ČUVAJMO FLAT TAX KAO ZJENICU OKA: Zašto nam ne treba progresivno oporezivanje

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Vlada Federacije BiH predložila je izmjene Zakona o porezu na dohodak. Prema novom prijedlogu stopa doprinosa ubuduće bi iznosila 32,5 posto (u odnosu na sadašnjih 41,5%). Neoporezivi dio dohotka iznosio bi 800 KM, dok bi ostatak plate koji prelazi taj iznos bio oporezovan sa 13%. Novinu u zakonu predstavlja oporezivanje dividende koje bi iznosilo 10 posto. Iz Udruženja poslodavaca insistirali su pak, potpuno opravdano, da se firme oslobode od plaćanja poreza na dobit u slučaju reinvestiranja. Naime, s obzirom da se pored poreza na dobit uvodi još i porez na dividendu (dio dobiti koji se isplaćuje vlasnicima kompanija) bilo bi pošteno da vlasnici kad taj kapital odluče reinvestirati a ne sebi isplatiti, budu oslobođeni dodatnog oporezivanja.

Ipak, može se reći da je novi prijedlog zakona generalno zadovoljavajući iz nekoliko razloga. Najprije on smanjuje ukupno opterećenje na plate što je bio posebno težak trošak za poslodavce. To će omogućiti lakše poslovanje i zapošljavanje. Druga je prednost što sa zadržavanjem jedinstvene porezne stope od 13 posto, porezni sistem u pogledu poreza na dohodak ostaje relativno jednostavan i sprječava dodatne ekonomske i socijalne komplikacije do kojih bi moglo doći uvođenjem progresivnih stopa za oporezivanje dohotka.

A upravo je uvođenje progresivnih stopa nešto što nakon objave ovog prijedloga Vlade zagovaraju pojedini politički subjekti u BiH. Najprije je zastupnik u Federalnom parlamentu Irfan Čengić ispred SDP-a predložio da plate iznad 2.500 KM budu oporezovane stopom od 20%, a one iznad 7.500 KM stopom od 25%.

Shvativši ekonomsku politiku i poreze valjda kao utrku na 100 m, SDA-ov načelnik Novog Grada Semir Efendić, u javnosti inače poznat po zagovaranju izrazito ljevičarskih ekonomskih politika, odlučio je otići i koraj dalje te predložio najprije da se minimalna plata digne na čitavih 1.000 KM, a pored toga da se plate već od 4.500 KM oporezuju s 25%.

Naravno, treba odmah reći da je prijedlog Efendića (praćen socijalnom demagogiji o podmuklim i pohlepnim poslodavcima koji hoće da izrabljuju radnike) ovdje daleko besmisleniji SDP-ovog , ili ako hoćete nepristojnijim rječnikom – najobičnije analfabetsko lupetanje.  Plata od 1.000 KM za nekih stotinjak maraka veća je od prosječne plate u BiH, dakle veća je od plata velike većine građana BiH. Uvođenje minimalne plate s ovolikim iznosom enormno bi povećalo troškove poslovanja poslodavcima, zbog čega bi mnogi od njih, vjerovatno velika većina, bili primorani otpuštati svoje radnike i tražiti jeftiniji način da nadomjeste njihov rad. Ovakvom mjerom najviše bi bili pogođeni radnici kojima bi se najmanje isplatilo dizati platu na novi visoki minimalac, tj. radnici s najnižim primanjima, koji imaju najniže profesionalne kvalifikacije. Drugim riječima, ovakva mjera bi  imala fatalne posljedice po najsiromašnije radnike u državi koji bi masovno ostali bez posla ili bi počeli raditi na crno ispod minimalca. Sve u ime pomoći njima. A kada se pored minimalne plate dodaju i prijedlozi o visoko progresivnom oporezivanju dohodaka, jasno je da je Efendićev prijedlog siguran put u naglo povećanje nezaposlenosti, rast sive ekonomije i propast čitavog niza manjih biznisa.

Ipak, ni SDP-ov mnogo umjereniji i racionalniji prijedlog o uvođenju progresivnog oporezivanja plata je također  loš. Postoji nekoliko razloga za to.

Prije svega, od njega niko nema konkretnu korist . Statistički podaci kažu da svega 10% opština u FBiH ima prosječnu platu preko 1.000 KM, što jasno govori da izuzetno mali procenat zaposlenih u BiH ima platu iznad 2.500 KM na koju SDP predlaže da se nametne stopa od 20% (da ne spominjemo tek ove od preko 4.500 KM). Iz ovoga je jasno da bi od ove uvećane poreske stope državni budžet imao minornu, ako uopšte ikakvu korist, i njen jedini efekt bi bio djelomično siromašenje malog procenta građana s nešto većim primanjima.

No, upravo se ovaj argument, tj. smanjivanje socijalnih razloga, mogao čuti od strane predlagača kao glavni adut za ovakvu mjeru. No, da li je taj argument u društvu poput našeg smislen? Ako izuzmemo državnu administraciju, ljudi koji u BiH imaju plate iznad 2.500 KM ili 4.500 KM uglavnom su profesionalci koji se bave sofisticiranim poslovima poput medicine, IT sektora ili finansija. Dakle, sasvim sigurno pojedinci koji svoju pamet ili znanje mogu prodati bilo gdje u Evropi. U situaciji kada se BiH suočava s masivnim odlivom stanovništva, pri čemu je posebno poguban odlazak  onog najobrazovanijeg i najsposobnijeg, je li zaista pametan potez „socijalnu pravdu“ trenirati na najboljim stručnjacima koje imamo i koji su odlučili ostati i raditi u ovoj zemlji? Hoće li od njihovog siromašenja kroz poresku politiku društvo postati sretnije? I kako će oni sami reagovati na to?

Tu je također problem sive ekonomije. Iako je siva ekonomija u BiH među masovnijim u Evropi (prema procjenama čini četvrtinu BDP-a), progresivnim porezima ona bi bila samo dodatno podstaknuta. Primjera radi, radi izbjegavanja većih poreskih davanja izvjesno je da bi poslodavci radnike s višim primanjima izbjegavali prijavljivati na plate kojima bi ušli u više poreske razrede, što bi dodatno jačalo u našoj zemlji  dobro etabliranu praksu isplaćivanja razlike „na ruke“.

Na kraju se postavlja pitanje morala. Ravna stopa podrazumijeva da svi plaćamo jednako, ali procentualno. Onaj ko zarađuje deset puta više od svog sugrađanina platit će i deset puta veći porez. To je nešto, što vjerujem, većina građana može prihvatiti. Državi pripada toliki procenat, a koliko ćemo ukupno platiti zavisi od nas, tj. toga koliko zaradimo. Što više uspijemo, bolje je i nama i državi. Većina građana također vjerovatno nema ništa protiv toga da postoji i nulta stopa kako bi se rasteretili oni pojedinci s najnižim primanjima. No, koliko je pravedno i kakva se u konačnici poruka od strane države i društva šalje ako pojedincu, što je uspješniji i što zarađuje više u svom poslu, namećemo sve veće i veće poreske stope? Dakle, građanin koji je u životu više vremena ulagao u vlastito obrazovanje,  poslovno usavršavanje i napredak morat će plaćati 2-3 puta veći porez procentualno od svog sugrađanina koji to nije mogao ili želio da čini? Šta je to, ako je najeklatantniji primjer kažnjavanja uspjeha?

No, ni ovdje se ne okončavaju problemi s progresivnim porezom. Jednom kada je uveden, progresivni porez također otvara  i mogućnost da, kada zatreba, grupa građana iz jednog poreskog razreda vrši pritisak na svoje političke predstavnike da grupi građana iz drugog poreskog razreda dižu poreze bez da oni snose direktne posljedice većih poreza. Tako se otvara prostor da se konstantno podižu porezi samo jednoj grupi građana, a da drugi žive na njihov račun.

Kao jedan od posljednjih argumenata često se navodi da većina država svijeta ima progresivni porez. Ovo je tačno, većina država svijeta zaista ima progresivni porez. No isto je tako tačno da mnoge tranzicijske zemlje preferiraju ravan porez,  među koje primjerice spadaju Češka i Estonija, vjerovatno najuspješnije postkomunističke zemlje, zatim solidna Litvanija te primjerice  Rumunija koja posljednjih godina bilježi najveće stope ekonomskog rasta u EU.

Sve u svemu, postoji daleko više argumenata za zadržavanje ravne poreske stope u BiH nego za uvođenje progresivnog oporezivanja. Od „pravednije“ raspodjele društvenog bogatstva kojim se progresivna stopa najčešće pravda naša zemlja ima mnogo ozbiljnije probleme. Prema Indeksu lakoće poslovanja Bosna i Hercegovina je na 89. mjestu u svijetu, prema Indeksu ekonomskih sloboda 83. Gotovo svaki treći zaposleni u BiH radi ili u državnoj administraciji ili u državnim firmama, koji ih danas ima oko 550 u našoj zemlji i zajedno akumuliraju više od 8 milijardi KM duga.

Prioriteti BiH u ekonomskoj politici u prvom redu treba da budu dovođenje u red rastrošnog i neefikasnog državnog sektora i javnih kompanija, kao i olakšavanje uslova poslovanja i stvaranja privlačnog ambijenta za investicije. Drugim riječima, prije raspodjele bogatstva najprije bi se trebalo pozabaviti kreiranjem ambijenta da se bogatstvo uopšte stvori.

O autoru
Danijal Hadžović Publicist, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *