Rousseau, Marx i Nietzsche: Proroci antiliberalizma

Rousseau, Marx i Nietzsche: Proroci antiliberalizma

Liberalizam je velika kuća. U njoj se kreću pojedinci od libertarijanaca kao što je Robert Nozick do intervencionista kao što je John Maynard Keynesa. Pristalice male države poput Friedricha Hajeka trljaju  ramena s pragmatičarima kao što je John Stuart Mill.

Ali postoje granice. Naš posljednji kratak zadatak je izoštriti definiciju liberalizma postavljajući je u suprotnost s određenim aspektom misli triju čuvenih anti-liberala: Jean-Jacques Rousseauaom, superzvijezdom francuskog prosvjetiteljstva; Karlom Marxom, njemačkim revolucionarnim komunistom iz 19. stoljeća; i Friedrichom Nietzscheom, 30 godina mlađim od Marxa i jednom od velikih disidenta filozofije. Svaki od njih ima golem i različit svemir ideja. Ali svi oni odbacuju liberalni pogled na napredak.

Liberali vjeruju da stvari postaju bolje. Bogatstvo raste, nauke produbljuje razumijevanje, mudrost se širi i društvo se poboljšava. Ali liberali nisu nerazumni optimisti. Vidjeli su kako je prosvjetiteljstvo dovelo do izvrtanja Francuske revolucije i ubojitog terora koji je ona uzrokovala. Napredak je uvijek pod prijetnjom.

I tako su liberali odredili potrebne uslove za napredak. Oni vjeruju da argument i sloboda govora uspostavljaju dobre ideje i propagiraju ih. Oni odbacuju koncentraciju moći jer dominantne grupe često zloupotrijebe svoje privilegije, ugnjetavaju druge i potkopavaju opće dobro. I oni afirmiraju individualno dostojanstvo, što znači da niko, bez obzira koliko bio siguran u sebe, ne može prisiliti druge da se odreknu svojih uvjerenja.

Rousseau, Marx i Nietzsche su na različite načine odbacili sve te ideje. Rousseau je sumnjao da se napredak uopće događa. Marx je mislio da je napredak određen, ali da je generiran klasnom borbom i revolucijom. Nietzsche se bojao da se društvo utapa u nihilizam, ali je apelirao na herojski übermensch u svakoj osobi kao na njenog spasitelja. Oni koji su došli nakon njih činili su strašne stvari u njihovo ime.

Rousseau (1712-78) bio je najdirektnije pesimističan. David Hume, Voltaire, Denis Diderot i Rousseauovi savremenici vjerovali su da bi prosvjetiteljstvo moglo početi ispravljati mnoge društvene nepravde. Rousseau, koji je s vremenom postao njihov gorki neprijatelj, smatrao je da je izvor tih pogrešaka samo društvo.

U “Diskursu o nejednakosti” on objašnjava da je čovječanstvo doista slobodno samo u prirodnom stanju. Tamo je pojam nejednakosti besmislen jer je primitivno ljudsko biće usamljeno i nema nikoga koga bi gledalo gore ili dolje. Truljenje je počelo kad je prva osoba ogradila zemlju i izjavila: “Ovo je moje”. “Jednakost je nestala, uvedena je nekretnina, rad je postao potreban, a prostrane šume su se promijenile u nasmijana polja koja su morala biti zalivena znojem muškaraca, gdje su se ropstvo i siromaštvo uskoro vidjeli kako rastu zajedno s usjevima.

Rousseauova politička filozofija je pokušaj suočavanja s nazadovanjem društva iz netaknute prirode. “Društveni ugovor” otvara gromoglasnom izjavom: “Čovjek se rađa slobodan, i svugdje je u lancima.” Čovječanstvo je prirodno dobro, ali ga političko društvo korumpira. Društveni poredak ne dolazi iz prirode, već se temelji na konvencijama. Društveni ugovor namjerava ograničiti štetu.

Suverenost, kaže on, izvire iz ljudi – kao pojedinaca. Vlada je sluga suverenog naroda i njen se mandat mora periodično obnavljati. Ako vlada iznevjeri narod, on je može zamijeniti. Danas to može izgledati kao zdrav razum. U društvu utemeljenom na monarhiji i aristokraciji, bilo je revolucionarno.

Ali društvo čini ljude sebičnim. “Zakoni su uvijek korisni onima koji posjeduju i štetni za one koji nemaju ništa.” Religija pridonosi svojim bolestima. “Pravi kršćani su napravljeni da budu robovi.”

Jednakost, premda nije sama sebi svrha, stoga treba biti nametnuta kao način za suzbijanje sebičnih želja i podložnosti koje društvo rađa u pojedincima. “Da društveni sklop ne bude prazna formula … ko odbije poslušati opću volju, biti će prisiljen to učiniti cijelim tijelom: to ne znači ništa drugo nego da će biti prisiljen biti slobodan.”

Revolucionari su iskoristili tu formulu kao opravdanje za tiransku upotrebu nasilja u potrazi za utopijom. Naučnici općenito osporavaju ovaj stav. Leo Damrosch, u svojoj biografiji, povezuje ideju opće volje u smislu Rousseauova pesimizma. Ljudi su tako udaljeni od prirodnog stanja da im treba pomoć da bi bili slobodni. Anthony Gottlieb, u svojoj povijesti prosvjetiteljstva, citira Rousseaua kao argument za “najveću odbojnost prema revolucijama”.

Ipak, taj neprekinuti niz misli od regresije do prisile, čak i u svom blažem obliku, bori se protiv liberalizma. Kad god osoba na poziciji moći prisili nekoga da djeluje protiv njihove slobodne, neometane volje za vlastito dobro, ona priziva duh Rousseaua.

Marx (1818.-83.) je smatrao  da napredak nije postignut istraživanjem i raspravom, već klasnom borbom koja djeluje kroz historiju. Kao i Rousseau, on je mislio da je društvo – naročito njegova ekonomska podloga – izvor ugnjetavanja. Godine 1847., neposredno prije nego što je talas nemira preplavio Evropu, on je napisao: „Upravo u trenutku kada civilizacija nastaje, proizvodnja počinje biti utemeljena na antagonizmu redova, posjeda, klasa i na kraju na antagonizmu nagomilanog rada i neposrednog rada. Nema antagonizma, nema napretka. To je zakon koji je civilizacija slijedila do naših dana. “

Kapitalisti, koji posjeduju fabrike i strojeve, preuzimaju višak koji stvara rad. Kapitalizam tako pretvara radnike u robu i poriče njihovu humanost. Dok buržoazija hrani svoj apetit za seksom i hranom, radnici moraju crnčiti i jesti pokvareni krompir.

Iz tog razloga kapitalizam sadrži sjeme vlastitog pada. Konkurencija ga prisiljava na širenje: “Mora se posvuda gnijezditi, posvuda naseliti, uspostaviti veze svugdje.” Dok to čini, stvara i organizira sve veći proletarijat koji se nastavlja izrabljivati. Kapitalisti nikada neće dobrovoljno predati svoje privilegije. Naposljetku će , dakle, radnici ustati kako bi oborili i buržoaziju i proletarijat i stvorili novi, bolji poredak.

Ovaj revolucionarni posao ne pada na herojskog vođu, nego na radnike kao klasu. “Ne radi se o tome šta ovaj ili onaj proleter, ili čak cijeli proletarijat, trenutno smatra svojim ciljem”, napisao je Marks 1844. s Friedrichom Engelsom, njegovim saradnikom. “Pitanje je šta proletarijat jeste i šta je njegova historijska misija“. Četiri godine kasnije,  u uvodu “Komunističkog manifesta”, predviđali su revoluciju: “Bauk progoni Evropu – bauk komunizma.”

Liberali vjeruju da svi pojedinci dijele iste temeljne potrebe, tako da razum i saosjećanje mogu donijeti bolji svijet. Marx je smatrao da je to gledište u najboljem slučaju obmanjujuće i, u najgorem slučaju, začarani trik za smirivanje radnika.

Prezirao je Deklaraciju o pravima čovjeka, manifest Francuske revolucije, kao povelju o privatnom vlasništvu i buržoaskom individualizmu. Ideologije poput religije i nacionalizma nisu ništa drugo do samoobmana. Pokušaji postepene promjene su zamke koje postavlja vladajuća klasa. Filozof Isaiah Berlin to je sažeo u svojoj knjizi o Marxu: “Socijalizam se ne nudi, on sezahtijeva.”

Ipak, Marx je potcjenjivao moć kapitalizma. Izbjegavao je revoluciju tako što je donio promjene kroz raspravu i kompromis; reformisao je sebe razbijanjem monopola i reguliranjem ekscesa; radnike je pretvorio u kupce tako što ih je snabdijevao stvarima koje bi u njegovo vrijeme bile prikladne za kralja. Doista, u svojim kasnijim godinama, kako objašnjava Gareth Stedman Jones, nedavni biograf, Marx je bio poražen nastojanjem da pokaže zašto ekonomski odnosi između kapitalista i radnika nužno moraju završiti nasiljem.

Marx ipak stoji kao upozorenje protiv liberalnog samozadovoljstva. Danas ogorčenje zamjenjuje raspravu. Utvrđeni korporativni interesi zarobljavaju politiku i stvaraju nejednakost. Ako te sile blokiraju liberalne uslove za opći napredak, pritisak će ponovno početi rasti.

Dok je Marx gledao na klasnu borbu kao na motor napretka, Nietzsche (1844.-1900.) je  gledao  prema unutra, spuštajući tamne prolaze u zaboravljene kutove individualne svijesti. Vidio je kako se društvo nalazi na rubu moralnog kolapsa.

Volja za moći

Nietzsche iznosi svoje viđenje napretka u knjizi “Genealogija morala”, napisanoj 1887., dvije godine prije nego što ga je ludilo savladalo. Pišući u izvanrednoj vitalnosti, opisuje kako je u ljudskoj historiji postojalo vrijeme kada su plemenite i moćne vrijednosti, kao što su hrabrost, ponos i čast, prevladale. Ali one su bile zamijenjene tokom “pobune robova u moralnosti”, koju su započeli Jevreji i naslijedili kršćani pod jaramom Babilonaca i kasnije Rimljana. Naravno, robovi su uzdigli sve što je bilo u njima, što je bilo u suprotnosti s plemenitošću njihovih gospodara:  „Samo nesrećni su dobri … oni koji pate, obespravljeni, bolesni, ružni također su jedini pobožni, jedini blagoslovljeni …”.

Ostala je potraga za istinom. Ali to je neizbježno dovelo do ateizma, “katastrofe koja izaziva strahopoštovanje od 2000 godina discipline u istini, koja se na kraju zabranjuje lažima u vjerovanju u Boga.” “Bog je mrtav …” Nietzsche je pisao ranije. “I ubili smo ga.”

Potrebna je hrabrost da se zagleda u ponor, ali, u životu boli i usamljenosti, hrabrost je bila nešto što Nietzscheu nikada nije nedostajalo. Sue Prideaux, u novoj biografiji, objašnjava kako je očajnički pokušao upozoriti racionaliste koji su prihvatili ateizam da svijet ne može održati kršćanski moral robova bez svoje teologije. Nemoćno da shvati patnju u smislu vjerske vrline ili oklopa vrline ispražnjene religijom, čovječanstvo je bilo osuđeno na poniranje u nihilizam, u turobno i beznačajno postojanje.

Nietzscheovo rješenje je duboko subjektivno. Pojedinci moraju unutar sebe gledati kako bi ponovno otkrili plemenitu moralnost tako što će postati übermensch prorokovan u “Tako je govorio Zaratustra”, najpoznatijem djelu Nietzschea. Karakteristično, on je nejasan o tome ko je točno übermensch. Napoleon se brojao kao jedan; tu su spadali i i Johann Wolfgang von Goethe, njemački pisac i državnik. U svom lucidnom pregledu Nietzscheove misli, Michael Tanner piše da je übermensch herojska duša željna reći Da bilo čemu, jednako radosti i tuzi.

Nietzsche nije podložan konvencionalnoj kritici – jer iz njega izlaze ideje u bujici stalno mijenjajućih misli. Ali i lijevo i desno su pronašli inspiraciju u njegovoj subjektivnosti; u lingvističkom igranju igara kao filozofskoj metodi; te u načinu kako on spaja istinu, moć i moral, tako da je moć ispravna, a sam govor je potvrda snage. On je otac predodžbi da ne možete razvoditi ono što se govori od onoga ko to govori.

Neliberalni pogled na napredak ima strašne posljedice. Maximilien Robespierre, arhitekt terora, prizivao je Rousseaua; Josip Staljin i Mao Zedong pozivali su se na Marxa; a Adolf Hitler prizivao je Nietzschea.

Put od neliberalnog napretka do terorizma je lak zaplet. Rasprava o tome kako poboljšati svijet gubi svoju svrhu – zbog Marxove sigurnosti o napretku, Rousseauovog pesimizma ili Nietzscheove subjektivnosti. Moć se povećava – eksplicitno u ekonomskim klasama u misli Marxa i kod übermenschena prema Nietzscheu, i subverzivnom manipulacijom opće volje kod Roussea. A povećana moć gazi dostojanstvo pojedinca – jer to je ono što moć čini.

Nasuprot tome, liberalizam ne vjeruje da ima sve odgovore. To mu je vjerojatno najveća snaga.

 

Izvor: The Economist
Preveo: Danijal Hadžović

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *