30. april je u Vencueli počeo obećavajuće. Juan Guaidó, kojeg su mnoge demokratije i milioni Venecuelanaca priznali kao privremenog predsjednika zemlje, pojavili su se izvan baze vazdušnih snaga u Caracas, a iza njih su bili pripadnici nacionalne garde koji su izjavili da je kraj diktature neizbježan. Uz njega je bio vođa opozicije, Leopoldo López, koji je nekako bio oslobođen kućnog pritvora. Njegova prisutnost, kao i stražari, sugerirali su da su venecuelanske sigurnosne snage konačno spremne povući svoju podršku za Nicolása Madura, koji je vladao ovom zemljom katastrofalno i brutalno posljednjih šest godina.
Tako su počela dva dana glasina, intriga i nasilja. Kako je The Economist išao u tisak, režim je još uvijek bio na čelu, a generali su mu iskazivali odanost. Gospodin Maduro pojavio se na televiziji kako bi proglasio da je “avantura prevrata” propala. Ipak, događaji ove sedmice otkrivaju da je njegovo držanje na vlasti slabije nego što tvrdi. Gospodin Guaidó, Sjedinjene Države, koje ga podupiru, i komandanti venecuelanskog sigurnosnog aparata moraju zajedno raditi da ga sruše.
OGLAŠAVANJE
To je možda i bio plan. John Bolton, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, izjavio je 30. aprila kako su se visoki funkcioneri režima, uključujući ministra odbrane i komandanta predsjedničke straže, složili da g. Madura odbace i prebace vlast na g. Guaidóa. Mike Pompeo, američki državni sekretar, kasnije je ustrajavao kako je gospodin Maduro bio dovoljno zabrinut da ga je avion čekao da ga odvede u Havanu, ali su ga njegovi ruski saveznici odvratili.
Koliko su ove tvrdnje istinite i šta je pošlo po zlu, neizvjesno je. Pismo u društvenim medijima koje se pripisuje generalu zaduženom za obavještajnu službu Venezuele, koji je naglo napustio posao, dao je g. Boltonu neke tvrdnje da ljudi koji su bliski g. Madurou pregovaraju iza njegovih leđa. Neki novinski izvještaji kažu da je plan bio da ga se ukloni 2. maja, ali da je gospodin Guaidó djelovao rano, možda zato što je gospodin Maduro shvatio plan. Komandanti su se ohladili.
Lažni početak, ako je to bio, pokazuje put naprijed. I g. Guaidó i administracija Donalda Trumpa morat će potaknuti vrh vojske da zamijeni stranu tako što će jasno naznačiti da za njih postoji uloga u demokratskoj Venecueli. Vojska je odustala od vlasti 1958. i pomogla u uspostavi civilne vlasti. Današnja opozicija i vojnici mogli bi sarađivati na sličan način. Iako gospodin Maduro i njegovi najbliži saradnici moraju ići, g. Guaidó bi trebao pozvati manje osramoćene vođe chavističkog režima u prijelaznu vladu, koja bi olakšala humanitarnu krizu dok se zemlja pripremi za slobodne izbore. To bi moglo potrajati još nekoliko mjeseci.
Trampova administracija uvezala je Venecuelu s Kubom i Nikaragvom u “trojku tiranije”. Čini se nestrpljivim zbaciti kubanski 60-godišnji komunistički režim kao što žarko želi da se riješi Madura. U tu svrhu nedavno je pojačan američki embargo na otok, uključujući i američke građane koji tuže evropske i kanadske kompanije koje posluju kubanskom imovinom ukradenom nakon revolucije.
Američki prezir prema kubanskom režimu je opravdan. Njene stotine špijuna u Venezueli pomažu g. Madurou na vlasti. No, s takvim potezima prema Kubi njihovo savezništvo će se stezati upravo kada bi Amerika trebala da ga razdvoji. Tužbe protiv evropskih kompanija onemogućit će dogovorene diplomatske akcije protiv Venezuele. U cilju uklanjanja g. Madura, Amerika bi za sada trebala ostaviti svoju svađu s Kubom po strani.
Ključni izbor leži u komandantima vojske Venecuele. Nesposobnost gosp. Madura ne nudi im budućnost. Uništio je ekonomiju, izgladnio je ljude, zadavio demokratiju i prisilio više od 3 miliona Venecuelaca na progonstvo. Teškoće će se ove godine pogoršati novim američkim naftnim sankcijama. Generali se moraju početi ponašati kao patriote. Oni moraju uništiti režim prije nego što režim uništi njihovu zemlju.
Izvor: The Economist
