarati, moraju prvenstveno biti sposobni zaraditi za život. To već podiže problem u socijalističkom društvu jer su svi poslovi pod direktnim nadzorom političkih vlasti. “
Ne može postojati politička sloboda bez ekonomske slobode.Ovaj argument nije kontroverzan ni na lijevoj strani. Leon Trotsky je u Izdanoji revoluciji napisao da “u zemlji u kojoj je jedini poslodavac država, opozicija znači smrt polaganim izgladnjivanjem. Staro geslo da onaj ko ne radi, ne smije ni jesti, zamijenjeno je novim: ko ne sluša, ne smije jesti.”
Socijalisti su u krivu. Njihova priča je pogrešna. Stvarnost je mnogo drugačija. Ne samo da slobodna tržišta čine ljude bogatijima, već i povećavaju mnoga politička prava i građanske slobode. Teret dokazivanja sada je s druge strane – na onim koji žele ograničiti slobodu i pribjegavaju nasilju – kako bi dokazali svoju pravednost. Oni koji žele donositi vlastite ekonomske odluke o tome kako potrošiti svoju platu ne bi trebali za to tražiti odobrenje vlade. Umjesto činjenica, sve što vidimo od kolektivista su laži i nemoralne korelacije između slobodnog tržišta i fašističkih režima utemeljene na neutemeljenim osjećajima.
Možemo dokazati zašto su sloboda i nenasilje vitalni. Mogu li oni dokazati suprotno?
Izvor: FEE
