Desničarski populizam u Evropi u posljednjih nekoliko godina postao je dobro utemeljena činjenica. Pogled na nedavnu izbornu historiju kontinenta pokazuje jasno: Sjeverna liga dominira italijanskom politikom, Marine Le Pen stigla je u drugi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj 2017., Zakon i pravda (PiS) vodi Poljsku , a i druge manje desnič arske stranke poput Alternative za Njemačku, danske Narodne stranke i Voxa u Španiji oblikuju politiku svojih zemalja. Sve to je daleko od ustaljenog evropskog stranačkog krajolika od prije 15 ili 20 godina. Ali to je poznato. Sada se postavlja pitanje: u kojem se smjeru kreće europska politika i kojim tempom?
Rezultat prošle večeri na evropskim izborima daje neke odgovore na to, i upozorava na uzbudljivije trendove o usponu nacionalista u Europi. Odaziv je po prvi put bio visok, i to za 51% viši nego na bilo kojim europskim izborima od 1994. I da, desni-populisti su opet dobro prošli. Liga je prva u Italiji, National Rally gospođe Le Pen tijesno je pobijedila Emmanuel Macrona na prvom mjestu u Francuskoj, PiS je prvi završio u Poljskoj uprkos većinski ujedinjenoj opozicijskoj alternativi. No, također je jasno da je zabrinjavajući, golemi populistički val od prije nekoliko godina – s britanskim glasanjem o napuštanju EU, populistima koji rasturaju na anketama diljem kontinenta i prijete kataklizmičkim nacionalističkim preuzimanjem Evrope – gotov. Nacionalisti sada konsolidiraju svoje dobitke i upadaju u unutrašnji problem: fragmentaciju.
Razmotrite brojeve. Marine Le Pen je doživjela značajan pad u odnosu na prethodne evropske izbore 2014. Također i Austrijska stranka slobode i, drastičnije, Danska narodna stranka i Stranka za slobodu u Holandiji. Istina je da se potonjim podrška prebacila na Forum za demokratiju, suparničku desničarsku populističku grupu. No, također je činjenica da su podbacili u odnosu na očekivanja, a ukupni udio holandskih euroskeptika se prepolovio. Alternativa za Njemačku također je razočarala svoje sljedbenike: sa 10,8% samo je skromno povećala svoju podršku u odnosu na 2014. te je prošla slabije nego na izborima Bundestaga 2017. godine. Liga je ostvarila velike dobitke, ali čini se da je rezultat i gori nego što se očekivalo, a njene pobjede samo nadoknađuju gubitke negdje drugdje. (Čak i u Britaniji, gdje je Brexit stranka došla na prvo mjesto, ona je zapravo zamijenila Stranku nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva Nigela Faragea, koja je pobijedila 2014.)
Sveukupno gledano, tri euroskeptične ili tvrde desnice u Europskom parlamentu, prema vlastitoj projekciji parlamenta, povećale su svoj udio s 21% na 23%. Teško da bi to moglo biti neobično i čudno nakon pet godina u kojima se Evropa suočavala s migrantskom krizom, glasanjem o Brexitu, terorističkim napadima i sveprisutnom rascjepkanošću politike kontinenta.
Neke druge grupe ostvarile su mnogo bolji rast. Predviđa se da će skupina Zelenih narasti s 52 mjesta na 70 mjesta, posebno zahvaljujući partiji njemačkih Zelenih koja je u svojoj zemlji osvojila 21% glasova (zauzima drugo mjesto i pretekla je socijaldemokrate čime je postala najveća stranka na njemačkoj lijevoj strani). Centristički Savez liberala i demokrata za Evropu povećat će se sa 69 na predviđeno 101 mjesto, s pridruživanjem „Renaissance“ Emmanuela Macrona koja postaje njegov najveći član. U međuvremenu, dva velika gubitnika su „velike šatorske“ stranačke porodice koje zajedno vode Evropu kao neformalnu “veliku koaliciju”: desno-centristička Evropska narodna stranka (EPP) i lijevi centar Socijalista i demokrata (S&D). Njihov zajednički broj pada sa 401 mjesta (54%) na predviđenih 325 mjesta (43%).
Ta će činjenica oblikovati sljedeći Europski parlament. Kao prvo, EPP i S&D izgubili su većinu. Očekujte više ad hoc koalicija oko različitih pitanja od slučaja do slučaja. A tamo gdje je za odluku potrebna “velika koalicija” centra – kao za predstojeće potvrđivanje novog predsjednika Evropske komisije, na primjer – trebat će i mnogo širi konsenzus nego prije koji će morat privući liberale, pa čak i zelene. Staro dvopartijsko uređenje postalo je sada barem troipopartijski sistem. I u svakom slučaju, izgleda mnogo manje utemeljeno. Evropska politika kuha se, razdvaja i rekombinira na nove načine i smjerove. Dugoročni uspon desničarskih populista dio je toga, ali ne, na ovim izborima, posebno nov ili dinamičan. Sinoćnji ključni trend izbora nije populistički nacionalistički talas već otkriće pune skale evropske političke rascjepkanosti.
Izvor: The Economist
