Piše: Stephen Harper (WSJ)
Kao odgovor na pandemiju koronavirusa, ljevičari vide model budućnosti. “Ne samo da će Americi trebati velika doza velike vlade da se izvuče iz ove krize”, napisao je jedan, “nego će nam biti potrebna velika i mudra vlada više nego ikad prije.” Kao konzervativac, tvrdit ću suprotno. Ono što se dosad dogodilo u ovoj krizi nije pokazatelj budućnosti. Novo doba velike vlade u ekonomiji malo je vjerojatno, nepoželjno i daleko od neizbježnog.
Da, vladina intervencija u ekonomiju danas nije presedan. Početkom aprila Međunarodni monetarni fond procijenio je da fiskalne akcije širom svijeta iznose oko 3,3 biliona dolara – višw od 50% od svih poticajnih troškova globalne finansijske krize – s dodatnih 4,5 biliona dolara zajmova i potencijalnih obaveza. Ti su brojevi samo porasli, a voditelji svakodnevno nastupaju na televiziji kako bi izvadili kolica za više novca. Većina medija obiluje pohvalama vladama za ove akcije.
Da li Trumpova banka bilježi poslovanje kuće?
Pa zašto onda ovo ne najavljuje novo doba velike vlade? Jednostavno: Sva ta intervencija ekonomski je propadala. Nijedan iznos novca ne može u potpunosti nadoknaditi akcije socijalne distancije čiji je učinak isključivanje velikih segmenata ekonomoje. Desetine miliona izgubili su posao, a hiljade su izgubili biznise. U većini slučajeva naknada od države je djelić onoga što su zaradili.
Mnoge su mjere potrebne za borbu protiv Covid-19, iako ćemo ih moći sa sigurnošću procijeniti tek nakon krize. Ipak, malo je sumnje da ekonomska šteta napreduje. Anegdotski podaci ukazuju na to da pad globalnog bruto domaćeg proizvoda u opsegu i brzini premašuje ono što se dogodilo 1930-ih. Dvojbena pretpostavka – da se ekonomija može kasnije ponovo pokrenuti jednako brzo kao i automobil u praznom hodu – dvojbena je.
Kad se fokus preusmjeri s pandemije na ekonomiju, morat će se prebaciti s puno više vladinih aktivnosti na mnogo manje. Ljudi se zbog sigurnosti obraćaju vladi. Konzervativci razumiju da je sigurnost temeljna za postojanje vlade. Upravo sada, kao i u ratnim vremenima, suočavamo se s ekstremnim potrebama za fizičkom i finansijskom sigurnošću. No kako će se potrebe preusmjeriti na radna mjesta, rast i stvaranje bogatstva – a te će potrebe biti ogromne – trebat će više tržišne aktivnosti i veći privatni sektor, a ne više intervencija i veća vlada.
Postoji još jedan razlog za očekivati prelazak na manje vlade: Bilansi stanja u javnom sektoru bit će nepravedan nered. I prije ove krize, nivo javnog duga bio je opasno visok. MMF je procijenio da je 2019. zaključena globalnim omjerom javnog duga i BDP-a od 83%, što je ukupno iznosilo oko 70 biliona dolara. S dodavanjem hitne potrošnje u brojnik i oduzimanjem izlaznog nazivnika, taj će omjer porasti. I to prije nego što mnoge porezne odgode, zajmovi i potencijalne obveze neizbježno završe kao dodatni dug prema državnim finansijskim izvještajima.
“Moderni monetarni teoretičari” raspravljat će se o tome kako to nije važno s niskim kamatama i monetarnom ekspanzijom. Njihovo temeljno uvjerenje – da vladama nikada ne može stvarno nestati novca – besmisleno je. Meksiko se suočio s nemogućnošću izvršenja novčanih obaveza 1990-ih, a Kanada je bila blizu. Globalna finansijska kriza rezultirala je višestrukim državnim krizama duga prije desetak godina.
Ovo će vrijeme vjerojatno biti puno gore. Vlade su ovu epizodu započele lošijim bilansima, a akcije centralnih banaka učinkovito nacionalizirale velik korporativni dug. Ako ne doživimo razdoblje globalnog astronomskog rasta, jednostavna aritmetika diktira da će mnoge vlade, kako nacionalne, tako i subnacionalne, u godinama koje dolaze doživjeti dužničku krizu ili barem teške pritiske. Ako ne uspiju proaktivno primijeniti blagu štednju, na njih će se potaknuti brutalna vrsta.
Jedna lekcija iz razdoblja 2008.-09. jeste da je kriza, koliko god se tada loše činila, zapravo lak dio onih koji su na javnim dužnostima. Kratkoročno, inicijative za potrošnju ili porezne olakšice uvijek su popularne, pogotovo kada javnost želi brzo djelovati. Neizbježna smanjenja potrošnje i kasnije povećanje poreza – čak i onih koji okončaju privremene mjere – naići će na ozbiljan otpor.
Uprkos neodrživoj današnjoj potrošnji, opozicija je ovaj put možda još jača. Primanja mnogih radnika su smanjena na ograničene stipendije zbog zaključavanja ekonomije od vlade , što je dovelo do ponovnih poziva za „zajamčenim minimalnim primanjima“. A to je manji problem. Oni koji su zaposleni u javnim institucijama općenito su primali punu plaću. Njihovo iskustvo zajamčenog maksimalnog dohotka nahranit će zabludu da je trenutno ekonomsko i fiskalno upravljanje nekako izvedivo.
Budući da će izbor birača i odluke vođa biti važni, ne tvrdim “neizbježnost” za svoje argumente, osim u kontingentnom smislu. Vlade koje se opiru obnavljanju slobodnog poduzetništva i fiskalne odgovornosti doživjet će recesiju i stagnaciju. Oni koji rade ispravne stvari odvest će svoje zemlje u daleko prosperitetniju budućnost.
Gospodin Harper, konzervativac, bio je premijer Kanade, 2006.-15., I predsjedao je Međunarodnom demokratskom unijom, globalnom organizacijom političkih stranaka desnog centra.
