Piše: Danijal Hadžović
Na suđenju stranačkoj grupi koju predvodi Amir Zukić, bivši generalni sekretar SDA i jedan od bitnijih čimbenika postdejtonske političke scene u BiH, svjedok sarajevskog Kantonalnog tužilaštva Mehmed Mandra otkrio je kako je posredovao kada je optuženom Safetu Bibiću dato 15.000 konvertibilnih maraka (KM) za zapošljavanje medicinske sestre u Općoj bolnici “Abdulah Nakaš” u Sarajevu. Prema optužnici, Bibić je kao glavni tehničar na Klinici za otorinolaringologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu bio jedan od kotača u koruptivnoj partokratskoj mreži Amira Zukića u kojoj su se budžetska radna mjesta pod kontrolom vladajuće stranke prodavala za novac.
Plati da bi radio
Proces na kantonalnom sudu protiv Zukića i ekipe samo je djelić raskrinkavanja masovnog koruptivnog stranačkog biznisa, raširenog od državnog do općinskog nivoa u kojemj se radna mjesta na budžetu kupuju od političkih moćnika za sve moguće pozicije, od šaltera u općini do upravnih pozicija u državnim firmama.
Navedeni primjer daje perfektan politički, ekonomski i društveni portret dejtonske Bosne i Hercegovine. Zemlja je to potpune prevlasti stranaka nad društvom, nezajažljive pohlepe i osionosti političkih moćnika, kriminala, korupcije, nepotizma… I zemlja je to u kojoj je sveti gral moći njegovo visočanstvo BUDŽET. Zbog njega se prave stranke, on je motiv za ulazak u politiku, za njega se bori, njemu se teži, on je, kako vidimo, toliko dragocjen da se budžetski poslovi kupuju za iznos veći od prosječne godišnje plate.
Laiku, koji ne živi u BiH, ovo bi sve na prvi pogled moglo izgledati nadasve apsurdno. Jer ko bi, a da ima zdrave pameti, u ovozemaljskoj realnosti u kojoj važi pravilo da svoj rad razmjenjujemo za novac, plaćao za dobijanje radnog mjesta? I ako su, uostalom, političari već i spremni budžetska radna mjesta pod političkom kontrolom prodavati za novac, ko bi normalan bio spreman za njih platiti pored drugih radnih mjesta u realnom sektoru?
Kada primjerice zamišljate mogućnosti karijere ili napredovanja u SAD-u, kada zamišljate idealan posao, je li razmišljate o poslu u kojekakvoj vladinoj agenciji ili državnoj bolnici, ili na Wall Streetu, u Appleu, Tesli i Hollywoodu? Ima doduše, i država poput Njemačke u kojoj je rad u državnoj službi visoko cijenjen i poštovan, no čak i tu vjerujemo da bi vam od znaka BMW-a ili Mercedesa više zatitralo srce od pomisli na rad u kakvom državnom uredu.
No u BiH ne postoji ništa primamljivije od posla na budžetu. On je toliko tražena i dragocjena roba da su ljudi za njega spremni, kako vidite, izdvojiti i desetine hiljada KM , pa makar radili i naredne 2,3 godine samo da podmire svoj trošak.
Da bismo shvatili zašto je to tako, dovoljno je da bacimo samo letimičan pogled na stanje u bh. ekonomiji. Krajem 2021. godine prosječna neto plata u BiH prvi put je premašila 1.000 KM. Ipak, ovaj podatak daje iskrivljenu sliku. Neslužbeni podaci (a službeni nisu jer ih nadležne institucije skrivaju kao zmija noge tvrdeći da se podaci ne vode odvojeno za javni i privatni sektor) govore da prosječna plata u javnoj upravi u Federaciji BiH iznosi 1.300 maraka, a u realnom sektoru, dakle proizvodnji, ona je oko 700 KM! Drugim riječima, onaj koji radi na budžetu može računati na gotovo duplo veću platu u odnosu na onoga koji mu tu platu obezbjeđuje. No, za bh. prilike unosna primanja nisu jedina privilegija. Posao u državnom sektoru vam garantuje skoro i nemogućnost da dobijete otkaz jer ste zaštićeni kolektivnim ugovorom, formalno. Neformalno ste zaštićeni i vladajućom strankom. Samo treba da joj budete poslušni. I zahvalni.
Suštinski jedini ozbiljni i organizovani sindikati u zemlji upravo su oni koji zastupaju državne službenike. Većina poslova u državnoj sektoru je lagana i nezathjevna. Neka su i potpuno suvišna i doslovno izmišljena kako bi se “našli poslovi” za potrebite. S druge strane, u dobrom dijelu privatnog sektora vas u mnogim slučajevima, pored generalno niže plate, očekuju i daleko teži uslovi rada. U tako postavljenim pravilima igre jasno je zašto je posao u državnom sektoru poželjniji za većinu građana i zašto za ta radna mjesta traje otimanje, toliko da su ljudi spremni i da ih kupuju. A političari i stranke na vlasti to obilato koriste.
Tranzicija koje nije bilo
U Evropi možemo generalno prepoznati dva osnovna tipa tranzicije iz socijalizma u kapitalizam. Prvi bi bio onaj kakav su provele države poput Češke i Estonije. Te države, tj. njihove vlade uz široku podršku stanovništva znale su šta neće – da i dalje žive u socijalizmu. To je značilo da su uglavnom preferirale sve suprotno od njega. Reforme koje su proveli podrazumijevale su radikalno i bespoštedno smanjivanje administracije (uz lustraciju komunisitčkih kadrova), temeljito provođenje privatizacije i otvaranje ka tržištima Evrope i Zapada.
Drugim putem su krenule države Zapadnog Balkana. Ovdje početak tranzicije nije bio uslovljen borbom i rušenjem socijalizma, koliko oružanom borbom nacionalizama i pokušajima velikodržavnih projekata. Na poratnim ruševinama i haosu valjalo je graditi nova društva, no nove elite imale su druge namjeri – provesti tranziciju koja to nije, tako da sva moć i kontrola nad resursima na kraju i dalje ostane u rukama političkih elita?
Rješenje je bilo jednostavno: strateške kompanije zadržat će i dalje u državnom vlasništvu, upravo pod krinkom „javnog interesa“ i čuvanja “porodičnog srebra”. Sačuvat će, čak dodatno i proširiti golemu državnu administraciju, za šta će u konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine daytonska ustavna struktura s jednom državom, dva entiteta, deset kantona i sve zajedno preko 180 ministarstava, dati i više nego pogodno tlo. Sve te pozicije će onda dominantno popuniti vlastitim stranačkim članstvom, rodbinom i poznanicima.
Privatizaciju će najvećim dijelom provesti tako da dotadašnje firme u društvenom i državnom vlasništvu razdijelie ratnim profiterima, švercerima, gospodarima donacija i poduzetnicima bliskim s državom, drugim riječima, stranačkim udarnicima kojima je planski određena uloga nove tranzicijske elite. Naravno, dok god slušaju stranku i daju pare kad treba, država se neće previše petljati u njihovo poslovanje, posebno ne u uslove u kojima im rade zaposleni. Dapače, nastavit će održavati njihovo poslovno carstvo preko javnih nabavki, državnih subvencija i ostalih mehanizama poluplanske privrede burazerskog kapitalizma, a oni će zauzvrat vjerno služiti i „finansirati“ kampanje i interese stranke i njenih protagonista kad god zatreba.
Političke stranke u BiH međusobno možda imaju dijametralne poglede glede političkih i nacionalnih ciljeva, no ovaj partokratsko-uhljebljeničko-burazerski model su manje-više sve objeručke prigrlile. I ne samo prigrlile, nego, uprkos svim silnim sporovima po drugim pitanjima, uspjele uspostaviti krajnje efikasan mehanizam rastaljivanja javnih kompanija i bužetskih pozicija. Možda se SDA i HDZ godinama ne uspijevaju dogovoriti oko izbornog zakona, no zna se kome ide kontrola nad Bh. Telecomom, a kome nad Elektroprivredom Herceg-Bosne.
Kao što su nekoć članstvo i visok položaj u Partiji garantovali društveni ugled, status i uspješnu karijeru, najčešće kroz funkciju u nekom državnom organu ili nekoj od velikih socijalističkih firmi, tako vam i danas stranačka knjižica predstavlja jedan od nužnih preduslova za manje ili više visoku funkciju u državnoj administraciji ili nekoj od državnih firmi. Nekoć je možda posao i životni uspjeh osiguravala jedna partija. Danas ih ima mnoštvo, manje ili više moćnih, koje u daytonskoj glomaznoj političko-birokratskoj strukturi uzimaju svoj dio kolača. Kao što je socijalistički ideal bosanskom čovjeku predstavljao da čitav radni vijek provede na sigurnom radnom mjestu radeći jedan te isti siguran posao uz sigurna primanja, tako i danas daytonski ideal bosanskom čovjeku predstavlja provesti radni vijek na sigurnom budžetskom poslu ili budžetu bez posla, sa redovnim primanjima. Naravno, takva logika i motivacija uveliko uskraćuje onu vrstu motivacije kod pojedinca koja je preduslov stvaranja uspješnog i razvijenog kapitalističkog društva, baziranog na individualizmu i ličnoj inicijativi.
Posao u administracij obezbjeđuje visok položaj, dobra primanja, sigurnost radnog mjesta i nikakve kriterije za valoriziranje vašeg rada. S njim postajete dio vladajućeg političkog establišmenta, pa politički uspjeh stranke koja vam je omogućila to radno mjesto time direktno postaje vaš lični i egzenstencijalni interes. Odnos je uzajaman, pa je i stranci koja vas zapošljava u interesu da budete lojalni, te vašu odanost kupuje upravo dobrim primanjima, dobrim radnim uslovima i niskim poslovnim očekivanjima, što sve skupa najčešće ne prati vašu stvarnu efikasnost i uspješnost u poslu, te nanosi golemu ekonomsku i socijalnu štetu.
Naravno, nisu samo oni direktno zaposleni na budžetu ti koji se njime koriste. U doslovno svim slojevima, od demobilisanih boraca preko penzionera, sportskih klubova, kulturnih radnika do privatnih firmi, traje kontinuirana i bjesomučna borba u kojoj svako od njih nastoji za sebe i svoj rad ili nerad obezbijediti budžetska sredstva. U to se ime vlastite aktivnosti biranim kampanjama nastoje predstaviti kao “vitalne po društvo”, vrše se organizovani napori, lobiranja, nerijetko i protesti da se dođe do većih budžetskih primanja pod krinkom višeg društvenog interesa. Političari im uglavnom svima nastoje udovoljiti. Iako su budžeti mali i neodstatni za sve, jer je Bosna i Hercegovina siromašna država, vladajuće političke garniture svjesne su da partokratski sistem zahtijeva da se što širi opseg interesnih grupa podmiri budžetskim novcem, jer time se kupuju lojalnost i socijalni mir.
Tako budžet postaje jedno od vodećih božanstava postdejtonske BiH. Bilo da ste student koji sanja sigurno zaposlenje na budžetu, umjetnik koji traži sredstva za svoj projekat, sportski klub koji očekuje finansiranje, osoba koja razmišlja o ranoj penziji, biznismen koji hoće da širi svoj posao ili demobilisani borac kojem su odmah nakon završetka rata poručili da ne mora da radi jer se borio, vaši oči uprte su prema budžetu kao rješenju za probleme.
Podanički mentalitet
Budžetska zavisnost u čitavom društvu kreira mentalitet podaništva, političkog poltronstva, podobnosti a ne sposobnosti kao glavne vrline. Ona sprječava razvoj efikasne tržišne ekonomije u našoj BiH, jer privatni sektor opterećuje visokim nametima od kojih glomazni državni sektor mora živjeti, te suvišenom birokratijom koja se izmišlja da bi državni sektor kao imao šta raditi. Ona od privatnog sektora odvlači mnoge talentovane pojedince, jer u državnom dobijaju bolje plate za manje rada. Ona kod građana ubija kreativnost, poduzetničku inicijativu i individualizam. Ona stvara generacije podanika i zavisnika, nesposobnih i na pomisao da žive, rade i stvaraju mimo pokroviteljstva države.
Kada stvorite sistem u kojem se poltronstvo nagrađuje unosnim uhljebljenjem, a rad i poduzetništvo kažnjavaju, onda se nemojte previše čuditi kada u konačnici dobijemo društvo u kojem imamo puno poltrona i uhljeba, a slab privatni sektor i premalo poduzetnika.
Umjesto države kao servisa za građane ograničenog na pružanje onih funkcija koji sami sebi na tržištu ne mogu obezbijediti, država postaje premoćna krava muzara za sve aktivnosti Za njena vimena traje neprekidna i bjesomučna borba svih slojeva društva, u svako doba. Naravno, samim tim, onaj ko kontroliše budžet – vladajuće političke elite – postaju suvereni gospodari društva, kontrolišući sve ključne procese u njemu i sudbine stotina hiljada građana koji su svoj životni uspjeh i egzistenciju podredili budžetskoj sili. Odluka nekog kantonalnog ministra da prestane finansirati jazz fest u Sarajevu nakon 20-ak godina tradicije, istovremeno znači da tog jazz festa više neće ni biti.
Najveće žrtve u tako skrojenom sistemu vrijednosti i upravljanju ostaju oni koji do vimena ne mogu doći, odnosno svi oni nevidljivi mali i srednji poduzetnici, radnici, nezaposleni i besperspektivni koji kravu i sve njene zavisnike tove, a da pri tome od nje ne dobijaju ništa zauzvrat. Oni, za razliku od sisadžija, najčešće nisu organizovani u bilo kakvu koheretnu interesnu grupu u društvu. Kao takvi nisu prepoznatljivo glasačko tijelo, pa stoga ni nemaju svoju političku partiju koja bi nastojala zastupati njihove interese.
American Dream, ta personifikacija kapitalizma koja u sebi sažima ideal američkog društva, u svojoj utopijskoj poruci podrazumijeva ideju da su SAD obećana zemlja koja mnogom zanesenjaku koji počinje od nule otvara širom vrata da uz dobru ideju, naporan rad ili izuzetan talenat ostvari multimilionsko bogatstvo i neograničen ugled.
Bosnian Dream, ako bismo ga pokušali definisati, značio bi nešto sasvim drugo: da se se učlanite u stranku, pokupite diplomu na kakvom divljem privatnom fakultetu, dobijete posao na budžetu i onda tu primate platu do kraja radnog vijeka. A u slučaju uspinjanja u budžetskoj hijerarhiji, bit će prilike i za korupciju.
Kakav je to kapitalizam?
