Šta BiH može naučiti od sistema socijalne zaštite u Singapuru

Šta BiH može naučiti od sistema socijalne zaštite u Singapuru

Uobičajeni liberalni stav kada je riječ o socijalnoj zaštiti jeste da se uloga države u pružanju pomoći jednostavno treba ograničiti na obejeđenje sigurnosne mreže. Takva osnovna mreža štitila bi ekonomski najranjivije dijelove društva od bijede. Milton Friedman predložio je negativan porez na dohodak kao način da se potaknu siromašni da se izvuku iz siromaštva. U jednom od svojih najčešće citiranih odlomaka (bez sumnje iz razloga ideološkog brušenja sjekire) F. A. Hayek zastupao je slično stajalište u svom djelu „Put u ropstvo“:

Nema razloga zašto društvo koje je doseglo visok stepen bogatstva ne bi zagarantovalo socijalnu sigurnosti svima bez ugrožavanja opće slobode; to jest: neki minimum hrane, stanište i odjeću, dovoljan za očuvanje zdravlja. Ne postoji niti jedan razlog zašto država ne bi učestvovala u organiziranju sveobuhvatnog sistema socijalnog osiguranja u pružanju zaštite od onih uobičajenih opasnosti po život,  koje malo ko drugi može adekvatno osigurati”.

Jasno je zašto je ova politika u skladu s filozofijom orijentiranom na slobodno tržište: liberali shvataju da se bogatstvo nacija usporava kada se poticaji za rad narušavaju od lako dostupne državne pomoći. Ali oni istovremeno ne primjenjuju dogmatski čistu logiku ekonomske učinkovitosti unutar političkog vakuuma, jer je društvo mnogo više od ekonomije. Liberalni shvataju da ukoliko bi se sve prepustilo tržišnom rješenju, a država potpuno povukla iz pružanja socijalne sigurnosti svojim građanima, socijalni problemi u stvarnom svijetu poput nezaposlenosti i beskućništva bi mogli potencijalno potaknuti demokratske posljedice koje će dovesti upravo do loših antitržišnih ishoda. Stoga, upravo je radi očuvanja slobodnog tržišta potrebno kreirati socijalni sistem zbog kojeg niko neće biti toliko nezadovoljan i siromašan da bi bio motivisan krenuti u borbu za rušenje kompletnog sistema.

Da biste pogledali kako je i gdje uspješno izveden takav minimalni standard dizajna socijalne zaštite, treba samo pogledati grad-državu Singapur. Singapurski sistem socijalne zaštite smatra se jednim od najuspješnijih po svjetskim standardima. Podaci Svjetske banke pokazuju da su vladini izdaci za zdravstvo u Singapuru u 2015. samo 4,3 posto BDP-a, što je mali dio u usporedbi s drugim zemljama prvog svijeta – 16,9 posto u SAD-u; 11 posto u Francuskoj; 9,9 posto u Velikoj Britaniji; 10,9 posto u Japanu,7,1 posto u Koreji ili 9 posto u BiH – postižući relativno jednake ili bolje zdravstvene rezultate s niskom smrtnošću dojenčadi i dužim životnim dobima. Dok većina Evrope, Skandinavije i Sjeverne Amerike troši 30-40 posto BDP-a na programe socijalne zaštite, Singapur troši manje od polovine od toga, istovremeno zadržavajući slične nivoe ekonomskog rasta i društvo relativno bez socijalnih problema.

 

Naglasak na ličnoj odgovornosti

Prvo što treba znati o sistemu socijalne zaštite u Singapuru je da je kvalificiranje za dobrobit izuzetno teško po standardima većine razvijenog zapadnog svijeta. Stav vlade Singapura u vezi sa materijalima socijalne pomoći podržano je čvrstom ekonomskom filozofijom samoodržanja i samoodgovornosti u kojoj bi prvi pravci pomoći trebali biti osigurani iz nečije individualne štednje, porodične podrške i lokalnih zajednica prije nego što se obrate vladi. Drugim riječima, država ne bi trebala biti garant sredstava već samo čuvar konačnog regresa.

Jedan od najvažnijih organizacijskih oblika blagostanja u Singapuru su grupe zajednica samopomoći koje vodi država i koje su strukturirane na etničkoj osnovi. Formirane su da pomognu u rješavanju problema siromaštva za građane s najnižim primanjima pomažući im kroz različite sheme općeg obrazovanja u poboljšanju njihovih ekonomskih prilika. Ovaj program blagostanja započeo je u Malajskoj zajednici 1981. godine, a krajem desetljeća smatrao se toliko uspješnim da ga je vlada postupno proširila na osnivanje sličnih organizacija za samopomoć za “nedovoljno uspješne” grupe Kineza, Indijaca i Euroazijaca, također.

Uključenost vlade Singapura u ove grupe zajednica odnosi se samo na općeniti regulatorni nadzor. Za razliku od tipičnih država blagostanja, sredstva za ove organizacije socijalne zaštite nisu mehanički usmjerena iz velikog fonda koji finansiraju porezni obveznici u sve veću birokratiju. Umjesto toga, finansiranje se dobija iz mješavine državnih shema koje povlače simboličan iznos od jedan do dva dolara s računa državne štednje svakog građanina (drugim riječima, crowdfunding), kao i poticanja neobavezne dobrotvorne pomoći od strane opće zajednice.

Najvažnije je da diskrecijski postupci koji se odnose na dodjelu blagostanja članovima s niskim primanjima prepuštaju vođama grupa u zajednici. Ovaj privatizirani oblik blagostanja, gdje se ključno odlučivanje provodi na decentraliziranom nivou, pokazao se daleko ekonomski učinkovitijim oblikom blagostanja.

Ova filozofija samostalnosti i odgovornosti istaknuta je ne samo u socijalnoj zaštiti, već je preslikana i u pristupu vlade Singapura za penzionu štednju, zdravstvo, obrazovanje i smještaj. Na primjer, preferirana politika države da pojedincima osigura dovoljno sredstava za stare dane je putem Centralnog osiguravajućeg fonda, štednog računa pod kontrolom države za koji se oduzima dio mjesečne plate i polaže na njega. Ta se sredstva mogu koristiti samo za zdravstvene troškove / osiguranje, kupovinu kuće ili u dobi za penzionisanje, što odražava poticanje vlasti na samooslanjanje tamo gdje biste trebali „sami sebi pomoći prije nego što od drugih zatražite pomoć“.

Prisiljavajući Singapance da štede, blagostanje u Singapuru tradicionalno je internalizirano najprije na nivou pojedinca i porodice / široke javnosti. To čini srž vladine socijalne politike “Mnoge ruke koje pomažu”, gdje se uloga porodice i neposredne zajednice u pružanju socijalne zaštite naglašava u programima koje finansira država. Takav oblik privatizirane dobrotvorne organizacije nije ni nov niti je jedinstven, jer izdažno istraživanje pokazuje kako su društva za uzajamnu pomoć prethodila modernim državama socijalne zaštite u Sjedinjenim Državama 20. i 19. stoljeću.

 

Decentralizacija socijalne zaštite

Iz studije slučaja u Singapuru može se izvući važna lekcija. Uspjeh pristupa singapurske vlade socijalnoj zaštiti proizlazi iz njenog decentraliziranog dizajna koji se vrti oko zajednica na širokoj razini. Ovaj je pristup dobro djelovao jer u osnovi prevazilazi kritične probleme znanja s kojima se moraju rješavati socijalni programi.

Ne zaboravite da je smanjenje siromaštva upravo to: ublažavanje. Privremeno omekšavanje ekonomskih teškoća u potpunosti se razlikuje od cilja podizanja siromašnih iz siromaštva. Učinkovita socijalna zaštita mora se provoditi prvo bez poticanja ovisnosti ili uništavanja poticaja kod siromašnih za rad. Iako je siromaštvo kolektivni problem „društva“, znanje potrebno za rješavanje pojedinačnih slučajeva siromaštva nikada se kolektivno ne centralizira u državnom zavodu. Naprotiv, takvo je znanje široko rasprostranjeno i radikalno bi se razlikovalo među različitim kulturama, religijama, zajednicama, zanimanjima i pojedincima.

Uzroci društvenog siromaštva mogu proizaći iz trajnih kulturnih praksi, ličnih navika ili drugih lokalnih institucionalnih problema. Takva kontekstualna znanja i poticaji rijetko su dostupni udaljenim biroima socijalne zaštite. Lako je staviti obvezu pružanja socijalne zaštite na apstraktni entitet koji nazivamo “vlada”. No, često je puno složenije da državni birokrati učinkovito raspodjele socijalnu pomoć koju finansiraju porezni obveznici, što se vidi iz stotina miliona izgubljenih maraka koje nisu pomogle siromašnima ili ako su troškovi skupocjenog trošenja potrošeni samo u administrativne svrhe u sistemu socijalne zaštite u BiH.

Učinkoviti programi blagostanja kojima se upravlja na privatnom i decentraliziranom nivou bolje su opremljeni kontekstualnim znanjem potrebnim za suočavanje s postojećim okruženjem. Kad se odlučivanje decentralizira, mogu se bolje procijeniti jedinstvene okolnosti i životne priče svakog pojedinca, a na taj način će se pružiti i čvršća zaštita od potencijalno oportunističkih primatelja socijalne zaštite. Singapurski hibridni privatno-javni model pružanja socijalne zaštite nudi korisne lekcije onima koji vjeruju da se sveobuhvatni programi socijalne zaštite mogu lako osmisliti kako bi se eliminiralo siromaštvo u jednom potezu. Takvi pojednostavljeni pogledi proizlaze iz nesumnjivo dobronamjernih motiva. Ali ublažavanje siromaštva daleko će se bolje rješavati tržišnim pristupom koji prepoznaje epistemološke granice donositelja politika, kao što je pokazao singapurski decentralizirani pristup.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *