1. 1 posto najbogatijih prima sve prihode dok srednja klasa stagnira
Dokument koji su 2003. objaviliekonomisti Thomas Piketty i Emmanuel Saez izvijestio je da se u posljednjihnekoliko desetljeća udio ukupnih prihoda prvih 1 posto udvostručio, dok su prihodisrednje klase pali za 8 posto. Ti su nalazi stalno citirani kao dokaz da jeamerički kapitalizam neuspješan.
Međutim, mjerenje dohotka srednje klase, kao i prihoda gornjih 1 posto, težak je zadatak. Postoje značajne mogućnosti za pogrešku u mjerenju, neslaganja oko toga što bi se trebalo smatrati prihodom, koje mjere koristiti za prilagođavanje prihoda inflaciji, i tako dalje.
S vremenom je izašlo još istraživanjakoja su poboljšala originalnu metodologiju Pikettyja i Saeza (2003) i pružilabolje procjene evolucije dohodovne nejednakosti u Americi. Ove studije, kao štosu one od Autena i Splinter (2018), Larrimore et al. (2017), i Bricker i sur.(2016), sve pokazuju da je dohodovna nejednakost znatno manje porasla od onogšto su prvobitno procijenili Piketty i Saez, zapravo upola manje ili čak i više.
Urban Institute,istraživački centar izWashington DC-a, također je pokazao (vidi Sliku 1) suprotne rezultate odistraživanja metoda Pikettyja i Saeza (2003), što bi značilo da sav rastprihoda od 1979. pokazuje znatno niže procjene nejednake raspodjele odekonomskog napretka.
Za razliku od ideje o stagnacijisrednje klase u Americi, Ured za budžet američkog Kongresa (CBO) nalazi da 80%dohotka (tj. siromašnih i srednje klase) bilježi rast prihoda za 32% između1980. i 2015. godine. Nakon uračunavanja progresivnog oporezivanja itransfernih plaćanja kućanstvima, kao što su isplate za socijalno osiguranje,kvintil srednjeg dohotka (tj. srednje klase) i donji dohodovni kvintil (tj.siromašni) ostvarili su rast prihoda za 46 odnosno 79 posto.
2. Gornjih 1 posto su lijeni kapitalisti koji žive raskošno zbog svojih prethodnih ulaganja ili nasljedstva
Ispostavilo se da je ovo više stereotip nego stvarna istina. Korištenjem podataka milona preduzeća i njihovih vlasnika, ekonomisti iz američke riznice i Nacionalnog biroa za ekonomska istraživanja (NBER) nedavno su istražili prirodu najvećih primaoca u SAD-u između 2001. i 2014. godine.
Suprotno uobičajenoj populističkojpriči o debelim pohlepnicima, „najviše zarađuju uglavnom bogati radnici, anajviše prihode ostvaruju… zaposlenici i poduzetnici, a ne besposleni vlasnicifinansijskog i fizičkog kapitala.“ Prema ovom istraživanju „poduzetnici kojiaktivno upravljaju svojim kompanijama ključni su za najveću nejednakost uprihodima.
Pronalazeći dalje podatke, otkriveno je da je tipično preduzeće u vlasništvu nekoga u prvih 1 – 0,1 posto dohotka od njih osnovano preduzeće u profesionalnim uslugama (npr. advokati i konsultanti) ili zdravstvene usluge (npr. ljekari i zubari). Povrh toga, otkrili su da je “najmanje 75%” osoba s najvišom zaradom, uključujući milionere, bogatstvo steklo samostalno.
Ako bi iko posumnjao u vrijednost rada ovih vrlo bogatih pojedinaca, uzmite u obzir da su ekonomisti utvrdili da privatna profitna dobit pada za zapanjujućih 75 posto nakon što vlasnik umre ili ode u penziju.
3. Rastuću nejednakost prvenstveno potiču direktori koji dobijaju više, a radnicima plaćaju manje
Nema sumnje da se to događa uodređenoj mjeri, ali to ne obuhvaća cjelokupnu sliku nejednakosti u Americi. Uintrigantnom radu pod naslovom “Učvršćivanje nejednakosti” ekonomisti iz Upraveza socijalno osiguranje i NBER-a osvjetljavaju ulogu koju igraju kompanije uevoluciji nejednakosti.
Koristeći ogroman skup podataka koji obuhvaća desetke miliona zaposlenika i poslodavaca, ekonomisti pokazuju da u istim kompanijama nejednakost dohotka ne raste gotovo jednako kao i među različitim kompanijama.
Drugim riječima, nejednakost u dohotku nije toliko u funkciji prosječnog radnika u Wal-Martu koji vidi stagnirajuće plaće, a CEO postaje bogatiji i bogatiji. Umjesto toga, to je više rezultat poslovanja – primjerice, advokatskog ureda – koji plaća veće plate i prosječno brže rastuće plaće u usporedbi s drugom firmom koja plaća relativno niske plate s malim rastom plata, npr. lanac brze prehrane.
Ekonomisti su otkrili da se između 1981. i 2013. dvije trećine porasta nejednakosti u zaradi može pripisati porastu nejednakosti između preduzeća, a oko jedne trećine rezultat je porasta nejednakosti unutar preduzeća.
Prema podacima, među firmama s više od 10.000 radnika, 50 najboljih zaposlenika s najvišim platama (uključujući i izvršnog direktora i druge rukovoditelje) imaju rast zarade daleko iznad prosječnih zaposlenika, vjerojatno zbog načina na koji je izvršna naknada sve više vezana za tržište dionica.
Međutim, rastuća nadoknada vodećih izvršilaca u velikim preduzećima iznosi tek 3 posto povećanja nejednakosti u prihodima unutar kompanija kojima pripadaju. Zašto? Pa, budući da “oni čine vrlo mali udio u zapošljavanju – samo 35.000 od 20 miliona zaposlenika u mega-tvrtkama … rastući prihodi od vodećih izvršilaca malo objašnjavaju povećanje varijance u ukupnim prihodima (tj. nejednakosti u dohotku)”, autori primjećuju.
Zaključak
U vrijeme kada političari pozivaju na 70-postotnu marginalnu poreznu stopu na bogate kako bi smanjili navodno katastrofalne nivoe dohodovne nejednakosti, vrijedi pitati jesu li pretpostavke na kojima se temelji argument za konfiskativno oporezivanje solidne.
Ako bogati ne gutaju dohodak iz cijele ekonomije, argument za oporezivanje je slabiji. Ako su bogati preduzetnici, a ne debele lijenčine, konfiskativno oporezivanje može obeshrabriti inovativnost, a ne antisocijalno ubiranje rente. A ako nejednakost nije toliko potaknuta plaćom direktora, već je više uzrokovana nekim preduzećima (i svim zaposlenicima u njima) koja rade bolje od drugih, onda se možda može riješiti na učinkovitiji način koji ne uključuje kolektivno kažnjavanjem ljudi za uspjeh.
Izvor: Being Classically Liberal
