Žene su u mnogo manjoj mjeri od muškaraca podržavale rat u Vijetnamu, Zaljevski rat ili invazije na Afganistan i Irak. One počine daleko manje ubistava. Manje je vjerojatno da će favorizirati štrajkove. Za naučnike kao što su Steven Pinker, psiholog i Francis Fukuyama, politolog, to je temelj za razmišljanje da bi svijet kojim upravljaju žene bio mirniji.
Međutim, evropska historija sugerira drugačije, prema radnom dokumentu političkih naučnika Oeindrilea Dubea sa Univerziteta u Chicagu i S. P. Harisha sa Univerziteta McGill. Proučavali su koliko često su evropski vladari odlazili u rat između 1480. i 1913. godine. Na ispitivanju 193 vladara, otkrili su da će države kojima vladaju kraljice za 27% vjerojatnije ratovati od onih kojima vladaju kraljevi.
To nije bila samo krivica kraljica: muškarci su ih, videći kao meke mete, skloni napadati. Nakon što je Marija Tudor postala kraljica Engleske 1553. godine, protestantski reformator John Knox proglasio je “Monstruoznu žensku regimentu” neprikladnom za vladanje: “priroda … ih oslikava da budu slabe, krhke, nestrpljive, slabe i glupe.” Ponavljajući taj osjećaj, Frederick Veliki Pruski je izjavio: “Nijednoj ženi nikada ne bi trebalo biti dopušteno da bilo čim upravlja.” Za nekoliko mjeseci nakon što je stigao na prijestolje 1740. godine, napao je nedavno okrunjenu nadvojvotkinju Austrije, Mariju Tereziju i pripojio Šlesku, njenu najbogatiju pokrajinu. Uprkos godinama rata, nikada je nije uspjela vratiti. Doista, neudane kraljice su napadane češće od bilo kojeg drugog monarha. Razmislite o Elizabeti I, historijskoj ličnosti s kojom se Theresa May najviše identificira, koja se morala braniti od španske Armade.
Ali uočena slabost nije cijela priča. Kraljice, otkrili su istraživači, vjerojatnije je da će osvojiti nove teritorie. Nakon rušenja svoga supruga, Katarina Velika (na slici) proširila je svoje carstvo za nekih 518.000 kvadratnih kilometara, što je mnogo teritorija, čak i za Rusiju. (Bila je prva, iako ne i posljednja, ruska vladarica koja je pripojila Krim.) A udate kraljice bile su agresivnije od neudatih kraljica ili kraljeva, bilo samaca ili oženjenih.
Autori navode nekoliko razloga za to. Prvo, udane kraljice možda su mogle stvoriti više vojnih saveza, ohrabrujući ih da se bore. Iako je žensko borbeno vodstvo ostalo tabu, muški su supružnici često služili u vojsci prije nego što su se vjenčali i bili su u dobroj poziciji da cementiraju vojne veze između svojih domovina i država njihovih žena.
Drugo, za razliku od većine kraljeva, kraljice su često svojim supružnicima davale mnogo moći, ponekad ih stavljajući u nadležnost nad vanjskom politikom ili ekonomijom. Ferdinand II., Koji je vladao Aragonom i Kastilijom s Isabellom I. između 1479. i 1504. godine, vodio je protjerivanje Maura iz Granade. Tokom 1740. godine suprug Marije Terezije, Francis I, obnovio je austrijsku ekonomiju i prikupio novac za oružane snage, dok je njegova supruga vladala velikim dijelom centralne Europe. Princ Albert bio je najpouzdaniji savjetnik kraljice Viktorije koji je njenu vanjsku politiku oblikovao do svoje smrti 1861. godine. Ova podjela rada, navode autori, oslobodila je vrijeme kraljicama da provode agresivnije politike.
I u demokratskom dobu ženske vođe borile su se za svoj dio ratova: sjetite se sano Indire Gandhi i Pakistana, Goldu Meir i Jomkipurskog rata, ili Margaret Thatcher i Falklandskih ratova. Broj zemalja na čelu sa ženama više se nego udvostručen od 2000. godine, ali ima dosta prostora za poboljšanje: sadašnji nivo od 15 predstavlja manje od 10% od ukupnog broja. Svijet u kojem je više žena bilo na vlasti, mogao bi biti više egalitaran. Drugo je pitanje hoće li zaista biti mirniji. \�P��1
