Vaclac Klaus je prvi premijer Češke nakon pada komunizma i disolucije sa Slovačkom (1993. – 1998.), predsjednik (2003. – 2013.), ekonomist, osnivač stranke ODS (Građanska demokratska stranka) i ekonomist. Arhitekt je češkog ekonomskog preporoda nakon pada komunizma.
Ranije ove sedmice već sam mogao izraziti zadovoljstvo, obostrano zadovoljstvo što je Prag bio domaćin sastanka Mon Pelerin. Nadam se da vam je ugodno s nama.
Prije više od dvadeset godina, dvije godine nakon pada komunizma u ovoj zemlji i ovom dijelu svijeta, u Pragu je održan regionalni sastanak Društva Mon Pelerin, kojem su prisustvovali neki od vas. Tada smo bili na prekretnici našeg radikalnog prelaska iz komunizma u slobodno društvo, koje je u mnogim segmentima počivalo na idejama vezanim za Mon Pelerin društvo. Taj sastanak pružio nam je važnu moralnu podršku i pomogao u našim naporima da se oslobodimo prošlosti i izgradimo slobodno društvo u smislu društva Mon Pelera.
Od tada smo uspjeli temeljno preobraziti zemlju u ovom pravcu. Kao što vidite, Češka je napravila vidljiv korak naprijed. Ipak, ne bi bilo dobro proglasiti pobjedu.
Za nekog poput mene, koji je nakon pada komunizma aktivno učestvovao u pripremi i organizaciji radikalnih političkih i ekonomskih promjena, svijet u kojem danas živimo je razočarajući. Danas živimo u društvu s daleko više socijalizma i etatizma nego što smo mogli zamisliti. Nakon obećavajućeg početka, u više segmenata vraćamo se u eru u kojoj smo nekad živjeli i za koju smo mislili da se više nikada neće ponoviti. Napominjem da mislim ne samo na ovu zemlju, već i na Evropu i cijeli zapadni svijet.
Prije dvadeset godina činilo nam se da je pred našim očima bila dalekosežna promjena na osi „represije protiv. slobode “i” država vs. tržište. ” Bilo je opravdano tako se osjećati. To osjećanje je posebno ojačala činjenica da se naša plišana revolucija odvijala u historijski jedinstvenom dobu Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. Zahvaljujući njima i zahvaljujući, u ideološkoj sferi, Hayeku, Friedmanu, Stigleru i nekim drugima, vjerovali smo da je kapitalizam, bar na neko vrijeme, uspio pobijediti globalni socijalizam. Ljudi poput mene znali su koliko su ove osobe posebne i jedinstvene, ali nismo imali pojma da će se njihov rad tako brzo zaboraviti. Pogrešno smo vjerovali u nepovratni karakter promjena tog vremena.
Danas mnogi od nas ne osjećaju isto; barem ne ja. Još jednom su kapitalizam i sloboda oslabili gotovo neprimjetno i tiho. Moj prijatelj Pascal Salin, bivši predsjednik Društva Mont Pelerin, mora da se osjećao isto kada je tokom svog predsjedničkog obraćanja u Beču 1996. rekao sljedeće: „Mi danas nismo pobjednici“. Činjenica da smo već izgubili 1996. godine nije bila toliko očita kao sada. Sistem političke slobode i parlamentarne demokratije brzo je uspostavljen, zamijenivši bivši autoritarni, ako ne i totalitarni, politički režim; umjesto središnjeg planiranja započinje prevladavanje privatne svojine i tržišta – odvija se univerzalna liberalizacija, deregulacija i ukidanje subvencija. Država se radikalno povlačila iz svih sfera i slobodni pojedinci su došli u prvi plan.
Naš optimizam počivao je na čvrstom vjerovanju u principe slobodnog društva, slobodnog tržišta, ideje slobode kao i našu sposobnost da promoviramo te ideje. Danas, na početku druge dekade 21. stoljeća, osjećamo nešto drugačije. Pitamo se: jesmo li vjerovali u neopravdane i nekoherentne iluzije? Jesmo li pogrešno razumeli svet? Jesmo li bili naivni i glupi? Jesu li naša predviđanja pogrešna?
Na ova pitanja su potrebni ozbiljni odgovori. Možoda smo pogriješiti ili smo barem mogli pogriješiti, ali to nije zato jer smo gajili iluzije o Zapadu, posebno zapadnoj Evropi i Europskoj uniji. Ljudi poput mene nisu bili zavedeni (veoma popularno na Zapadu početkom ranih 1960-ih) o mogućom konvergencijom kapitalizma i socijalizma, ili sanjarenjem o mogućem trećem putu. Sve smo to odbacili bez puno razmišljanja.1
Već tada smo primijetili mnogo toga što nije bilo lako vidljivo našim prijateljima sa Zapada koji, za razliku od nas, nisu živjeli pod komunizmom – to uključujue ione koji su s nama dijelili iste političke i ideološke poglede. Dopustite mi da objasnim čega smo se bojali i čega smo bili svjesni tokom doba komunizma kada smo razmišljali o budućnosti.
1. Znali smo da će socijalizam, socijaldemokratija ili „socijalna Marktwirtschhaft“ postojati i dalje i da će se – zbog interne dinamike – širiti.
2. Na prijelazu iz 1960-ih u 1970-e, tj. nakon uspostavljanja Rimskog kluba i njegovih prvih izvještaja, počeo sam se bojati zelene ideologije u kojoj sam vidio opasnu alternativu tradicionalnoj socijalističkoj doktrini. Bilo je očigledno da se radi o radikalnom pokušaju promjene ljudskog društva. Navodno trošenje prirodnih resursa i takozvana eksplozija stanovništva bili su samo izgovor. U to vrijeme još uvijek nije postojala teorija o kasnijem globalnom zagrijavanju, niti o snazi i opasnosti koja stoji iza toga.
3. Čak i za vrijeme komunizma, ljudi poput mene bili su svjesni ljevičarskih intelektualaca, 3 budući da smo i sami mogli vidjeti da zapravo intelektualci, ili većina njih, predstavljaju pokretačku snagu komunizma i sličnih doktrina. Autentični predstavnici radničke klase, tj. Marxov „proletarijat“ nikada nije bio istinski vjernik komunizma. Već tada sam s velikom pažnjom gledao “nevjerovatnu proizvodnju neobrazovanih intelektualaca” koja se pojavila na Zapadu kao rezultat širenja općeg univerzitetskog obrazovanja. Jedna od njegovih posljedica bila je površnost javnog diskursa koja je dosegla nevjerojatne razmjere.
Intelektualci su socijalisti u tako velikim razmjerima jer su – kako kaže Hayek – uvjereni da je socijalizam „nauka koja se primjenjuje na sva područja ljudske djelatnosti“ i da je zbog toga sistem stvoren „samo za njih“. “Intelektualci vjeruju da su od svih ljudi najdragocjeniji” 4 i stoga ne žele podlijegati tržišnom vrednovanju, jer tržište često ne dijeli sa njima svoje visoko mišljenje o sebi.
4. Od svog nastanka socijalizam (ili bolje rečeno komunizam, kako to danas govorimo) počivao je na apoteozi nauke, kao i čvrsto ukorijenjenoj nadi da će nauka riješiti sve postojeće društvene, i općenito ljudske, probleme; stoga je bilo potrebno da se sistem promijeni. Trebalo ga jei malo više prosvijetliti. Naše iskustvo komunizma govori nam da je takva tvrdnja apsurdna. Činilo nam se da je i tada Zapad vjerovao u ovu grešku.
Nismo vjerovali u tehnokratsko razmišljanje, u ideju da prava nauku uz pomoć tehnologije treba oblikovati ljudsko društvo. Nisam mogao cijeniti Hermana Khana, Jaya Forestera, Alvina Toflera (a u posljednje vrijeme i Maxa Singera i njegovu knjigu Historija budućnosti) 5, jer sam u neutemeljenom tehnološkom optimizmu tih ljudi – ne baš puno drugačijem od marksističke doktrine – osjećao opasnost podcjenjivanja socijalne ili sistemske karakteristike ljudskog društva. U tom smislu mi je uvijek pred očima bila Hakslijeva upozoravajuća opomena izrečena u njegovom nenadmašnom Vrlom novom svetu.
Mnogo smo naučili iz Hayekove klasike „Upotreba znanja u društvu.“ 6 Dok su ideolozi socijalizma (na Istoku i Zapadu) mislili da ništa drugo ne može biti znanje osim nauke i organizovanog učenja, mi – slijedeći Hajeka – znali smo da je praktično znanje najvažnije je znanje, da se to znanje širi u društvu i da ga ljudi koriste u svakodnevnom životu, za razliku od knjiškog znanja. Danas je vrlo popularni koncept „naučne ekonomije“ prazan. U prošlosti je svaka ekonomija počivala na znanju, ali bilo je važno kako se koristi.
To su bili najvažniji problemi za koje sam znao, ali postoje i drugi – koje danas vidimo – koje smo podcijenili ili ih nismo primijetili. Navest ću neke od njih.
1. Vjerovatno nismo u potpunosti shvatili dalekosežne posljedice 1960-ih. Ovo “romantično” doba bilo je razdoblje radikalne borbe protiv vlasti tradicionalnih vrijednosti i društvenih institucija. Rezultat je to da su stvorene generacije koje ne razumiju značenje naše civilizacijske, kulturne i etičke baštine, a koje nemaju kompas koji bi vodio njihovo ponašanje.
2. Podcijenili smo određene problematične aspekte standardnog demokratskog sistema koji u teoriji dobro funkcionira, ali koji se ne temelji na dubljim vrijednostima. Nismo prepoznali demagoški element demokratije koji omogućuje ljudima da zahtijevaju “nešto nizašta“. Nismo očekivali da će politički proces stvoriti preferencije u donošenju odluka koje primaju “vidljivu i koncentriranu korist” po cijenu “nevidljivih i raštrkanih troškova” – što je jedan od najvažnijih uzroka trenutne euroameričke dužničke krize.
3. Još davno sam strahovao od postepenog prelaska sa građanskih na ljudska prava, što se dešava već duže vrijeme. Strahovao sam i od ideologije ljudskih prava ali nisam anticipirao njene konsekvence. Ideologija ljudskih prava je ideologija koja nema ništa zajedničko sa praktičnim pitanjima individualne slobode i slobodnog političkog diskursa. Ona se tiče privilegija. Klasični liberali i libertarijanci ne ističu u dovoljnoj meri da se prava interpretirana na ovaj način, kose sa slobodom i racionalnim funkcionisanjem društva.
Ljudska prava, u stvari, predstavljaju revolucionarno poricanje građanskih prava. Njima nikakvo građanstvo nije potrebno. To je i razlog zašto ideologija ljudskih prava poziva na ukidanje suvereniteta pojedinačnih zemalja, naročito u savremenoj Evropi. Savremenom dobu političke korektnosti u značajnoj mjeri i svom silinom karakteristične destrukcije doprinose i pozitivna prava.7
4. Povezano sa ideologijama ljudskih prava i političke korektnosti jeste i masovno širenje još jedne savremene alternative ili substituta demokratije – juristokratije. Svjedoci smo kako se izabranim političarima svakodnevno oduzima vlast i dodjeljuje neizabranim sudijama.8 „Moderni sudski aktivizam je u mnogo čemu izraz starog vjerovanja da aristokratija treba da obuzda demokratiju“ (str. 17), drugim riječima, da demokratija ne može funkcionisati bez izvjesnog broja onih „nebiranih“ (tj. neizabranih) sudskih arisokrata. Vrijedno je zapaziti i to da je „metod za implementaciju sudskog aktivizma upravo put prava“ (ibid.), ipak, to nije put građanskih prava, već put ljudskih prava. Sve to dio je iluzije o potencijalnom (i poželjnom) ukidanju politike, drugim riječima, demokratije. Juristokratija predstavlja još jedan korak ka uspostavljanju postpolitičkog društva.
5. Ja, takođe, nisam očekivao da će NVO sektor (tj. institucije civilnog društva) igrati tako važnu ulogu u našoj zemlji a posebno u nadnacionalnom svijetu, kao i to u kojoj mjeri će njegova borba protiv parlamentarne demokratije biti nepomirljiva. To je borba u kojoj kako vrijeme prolazi on sve više stiče nadmoć.9 Institucije poput NVO-a, stvorene od strane ljudi koje se na apolitički način bore za privilegije i bolji položaj, grubo poriču da je došlo do liberalizacije ljudskog društva tokom protekla dva vijeka. Ne mogu da se sjetim gdje mi je prvi put pala na pamet formulacija da su te institucije simptom nove refeudalizacije društva, ali smatram da je ona veoma dobra.
6. Dugo smo živjeli u svijetu bez slobode štampe, i zato smatramo da je neograničena medijska sloboda neophodan preduslov istinski slobodnog društva. Danas više nismo sigurni u to. Iako u cijelom zapadnom svijetu i kod nas u Republici Češkoj postoji apsolutna sloboda štampe u formalnom smislu, istovremeno je prisutna i nevjerovatna manipulacija štampom. Naša demokratija brzo se izrodila u mediokratiju, što je opet jedna alternativa demokratiji, ili prije način da se uništi demokratija.10
7. Živeći u zatvorenom svijetu komunizma kome smo se suprotstavljali, i prolazeći kroz tragično iskustvo imperijalne politike Sovjetskog Saveza koja je počivala na svemu nadnacionalnom, tj. svemu što dolazi iz Moskve, nismo ipak uspjeli da prepoznamo opasnost od postepenih promjena od nacionalnog i međunarodnog ka transnacionalnom i nadnacionalnomu savremenom svijetu.11 U tom vremenu nismo pažljivo pratili evropske integracije, vjerovatno iz razumljivih razloga. Vidjeli smo samo slobodarski aspekt ali ne i opasni nadnacionalizam koji uništava demokratiju i suverenitet zemalja.
8. Ja, takođe, nisam očekivao ni tako slabu odbranu ideje kapitalizma, slobodnog tržišta i minimalne države. Nisam mogao ni naslutiti da će riječi „kapitalizam“ i „tržište“ zadobiti satus politički nekorektnih i nepodesnih termina koje svaki „pristojan“ političar ne treba da koristi. Mislio sam da tako nešto predstavlja samo obavezni ukras marksističke – ili komunističke, doktrine. Tek sada shvatam pravu razmjeru mržnje prema bogatstvu i poduktivnom radu, tek sada shvatam ulogu ljudske zavisti i potpuno primitivnu zamisao da bogatstvo drugog čoveka treba da mi bude na raspolaganju.
9. Nisam očekivao takvu popularnost javnih dobara, javnog sektora, vidljive ruke države, redistribucije, mudrosti pomazanika u komparaciji sa mudrošću svih nas. Kao ekonomista koji je tokom više decenija, u stvari od sredine šezdesetih, pažljivo pratio zapadnu ekonomsku literaturu, nisam očekivao da će monetaristička ideja tako brzo biti odbačena, da će ljudi tako brzo zaboraviti da riječ regulacija predstavlja samo drugi izraz za riječ planiranje, da se socijalna politika mnogo ne razlikuje od komunizma, da će ljudi zaboraviti da tržište ili postoji ili ne postoji, jer mora sponatano nastati, da ćemo poslije radikalnog ukidanja svih vrsta grantova i subvencija – uz pomoć novog resubvencionisanja ekonomije – biti primorani da ih ponovo uvodimo, da će se takve greške praviti u ekonomskoj politici, u uspostavljanju monetarnih unija, itd. Zaista nismo očekivali da će ljudi biti toliko nespremni da odgovrnost za sopstveni život preuzmu u sopstvene ruke, da će postojati takav strah od slobode, i da će postojati takvo povjerenje u omnipotentnost države.
Zašto smo mi, članovi Društva Mon Pelerin, dozvolili da se tako nešto dogodi?
Ne mislim da smo pogriješili u smislu analize. U pitanju su drugi razlozi. Uočljiva je izvjesna nemarnost, ako ne i ljenost u našem razmišljanju i ponašanju. Nedostaje lične hrabrosti, prisutan je strah da se brani sopstveno, iako usamljeno, mišljenje. Nismo čak uspjeli ni u tome da se dovoljno glasno čujemo, mi više aktivno ne branimo slobodu, među nama nema nekog Miltona Fridmana. Iako je važno da se jedni drugima obraćamo na ovakvim sastancima, plašim se da nas izvan tog zatovrenog kruga niko ne čuje. Zadovoljni smo kada jedni drugima objavljujemo tekstove u našim časopisima i novinama, ali mi treba da se borimo da uđemo u „njihove“ novine – novine za „njih“. Iako je tačno da se ideje sâme promovišu, one to čine na duge staze, a to za nas može biti isuviše kasno.
Isto tako mora se priznati da imamo deficit u segmentu ozbiljne empirijske, deskriptivne i pozitivne socioekonomske analize. Ono što dominira su parcijalne analize i prazni, normativno usmjereni, ideološki tekstovi. Ono što nedostaje su nedeklarativni tekstovi, jedna duboka „anatomija“ trenutne situacije.
Bilo bi mi drago ukoliko grešim. Bilo bi mi drago ukoliko se ispostavi da će robusni kapitalizam sve ispraviti. Čak i da to najzad bude slučaj – neće ići spontano. Hayek je bio u pravu kada je rekao da „sloboda može opstati samo ukoliko je svaka nova generacija ponovo utvrđuje i ističe njenu vrijednost“. Došao je red na nas. Na našoj i na generaciji naše djece je da se ovaj posao obavi. Krenimo prije nego što bude kasno.
Václav Klaus, generalni sastanak Društva Mon Pelerin, Prague Castle, Prag, 7. septembar, 2012.
- Više o ovoj temi može se naći u mom obraćanju „Treći put – kobne zablude“ na regionalnom sastanku Društva Mon Pelerin u Vankuveru, augusta 1999. Ovo obraćenje je objavljeno u knjizi „Na putu ka demokratiji“, NCPA, Dalas, 2005. Čak me i danas ljudi širom svieta i u različitim zemljama podsećaju na izjavu koju sam dao januara 1990. u Davosu; naime, da je „treći put najbrži put u treći svijet“
- O ovome videti u mojoj knjizi „Modrá, nikoli zelená planeta” (Plava planeta u zelenim okovima), Dokořán, Prague, 2007, kao i u stranim izdanjima (već je preveden na 18 jezika)
- Friedrcih von Hayek, Intelektualci i socijalizam, The University of Chicago Law Review, Spring 1949.
- Robert Nozick, Zašto su intelektualci protiv kapitalizma
- Max Singer, Istorija budućnosti, Lexington Books, New York, 2011.
- Friedrich A. Hayek, “The Use of Knowledge in Society”, American Economic Review, No. 4, September 1945.
- Centar za nezavisno proučavanje iz Australije nedavno je publikovao kvalitetan zbornik radova „To ne možeš reći“ (CIS Occasional Paper, 124, Sydney, 2012) na temu političke korektnosti, u čijem uvodniku čitamo: „Nalazimo se na čudnoj historijskoj prekretnici Zapadne civilizacije. Nikada nije bilo više slobode organizovanja, slobode informisanja, opšteg prosperiteta, a ipak, u isto vrijeme, i ograničavanja slobode govora… Zapadno društvo samocenzuriše razmjenu mišljenja… Politička korektnost efikasno ugrožava same osnove slobodnog društva – otvorenu i široko razgranatu debatu u formi slobodne razmjene mišljenja“. (p. 1) Rezultat je da se političari iz taktičkih razloga povlače iz ozbiljnih debata i da mehanizmi političke korektnosti sprječavaju formulisanje nekonformističkih stavova“ (p. 10). Politička korektnost počiva na „netolerantnom moralisanju“ (p. 21), koje pospješuje naša slabost, dezintegracija naših tradicionalnih vrijednosti i njihova nedovoljna odbrana.
- James Grant je iznio vrlo utemeljenu analizu ovog fenomena u tekstu „Uspon juristokratije“, The Wilson Quarterly, Spring 2010.
- Svako godišnje zasjedanje Generalne skupštine UN započinje obraćanjem Generalnog sekretara. Umjesto da se riječ da političarima najvećih zemalja na svijetu, Generalni sekretar namjerno poziva na govornicu potpuno nelegitimne (tj. potpuno arbitrano izabrane) predstavnike NVO, koji se po sudu UN-a (zapravo, tog najvećeg globalnog NVO) smatraju boljim i plemenitijim od političara .
- U svom naširoko poznatom hardvarskom obraćanju iz 1978, Aleksandar Solženjicin kaže da su „mediji na Zapadu nadjačali zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast“. Ovo može biti razlog zašto ovaj govor nikada nije naišao na dobar prijem na Zapadu, naročito u medijima i u akademskom svetu. Doživljavan je kao kritika Zapada koju niko sa Istoka ne smije da se usudi da uputi. Kako god, bila je to kritika negativnih aspekata Zapadne civilizacije.
- O ovome vidjeti više u: John Fonte, Sovereignty or Submission, Encounter Books, New York, 2011, ili u V. Klaus Evropske integracije bez iluzije, Knižní klub, Prag, 2011.
