Piše: Lawrence W. Reed (Fee)
Tvrdnja da je Isus Krist bio socijalist postala je popularni refren među ljevičarima, čak i kod nekih čije je kršćanstvo u najboljem slučaju mlako. Ali ima li istine u tome?
Na to pitanje nije moguće odgovoriti bez pouzdane definicije socijalizma. Prije jednog stoljeća to se široko smatralo vlasništvom države nad sredstvima za proizvodnju. Isus nikada niti jednom nije nagovijestio taj koncept, a kamoli ga podržao. Ipak, definicija se vremenom mijenjala. Kad su kritike ekonomista poput Ludwiga von Misesa, F. A. Hayeka i Miltona Friedmana srušile bilo koji intelektualni argument odbrane izvornog oblika socijalizma, a stvarnost pokazala da su one bile pogubno ispravne, socijalisti su prešli na drugu verziju socijalizma: centralno planiranje ekonomije.
Prođite cijeli Novi zavjet I nećete pronaći nijednu riječ od Isusa koja poziva na jačanje političara ili birokrata da raspoređuju resurse, biraju pobjednike i gubitnike, poduzetnicima govore kako da vode svoj posao, nameću minimalne plate ili maksimalne cijene, tjeraju radnike da se pridruže sindikatima, ili čak da povećavaju poreze. Kad su farizeji pokušali navesti Isusa iz Nazareta da podrži utaju poreza, on je pametno dopustio drugima da odluče šta ispravno pripada državi odgovorivši: “Predaj caru ono što je carevo, a Bogu ono što je Božje.”
Ipak, jedna od optužbi koja je dovela do Isusova raspeća bila je doista utaja poreza.
Promjena definicije
Kako su centralnoplanske ekonomije završile na smetljištu historije širom svijeta, socijalisti su u velikoj mjeri prešli na drugačiji naglasak: socijalnu državu. Socijalizam Bernieja Sandersa i njegovog mladog saveznika Alexandriae Ocasio-Cortez je onaj o dobroćudnoj, egalitarnoj državi dadilji u kojoj je bogati Petar opljačkan da bi platio siromašnom Paulu. Karakterizira ga puno “besplatnih stvari” dodijeljenih od vlade – što naravno uopće nije besplatno. To je prilično skupo kako u pogledu naknada za birokratsko posredovanje, tako i demoralizirajuće ovisnosti koju proizvodi među svojim korisnicima. Je li to Isus imao na umu?
Jedva. Da, usred praznika, posebno je pravovremeno razmišljati o pomoći siromašnima. Napokon je to bio vrlo važan dio Isusove poruke. Kako se može pomoći siromašnima, međutim, vrlo je važno.
Kršćanima je u Pismu naređeno da vole, mole, budu ljubazni, služe, opraštaju, istinoljubivaju, obožavaju jednog Boga, uče i rastu i u duhu i u karakteru. Sve su te stvari vrlo lične. Oni ne zahtijevaju političare, policiju, birokrate, političke stranke ili programe.
“Siromašni će uvijek postojati i možete im pomoći kad god želite“, kaže Isus u Mateju 26:11 i Marku 14: 7. Ključne riječi tu su kojima “možete pomoći” i “želite pomoći”. Nije rekao: “Natjerat ćemo vas da im pomognete sviđalo se to vama ili ne.”
U Luki 12: 13-15. Isusu se pristupa sa zahtjevom za preraspodjelu. “Učitelju, reci mom bratu da podijeli baštinu sa mnom“, govori čovjek. Isus mu odgovara “Čovječe, ko me je postavio za suca ili djelitelja?” Tada je ukorio molitelja zbog njegove zavisti.
Poenta kršćanstva nije u davanju novca vladi kako bi pomagala siromašnim. Briga o njima, znači pomoći im da prebrode siromaštvo, ne plaćati im da ostanu siromašni ili ih učiniti ovisnima o državi, bila je bitna činjenica u životu pravog kršćanina već 2000 godina. Kršćansko se dobročinstvo, dobrovoljno i srdačno, potpuno razlikuje od obaveznih, bezličnih mandata države.
Što kaže Pismo?
Ali nemojte mi vjerovati na riječ. Razmotrite što apostol Pavao kaže u 2. Korinćanima 9: 7: “Svako od vas treba dati ono što je odlučio u svom srcu davati, ne nevoljko ili pod prisilom, jer Bog ljubi veselog darivatelja.”
I u Isusovoj prispodobi o dobrom Samarićaninu putnik se smatra “dobrim”, jer je lično svojim vremenom i resursima pomogao ranjenom čovjeku na cesti. Da je, naprotiv, nagovorio nemoćnog da pričeka da stigne vladin ček, danas bismo ga vjerojatno poznavali kao Samarićanina Dobra za Ništa.
Isus je jasno držao da je samilost korisna vrijednost koju treba posjedovati, ali ne znam niti jedan odlomak Novog zavjeta koji bi sugerirao da je to vrijednost koju bi on nametnuo silom ili puškomitraljezima – drugim riječima, socijalističkom politikom.
Socijalisti vole da sugeriraju da je Isus prezirao bogate navodeći dva posebna trenutka: njegovo prosipanje novca trgovcima i mjenjačima iz Hrama i njegovu napomenu da je kamili lakše proći kroz iglene uši nego bogatašu ući u raj. U prvom slučaju, Isus je bio bijesan što se Božja kuća zloupotrijebila. Doista, nikada nije napao mjenjača novca u banci ili tržnici. U drugom je upozoravao da s velikim bogatstvom dolaze i velika iskušenja.
To su bile opomene protiv pogrešno postavljenih prioriteta, a ne klasne ratne poruke.
Stvaranje bogatstva je vrlina – a ne njegova preraspodjela
U svojoj prispodobi o talentima Isus govori o čovjeku koji svoje bogatstvo za vrijeme odsustva povjerava trojici sluga. Kad se čovjek vrati, saznaje da je jedan od sluga zaštitio svoj udio pokopavši ga, drugi je svoj udio iskoristio za posao i umnožio ga, a treći je uložio svoj i donio najveći povrat od svih. Ko je junak u prispodobi? Treći čovjek koji stvara bogatstvo. Prvi se opominje, a njegov udio uzima se i daje trećem.
Ne zvuči previše socijalistički, zar ne?
Isto tako, u Isusovoj prispodobi o radnicima u vinogradu, priča podržava kapitalističke vrline, a ne socijalističke. Kada se pojedini radnici žale da su drugi plaćeni više, poslodavac s pravom brani pravo dobrovoljnog ugovora, privatnog vlasništva i, naime, zakon ponude i potražnje.
U božićno vrijeme i tokom cijele godine Isus bi želio da svako od nas bude velikodušan u pomaganju potrebitima. Ali ako mislite da je mislio da to rade političari s policijom uz dvostruko veću cijenu i upola manje učinkovitosti od privatne dobrotvorne organizacije, ne čitate isti Novi zavjet kao i ja.
