Šesnaestogodišnja švedska aktivistica za klimatske promjene Greta Thunberg živi u najzdravijoj, najbogatijoj, najsigurnijoj i najmiroljubivijoj eri koju su ljudi ikada poznavali. Ona je jedna od najsrectnijih ljudi koji su ikada živjeli.
U pravednom svijetu Thunberg bi se pri Ujedinjenim nacijama zahvalila kapitalističkim zemljama što su joj pružile ovakvo izvanredno naslijeđe. Umjesto toga, ona, kao i milioni druge indoktrinirane djece njene dobi, ponaša se kao da živi u jedinstveno uništenom svijetu, na razmeđu katastrofe. Ovo je tragedija.
“Ukrali su moje snove i moje djetinjstvo praznim riječima”, Thunberg se obratila svijetu. A možda je u pravu. Iznevjerili smo je jer smo odgajali generaciju pagana koji su ispunili vakuum odsustva vjere, ne racionalnošću, već kultnim obožavanjem Majke Zemlje i države. Iako, da budemo pravedni, biblijsko propovijedanje evanđeoskih moralnih naputaka nije ništa drugo do klimava građevina u poređenju s moralnim ubjeđenjem Grete Thunberg.
To, naravno, nije njena krivica. Odrasli su proveli godinu dana stvarajući šesnaestogodišnjakinju jer se njena galama podudara s njihovim ubjeđenjem. Bilo je tu „nečega u njenoj surovoj iskrenosti u poruci o tupoj zastrašujućoj sili koja je ovu devojčicu transformisala iz nevidljive u globalnu“, kaže CNN u novinskom izveštaju o djetetu sa skučenim životnim shvatanjem, shodno godinama.
Treba napomenuti da je „tupa zastrašujuća sila“ zaista ispravan način za opisivanje usklađenih dezinformacija, kojima je Thunberg vjerovatno podvrgnuta još od vrtića. Vjerovatno ne postoji javna škola u Americi koja se iznova i iznova nije usmjerila na panični razgovor o ekološkoj katastrofi sa svojim auditorijumima. Njujorški i drugi školski sistemi nude milionima djece opravdano odsustvo kako bi mogli učestvovati na političkim mitinzima o klimi ove sedmice, kao da je riječ o vjerskom ili patriotskom prazniku.
Konačno smo ubijedili generaciju Amerikanaca da su maltezijci. Prema anketi Scotta Rasmussena, skoro 30% glasača tvrdi da vjeruje da je „bar donekle vjerovatno“ da će Zemlja postati nenaseljena i da će čovječanstvo biti uništeno tokom narednih 10-15 godina. Polovina glasača mlađih od 35 godina vjeruje da je izgledno da smo na ivici izumiranja. Je li se čuditi zašto naša najmlađa generacija ima osjećaj propasti?
Krivi su ideolozi koji svaki vremenski događaj predstavljaju kao da je Armagedon, zanemarujući ogromnu moralnu izopačenost glede savremenosti na fosilna goriva. Krivci su političari, previše su kukavice da bi glasačima rekli da su njihove utopijske vizije svijeta zamišljenog na solarnim pločama i vjetrenjačama bajke.
Mediji su krivi što neprestano ignorišu neoborive dokaze da, na drugoj strani, klimatske promjene ne podrivaju opstanak ljudi. U stvari, gotovo prema svakom mjerivom parametru, bolje nam je zbog fosilnih goriva—iako, bojim se, nema načina da se mjeri ljudski duh.
Thunberg bi mogla da okrene sidra i uputi svoj namrgođeni pogled i gnjev Indiji ili Kini i mahnuti prstom milionima ljudi koji više ne žele da žive u siromaštvu i bijedi. Jer ako su klimatske promjene nepovratne u narednih 10-12 godina, kako kultisti tvrde, za to bismo u velikoj mjeri mogli kriviti historijski rast koji gledamo u zemljama u razvoju.
Emisija zagađenja Kine u zračnoj i pomorskoj trgovini dvostruko je veća od američke, a veća je od ukupne emisije većine zemalja svijeta. Ali, svakako, zabranimo slamke u znak žalosti.
Bojovnici, naravno, nisu uspjeli na mnogim frontovima, ali ideja da bi čitava generacija Amerikanaca trebalo da odabere siromaštvo zbog prosperiteta kako bi smirila nesnosne pritužbe privilegovanih budućih tinejdžera je apsurdna. Nijedna generacija to ne bi uradila. Donedavno nijedna napredna nacija nije prigrlila ludizam. Iako ovih dana, demokrate koje se zalažu za zabranu upotrebe fosilnih goriva i tehnologija za smanjenje ugljenika, kao što su bušotinska i nuklearna energija, rade na tome.
Međutim, klimatski aktivisti mogli bi nešto da nauče iz Thunbergine iskrenosti. Ona tvrdi da „novac i bajke o vječnom ekonomskom rastu″ moraju da se završe. Smanjenje emisija zagađenosti za koje ekolozi tvrde da su potrebni za spas Zemlje značilo bi ekonomsku devastaciju i kraj stotina godina ekonomskog rasta. Ovo je kompromis za kojeg se progresivci (ljevičari, op. prev.) pretvaraju da ne postoji.
A Thunbergin san o budućnosti znači da će tehnokratski režimi morati da isele kapitalistička društva. Ovakvu budućnost možemo vidjeti u radikalnim planovima zaštite životne sredine u Green New Dealu Alexandrie Ocasio-Cortez, kojeg podržavaju vodeći kandidati Demokratske stranke. To je autoritarnost. Ne postoji drugi način da se opiše regulatorni režim koji tačno diktira šta Amerikanci mogu konzumirati, prodavati, voziti, jesti i raditi.
Mislim da će većina Amerikanaca svojim postupcima i dalje odbijati te regresivne ideje. Jedan od razloga bi trebao biti to što generacija Grete Thunberg neće morati nepotrebno da pati.
Piše: David Harsany (The Federalist)
S engleskog preveo: Resul Mehmedović
