DANIJAL HADŽOVIĆ: 3 MENTALNE FAZE SOCIJALIZMA

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Socijalizamje propao gdje god je pokušan. Bez obzira da li se radilo o sovjetskom modelu  centralnog državnog upravljanja, kambodžanskog agrarnog komunizma, jugoslovenskog samoupravnog socijalizma ili čak blagog oblika švedskog„socijalizma“ koji je karakterisalo državno vlasništvo samo nad ključnim industrijama i drakonsko oporezivanja bogatih -socijalizam je završio fatalnim neuspjehom. U svakoj svojoj verziji. U svakom kutku svijeta. To zaista nije lako braniti. Čovjek bi očekivao da će ljudi prihvatiti prostu i višestruko potvrđenu činjenicu da taj sistem naprosto ne funkcionira. Ipak, milioni ljudi širom svijeta i dalje žele vjerovati u socijalizam. Iako socijalizam više nijeo pcija na stolu za najveći broj država svijeta, osim nekolicine onih zaostalih i uništenih poput Kube, Sjeverne Koreje ili Venecuele, on i dalje ostaje duh u boci za koji mnogi vjeruju da će jednog dana u nekom boljem izdanju ponovo biti oslobođen.

U jednom od prošlih tekstova pisao sam koliko radikalno ljevičarska, socijalistička i marksistička ideologija i njeni protagonisti u BiH i danas prožimaju sve pore društva, od politike preko kulture do medija. U ostatku svijeta radikalni socijalisti nemaju toliki prostor kao u BiH, no daleko od toga da su neutjecajni. Stoga, kada god se, u bilo kom kutku svijeta, pojavi bilo kakav pokušaj socijalističkog eskperimenta, on u pravilu uživa značajnu podršku i entuzijazam ljevičarskih intelektualaca i  medija.

Svaki socijalistički eksperiment u svom intelektualnom razvoju proživljava tri faze.

Prva je faza EUFORIJA.  Nastaje nakon što komunisti/socijalisti negdje osvoje vlast i krenu s provođenjem reformi koje imaju za cilj da radikalno transformišu društveno-ekonomski sistem u pravcu podržavljenja industrija, drakonskog oporezivanja bogatih i ekproprijacije njihove imovine, masovnog povećanja socijalnih davanja i državne potrošnje, itd… Traje obično prvih nekoliko godina režima.  Ljevičarski intelektualci širom svijeta čine sve da ljevičarske lidere prikazuju kao heroje čovječanstva, redovno izvještavaju o njihovim uspjesima i hvalospjevima obasipaju njihove poteze ističući superiornost i humanost njihovog projekta u odnosu na kapitalistički svijet u kojem oni žive.

U novije vrijeme svjedočili smo ovakvoj vrsti euforije kada se desio dolazak na vlast Chaveza u Venecueli ili radikalno lijeve Syrize u Grčkoj čije su najave ljevičarskih reformi u vidu povećanja javne potrošnje i socijalnih davanja u državi pred bankrotom bile naširoko promovisane i hvaljene (od istih, na kraju, uglavnom, nije bilo ništa, s obzirom da je prevagnula želja za dobijanjem prijeko potrebnih njemačkih kredita, što je podrazumijevalo i ispunjavanje određenih uslova).

No, gotovo svi dosadašnji socijalistički eksperimenti, od sovjetskog modela preko Maove Kulturne revolucije u Kini do Kubanske revolucije nisu ostajali bez armije simpatizera i promotora širom demokratskog svijeta. Ipak, u svim slučajevima vrlo brzo se ispostavljalo da ti eksperimenti ne donose prosperitet i napredak nego političku represiju, i to najčešće brutalnu, ekonomsko nazadovanje i masovnu oskudicu.

Tada bi ljevičarski intelektualci prešli na drugu fazu – OPRAVDAVANJE. Kada ekonomska propast i politički terror postanu toliko bjelodani da se više ne mogu ignorisati, onda ih se pokušava racionalno opravdati. Nije problem u samoj ideji, čak ni u politikama koje se slijede, nego u vanjskim faktorima koji im nisu dali da procvjetaju, tvrde oni. Tako se krivci pronalaze u uzrocima poput američkih sankcija (posebno često potezan argument u slučaju Kube ili danas Venecuele), prirodnim nepogodama ili se čak nastavlja negirati da cijeli projekat i nije baš tako neuspješan, nego “kapitalistička propaganda” pored vanjskih pritisaka podmeće i lažne podatke i tvrdnje o stvarnom stanju stvari u socijalističkim državama. Tako primjerice Naomi Klein, jedna od perjanica moderne radikalne ljevice i svojevremeno vatrena pristalica Chavezovih politika tvrdi da iza hiperinflacije u Venecueli, nestašice osnovnih životnih namirnica i stanja haosa koje je došlo na rub građanskog rata stoji “američka destabilizacija”.

Jedan od najvećih ljevičarskih intelektualaca 20. stoljeća JeanPaul Sartre, dugo vremena veliki pristalica Sovjetskog Saveza i komunističke vladavine, na kraju je priznao da je znao za Staljinove masovne zločine u vrijeme dok su se oni odvijali, ali da o njima nije htio javno govoriti da ne bi “demoralisao francusku radničku klasu u Francuskoj”.

Kada u konačnici socijalizam proizvede potpunu katastrofu i definitivno propadne, najčešće tako što gladne i bijesne narodne mase svrgnu svoje opresore, treći i konačni argument koji nude je – NEGIRANJE!


Čak i tada mnogi ljevičarski intelektualci nastoje pravdati režim i njegove politike te narodne mase koji su se digle protiv tiranije nastoje obezvrijediti kao “izmanipulisane”.

Obavezno ističu da ne treba zaboraviti na pozitivne tekovine koje je socijalistički eksperiment donio, poput smanjenja socijalnih nejednakosti (da, ali u siromaštvu), besplatnog zdravstva, školovanja, emancipacije žena, itd… Ipak, najčešće se odaju argumentu da sve to “nije bio pravi socijalizam”, da su sami lideri izdali ideje koje su trebali provoditi, da je u svemu napravljena ova ili ona greška koja je bila fatalna. Nalaze 101 opravdanje, ali bez odgovora kako to da socijalistički eksperiment baš svaki put u baš svakom kutku svijeta završi fatalnim neuspjehom, i da baš svako ko pokuša provesti tu “dobru ideju” u praksu nužno ide u propast?

Naravno, isti ti ljevičarski intelektualci zbog svojih pogrešnih procjena i podržavanja promašenih politika u javnosti uglavnom ne postaju ništa manje relevantni i cijenjeni, nego nastavljaju “prosvjećivati” armiju sljedbenika o svoj pogubnoj prirodi kapitalizma, superiornosti socijalizma kao utopijskog poretka te se nadati novom mesiji u svijetu koji će ponovo da otpočne sa socijalističkim eksperimentom.

Nema nade da će ikakva realnost i praktična katastrofa socijalističkog eksperimenta uspjeti i ponajmanje pokolebatj njihovu fanatičnu vjeru u socijalizam. O ovim stvarima je teško razumno diskutovati. Razlog je što je socijalizam postao svojevrsna religija. No za razliku od klasičnih religija koje se danas mahom tek skoncentrišu na težnju ka onozemaljskom, socijalizam svoju utopiju materijalne jednakosti i podmirenih potreba teži ostvariti na ovom svijetu, grabeći svaki povoljan trenutak. Uvijek će postojati pojedinci koji će teško podnositi činjenicu da je njihov komšija bogatiji ili uspješniji od njih, ili će smatrati da bi životni luksuz u startu trebao biti njihovo pravo koje će im neko drugi obezbijediti. Zavist, u kombinaciji sa sujetom, navjerovatniji je razlog zašto radikalno lijeve ideje tako dobro prolaze i među intelektualcima. Oni vole posmatrati sebe kao neupitnu, superiornu elitu društva. No u društvima baziranim na privatnom vlasništvu i tržišnoj ekonomiji poduzetnici, o kojima intelektualci običavaju imati nisko mišljenje kao o neukim i pohlepnim predatorima, su ne samo ti koji imaju na raspolaganju daleko veće količine bogatstva, nego najčešće i veći ugled i priznatost među masama.

Socijalizam svim tim zavistima, sujetama, frustracijama i sanjarenjima o vlastitoj vrijednosti koja nije adekvatno valorizirana daje filozofsko i političko uobličenje te iz njih crpi pogonsko gorivo za svoju popularnost. Ma koliko da razumni argumenti pokazuju da taj eksperiment donosi samo nesreću i katastrofu, emocije kod ljudi često prevladavaju razum, čega svakako nisu lišeni ni oni najobrazovaniji među nama.

O autoru
Danijal Hadžović Publicist, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *