Kako je Friedman predvidio raspad SFRJ: Kada Tito umre, Jugoslavija će ući u političku nestabilnost koja će…

Odlomak iz knjige “Sloboda izbora”  koju u izdanju Liberalnog foruma možete naručiti na:  shorturl.at/zFRW3

U ovom odlomku Friedman između ostalog analizira i ekonomiju Jugoslavije te daje svoje viđenje dalje sudbine zemlje nakon što umre njen doživotni predsjednik Josip Broz Tito.

Putujući po nerazvijenim zemljama, bili smo iznova duboko impresionirani zapanjujućim kontrastom između ideja o činjenicama koje imaju intelektualci tih zemalja i intelektualci sa Zapada, i samih činjenica.

Intelektualci svuda uzimaju zdravo za gotovo da su kapitalizam slobodnog poduzetništva i slobodno tržište izumi za eksploatisanje masa, dok je centralno planiranje ekonomije talas budućnosti koji će njihove zemlje izbaciti na put brzog ekonomskog napretka. Nećemo tako lako zaboraviti kako nas je šibao oštrim jezikom istaknuti, veoma uspješni, izuzetno obrazovani indijski poduzetnik – fizički, pravi model marksističke karikature debelog kapitalsite, reagujući na primjedbe koje je tačno protumačio kao kritiku indijskog detaljnog centralnog planiranja. Rekao nam je na potpuno nedvosmislen način da vlada siromašne zemlje kao što je Indija mora da kontroliše uvoz, domaću proizvodnju i razmještaj investicija – i da je time implicirano što su mu date posebne privilegije u svim tim oblasima koje su izvor njegovog bogatstva – da bi se osiguralo da društveni prioriteti prevladaju sebične zahtjeve pojedianca. On je jednsotavno služio kao eho pogleda svojih profesora i drugih intelektualaca u Indiji i drugdje.

Činjenice su sasvim drugačije. Gdje god nađemo veliki element indiviudalne slobode, neku mjeru progresa u materijalnoj udobnosti na raspolaganju običnim građanima i široko ukorijenjenu nadu u dalji napredak u budućnosti, tamo nalazimo i ekonomsku aktivnost uglavnom organizovanu na slobodnom tržištu. Gdje god se država prihvati da kontroliše do detalja ekonomske aktivnosti svojih građana, to jest, gdje god vlada detaljno ekonomsko planiranje, tamo su obični građani u političkim stegama, imaju nizak životni standard i imaju malo moći da kontrolišu svoju sudbinu. Država može da napreduje i da proizvodi impresivne spomenike. Privilegovane klase mogu da u punoj mjeri uživaju u materijalnoj udobnosti. Ali, obični građani su instrumenti koji će biti upotrijebljeni u državne svrhe i primat će ne više nego što je potrebno da bi ostali mirni i dovoljno produktivni.

Najočigledniji primjer je kontrast između Istočne i Zapadne Njemačke, nekada dijelova jedne cjeline, pocijepane ćudima ratovanja. Ljudi iste krvi, iste civilizacije, istog nivoa tehničke umješnosti i znanja nastanjuju dva dijela. Koji je napredovao? Koji je morao da podigne zid da bi u tor stavio svoje građane? Koji dio mora da zid opremi naoružanim stražarima i bijesnim psima, minskim poljima i sličnim napravama đavolske dosjetljivosti da bi osujetio hrabre i očajne građane koji su spremni da rizikuju svoje živote da bi napustiti komunistički raj zarad kapitalističkog pakla, s druge strane zida?

S jedne strane zida, ulice okupane svjetlošću i prodavnice prepune vedrog i užurbanog naroda. Neki od njih kupuju robu dovezenu iz cijelog svijeta. Drugi idu u brojne bioskope i druga mjesta za zabavu. Oni mogu slobodno da kupuju novine i magazine koji izražavaju sve vrste mišljenja. Oni međusobno i sa strancima razgovaraju o bilo kojoj temi i izražvaju široki raspon mišljenja bez i jednog pogleda preko ramena. Šetnja od nekoliko stotina koraka, poslije jednog sata provedenog u redu, popunjavanja formulara i čekanja da vam se vrate pasoši, odvest će vas, kao što je odvela nas, na drugu stranu tog zida. Tamo, ulice su prazne, grad siv i blijed, izlozi prodavnica sumorni, zgrade zapuštene. Ratna razaranja još nisu bila uklonjena poslije više od trideset godina. Jedini znak veselosti ili aktivnosti na koji smo naišli tokom naše kratke posjete Istočnom Berlinu bio je jedan zabavni park. Jedan sat u Istočnom Berlinu je dovoljno da se razumije zašto su vlasti podigle zid.

Ličilo je na čudo kad je Zapadna Njemačka – poražena i razorena zemlja – postala jedna od najjačih privreda na evropskom kontinentu za manje od jedne decenije. Bilo je to čudo slobodnog tržišta. Ludwig Erhard, ekonomista, bio je njemački ministar ekonomije. U nedjelju, dvadesetog juna 1948., istovremeno je uveo novu valutu, njemačku marku, i uklonio skoro svu kontrolu plata i cijena. Učinio je to u nedjelju, rado je kasnije pričao, jer su kancelarije francuskih, američkih i britanskih okupacionih vlasti bile tog dana zatvorene. Imao je u vidu njihove sklonosti prema kontroli, bio siguran da bi okupacione vlasti opozvale njegova naređenja da je to objavio dok su kancelarije bile otvorene. Njegove mjere radile su kao čarolija. Za nekoliko dana prodavnice su bile pune. Za nekoliko mjeseci njemačka privreda se već zahuktala.

Čak i dvije komunističke zemlje, Rusija i Jugoslavija, nude sličan, mada manje ekstreman kontrast. Rusija se strogo kontroliše iz centra. Nije bila u stanju da se u cjelosti oslobodi privatne svojine i slobodnog tržišta, ali je pokušala da ih ograniči što je moguće više. Jugoslavija je krenula istim putem. Međutim, kad je Jugoslavija pod Titom prekinula sa Staljinovom Rusijom, drastično je promijenila svoj kus. Ona je i dalje komunistička, ali namjerno unapređuje decentralizaciju i upotrebu tržišnih sila. Najveći dio poljoprivredne zemlje je u privatnim rukama, a njeni proizvodi se prodaju na relativno slobodnom tržištu. Mala preduzeća (ona koja imaju manje od pet zaposlenih) mogu se privatno posjedovati i rukovoditi. Ona cvjetaju, posebno u oblastima rukotvorina i turizma. Veća preduzeća su radničke kooperative – neefikasna forma organizacije, ali koja bar pruža izvjesnu priliku za individualnu odgovornost i incijativu. Stanovnici Jugoslavije nisu slobodni. Oni imaju mnogo niži životni standard od susjedne Austrije ili drugih sličnih zapadnih zemalja. Ipak, Jugoslavija na putnika koji umije da posmatra i koji u nju stiže iz Rusije, kao što smo to bili mi, u poređenju s njom ostavlja utisak raja.

Na Srednjem istoku, Izrael, uprkos proklamovanoj socijalističkoj filozofiji i politici i širokom vladinom miješanju u ekonomiju, ima dinamičan tržišni sektor, prvenstveno kao indirektnu posljedicu važnosti vanjske trgovine. Njegova socijalistička politika je zaustavila ekonomski rast, ali njegovi građani uživaju veće političke slobode i mnogo viši standard života nego stanovnici Egipta koji je patio od mnogo šire centralizacije političke moći i koji je nametnuo mnogo strožu kontrolu ekonomske aktivnosti.

Na Dalekom istoku, Malezija, Singapur, Južna Koreja, Tajvan, Hong Kong i Japan – gdje se svi u velikoj oslanjaju na privatno tržište – napreduju. Njihovi građani su puni nade. Na putu je ekonomska eksplozija u tim zemljama. Kako se najbolje takve stvari mogu izmjeriti, nacionalni dohodak per capita u tim zemljama krajem sedamdesetih kretao se od 700 doalra u Maleziji do 5.000 dolara u Japanu. Nasuprot tome, Indija, Indonezija i Kina, koje se oslanjaju na centalno planiranje, doživjele su ekonomsku stagnaciju i političku represiju. Nacionalni dohodak per capita u tim zemljama bio je manji od 250 dolara.

Intelektualni apologeti centralizovanog ekonomskog planiranja pjevali su hvalospjeve Maovoj Kini dok su Maovi nasljednici trubili o zaostalosti Kine i oplakivali nedostatak progresa posljednjih dvadeset pet godina. Dio njihove zamisli kako da modernizuju zemlju je da dopuste cijenama i tržištu da igraju veću ulogu. Ova taktika može da dovede do znatnog skoka od sadašnjeg niskog ekonomskog nivoa – kao što se to desilo u Jugoslaviji. Međutim, dobit bi bila strogo ograničena sve dok politička kontrola nad ekonomskom aktivnošću ostaje čvrsta, a privatna svojina usko ograničena. Štaviše, puštanje duha privatne incijative iz boce, čak i u ovom ograničenom obimu, podstaći će političke probleme koji će, prije ili kasnije, dovesti do reakcije prema većem autoritarizmu. Suprotan ishod, propast komunizma i njegovo smjenjivanje tržišnim sistemom, manje je vjerovatan, mada kao nepopravljivi optimisti, ne isključujemo to u potpunosti. Slično tome, kad ostarjeli maršal Tito umre, Jugoslavija će ući u političku nestabilnost koja može dovesti do reakcije ka većem autoritarizmu ili, što je mnogo manje vjerovatno, do propasti postojećeg kolektivizma.

Jedan posebno ilustrativan primjer, vrijedan da se detaljnije istraži, jeste kontrast između iskustava Indije i Japana – Indije tokom prvih trideset godina poslije sticanja nezavisnosti, 1947., i Japana, ne danas, nego tokom prvih trideset godina poslije restauracije Mejdži, 1867. godine. Ekonomisti i stručnjaci iz oblasti društvenih nauka uopšte rijetko mogu da sprovedu kontrolisane eksperimente onog tipa koji je toliko važan u testiranju hipoteza u prirodnim naukama. Međutim, iskustvo je proizvelo nešto sasvim blisko kontrolisanom eksperimentu koji možemo da upotrijebimo da bismo testirali važnost razlika u metodima ekonomske organizacije.

Tu postoji razmak od osamdeset godina. Po svemu ostalom, dvije zemlje su bile u veoma sličnim okolnostima na početku dva razdoblja koja poredimo. Obje zemlje su imale antičke civilizacije i prefinjenu kulturu. I jedna i druga su imale visoko struktuirano stanovništvo. Japan je imao feudalnu strukturu sa feudalnim gospodarima i kmetovima. Indija je imala strogi kastinski sistem sa brahmanima na vrhu i nedodirljivima na dnu.

Obje zemlje su iskusile velike političke promjene koje su omogućile drastične preokrete u političkom, ekonomskom i društvenom uređenju. U objema zemljama, grupa sposobnih, predanih vođa uzela je vlast. Bili su nadahnuti nacionalnim ponosom i riješeni da ekonomsku stagnaciju pretvore u ubrzan razvoj, da svoje zemlje pretvore u velike sile.

Skoro sve razlike su išle u prilog Indiji prije nego Japanu. Ranija pravila su Japan prisilila na skoro potpunu izolaciju od ostalog svijeta. Međunarodna trgovina i kontakt bili su ograničeni na jednu posjetu jednog holandskog broda godišnje. Malo stranaca kojima je bilo dozvoljeno da ostanu u zemlji bilo je izolovano u maloj enklavi na jednom ostrvu u luci Osake. Tri ili više vijekova prisilne izolacije ostavilo je Japan u neznanju o vanjskom svijetu, daleko iza Zapada u nauci i tehnologiji i bez praktično ikoga ko je umio da govori ili čita neki strani jezik osim kineskog.

Indija je bila mnogo sretnija. Uživala je znatan ekonomski rast prije Prvog svjetskog rata. Taj rast je između dva rata bio pretvoren u stagnaciju zbog borbe za nezavisnost od Britanije, ali ne i u nazadovanje. Poboljšanja u transportu su okončale lokalne gladi koje su ranije bile stalno prokletstvo. Mnogi od njenih vođa su bili obrazovani u razvijenim zemljama Zapada, posebno u Velikoj Britaniji. Britanska vladavina ju je ostavila sa veoma stručnom i osposobljenom državnom službom, modernim fabrikama i izvanrednim željezničkim sistemom. Ništa od toga nije postojalo u Japanu 1867. Indija je tehnološki bila zaostala u poređenju sa Zapadom, ali je razlika bila manja nego između Japana 1867. i razvijenih zemalja tog vremena.

Prirodni resursi Indije, također, bili su superiorni u odnosu na izvore Japana. Jedina fizička prednost Japana je bilo more, koje je omogućavalo lak transport i davalo obilje ribe. Što se tiče ostalog, Indija je skoro devet puta veća od Japana i mnogo veći procenat tog prostranstva se sastoji od ravne i pristupačne zemlje. Japan je većinom planinski. On ima samo uzak pojas nastanjive i obradive zemlje duž obala.

Konačno, Japan je bio prepušten sam sebi. Nije bilo stranog kapitala investiranog u Japanu. Nikakve strane vlade ili strane fondacije u kapitalističkim zemljama nisu formirale konzorcijume da nude Japanu pomoć ili zajam sa niskim interesom. Morao je da se osloni sam na sebe i pronađe kapital za finansiranje svog ekonomskog razvoja. Pa ipak, imao je jednu sretnu okolnost. Ranih godina poslije restauracije Mejdži, evropsko svilarstvo je pretrpjelo katastrofu koja je omogućila Japanu da zaradi više stranog novca izvozom svile nego što bi inače zaradio. Osim ovoga, nije bilo drugih nenadanih ili organizovanih izvora kapitala.

Indija je prošla mnogo bolje. Otkako je ostvarila nezavisnost 1947. primila je ogromnu količinu sredstava iz ostatka svijeta, najčešće u vidu poklona. To traje i danas.

Uprkos sličnim okolnostima, u Japanu 1867. i Indiji 1947., ishod je bio neobično različit. Japan je uklonio svoju feudalnu strukturu i proširio društvene i ekonomske mogućnosti na sve svoje građane. Položaj običnog čovjeka se brzo popravljao mada se stanovništvo eksplozivno povećalo. Japan je postao sila sa kojom se mora računati na međunarodnoj političkoj sceni. Nije ostvario pune individualne ljudske i političke slobode, ali je načinio veliki progres u tom pravcu.

Indija je na riječima pristala na eliminaciju kastinskih barijera, ali je učinila malo stvarnog progresa u praksi. Razlike u prihodu i bogatstvu između nekolicine i mnoštva postajale su veće, a ne manje. Došlo je do eksplozije populacije, kao i u Japanu osam decenija ranije, ali ne i privrednog proizvoda per capita. On je ostao skoro nepromijenjen. Zaista, standard života najsiromašnije trećine stanovništva je vjerovatno opao. Odmah poslije britanske vladavine, Indija se dičila time da je najmnogoljudnija demokratska država na svijetu, ali je neko vrijeme pala u diktaturu koja je ograničila slobodu govora i štampe. Ona se nalazi u opasnosti da joj se to ponovo dogodi.

Kako onda objasniti razlike u rezultatima? Mnogi analitičari upućuju na različite društvene institucije i ljudske karakteristike. Religijski tabui, kastinski sistem, fatalistička filozofija – za sve ovo se kaže da stanovnicima Indije navlači luđačku košulju tradicije. Za njih se tvrdi da su nepoduzetni i lijeni. S druge strane, Japanci su hvaljeni kao marljivi i energični, spremni da odgovore na utjecaje iz inonstranstva, i nevjerovatno nadereni da ono što prime spolja prilagode vlastitim potrebama.

Ovaj opis Japanaca može biti tačan danas, ali ne i 1867. Jedan davnašnji strani stanovnik Japana je napisao: „Bogat ne mislimo da će on (Japan) ikad postati. Prednosti podarene od prirode, sa izuzetkom klime, i ljubav prema tromosti i zadovoljstvima to im ne dozvoljava. Japanci su sretna rasa, i budući da su zadovoljni malim, nije vjerovatno da će ostvariti mnogo“. Pisao je drugi: „U ovom dijelu svijeta, principi ustanovljeni i priznati na Zapadu, kao da gube vrlinu i vitalnost koju su izvorno posjedovali i streme dubinski prema ukorijenjenosti i truležu“.

Nalik na ovo, ovakav opis Indijca može biti danas tačan za neke Indijce u Indiji, čak možda za većinu, ali sigurno nije tačan za Indijce koji su emigrirali drugdje. U mnogim afričkim zemljama, u Malaji, Hong Kongu, Fidži ostvrima, Panami i, odnedavno, u Velikoj Britaniji, Indijci su uspješni poduzetnici i ponekad čine jezgro poduzetničke klase. Oni su često bili snaga koja je incirala i unaprjeđivala ekonomski progres. U samoj Indiji, enklave poduzetnosti, agilnosti i incijative postoje gdje god je bilo moguće izmaći umrtvljujućoj ruci vladavine kontrole.

U svakom slučaju, ekonomski i društveni progres ne zavise od osobenosti ponašanja masa. U svakoj zemlji, sičušna manjina uspostavlja tempo i određuje slijed događaja. U zemljama koje su se razvile najbrže i najuspješnije, manjina poduzetnih i na rizik spremnih pojedinaca probijala se naprijed, stvarala mogućnosti koje će imitatori slijediti i omogućila većini da poveća produktivnost. Karakteristike Indijaca, koje toliki mnogi strani posmatrači preziru, prije odslikavaju nego što uzrokuju nedostatak progresa. Ljenost i manjak poduzetnosti cvjetaju kad naporan rad i poduzimanje rizika nisu nagrađeni. Fatalistička filozofija je prilagođavanje stagnaciji. Indija ne oskudijeva ljudima čiji kvaliteti mogu da pokrenu i nastave istu vrstu ekonomskog razvoja koju je Japan iskusio poslije Drugog svjetskog rata. Zaista, prava tragedija Indije je što ostaje potkontitent pretrpan beznadežno siromašnim ljudima, a mogla bi, tako mi vjerujemo, da bude dinamično, napredno i slobodno društvo.

Nedavno smo se susreli s fascinantnim primjerom o tome kako jedan ekonomski sistem može da utječe na svojstva ljudi. Kineske izbjeglice, koje su pohrlile u Hong Kong pošto su komunisit preuzeli vlast, upalile su prvu iskru njegovog upadljivog ekonomskog razvoja i stekle zasluženu reputaciju zbog incijative, poduzetnosti, štedljivosti i napornog rada. Nedavna liberalizacija emigriranja iz komunističke Kine dovela je do nove navale imigranata – istog rasnog sastava, sa istim fundamentalnim kulturnim tradicijama, ali podignutih i oblikovanih tridesetogodišnjom vladavinom komunista. Čuli smo od nekoliko firmi koje su zaposlile neke od tih izbjeglica da su oni veoma različiti od prijašnjih došljaka u Hong Kong. Novi imigranti pokazuju vrlo malo incijative i želje da im se precizno kaže šta da rade. Veoma su lijeni i nekooperativni. Nema sumnje da će nekoliko godina na honkonškom slobodnom tržištu sve to promijeniti.

Kako onda objasniti različita iskustva Japana od 1867. do 1897. i Indije od 1947. do danas? Vjerujemo da je objašnjenje isto kao za razliku Zapadne i Istočne Njemačke, Izraela i Egipta, Tajvana i Kine. Japan se oslanjao prvenstveno na dobrovoljnu kooperaciju i na slobodno tržište – po modelu Britanije tog vremena. Indija je zavisila od centralnog ekonomskog planiranja – po modelu Britanije tog vremena.

Vlada Mejdži je intervenisala na mnogo načina i igrala ključnu ulogu u procesu razvoja. Poslala je mnoge Japance u inostranstvo na tehničko usavršavanje. Uvozila je strane stručnjake. Uspostavila je probna postrojenja u mnogim granama industrije i dala brojne subvencije. Ali ni u jednom trenutku nije pokušavala da kontroliše ukupnu količinu i usmjeravanje investicija ili strukturu proizvodnje. Država je zadržavala velike interese samo u brodogradnji i industriji gvožđa i čelika koje su joj bile potrebne za vojnu silu. Zadržavala je te industrijske grane jer nisu bile privlačne za privatne poduzetnike a zahtijevale su i velike vladine subvencije. Te subvencije su iscrpljivale japanske izvore. One su kočile prije nego pospješivale japanski ekonomski progres. Konačno, jedan međunarodni ugovor je zabranio Japanu da tokom prve tri decenije poslije restauracije Mejdži nameće carine više od 5 posto. Ovo ograničenje je Japanu donijelo nepomućenu sreću, mada je u početku bilo otpora; porezi su povećani kad je ugovor istekao.

Indija slijedi drugačiju politiku. Njene vođe smatraju da je kapitalizam sinonim za imperijalizam i da se mora izbjeći pod svaku cijenu. Oni su krenuli nizom petogodišnjih planova ruskog tipa koji su zacrtali detaljne programe investicija. Neke oblasti proizvodnje su rezervisane za vladu; u drugim, dozvoljeno je privatnim firmama da operišu, ali samo u saglasnosti s Planom. Carine i kvote kontrolišu uvoz, subvencije kontrolišu izvoz. Samodovoljnost je ideal. Nije ni vrijedno pomena da te mjere izazivaju nestašicu stranog novca. Ovaj se podmiruje ekstenzivnom kontrolom stranog novca – što je glavni izvor kako neefikanosti tako i posebnih privilegija. Plate i cijene su kontrolisane. Da bi se sazidala fabrika ili investiralo na neki drugi način, potrebna je vladina dozvola. Porezi su svepristuni, rangirani na papiru, izbjegavani u praksi. Krijumčarenja, crno tržište, ilegalne transakcije svih vrsta su sveprisutni koliko i porezi, i podrivaju svako poštovanje zakona, a ipak imaju korisnu društvenu uslugu djelomično stvarajući ravnotežu u krutom centralnom planiranju i omogućujući zadovoljenje prijekih potreba.

Oslonac na tržište u Japanu oslobodio je skrivenu i neslućenu energiju i dovitljivost. Spriječio je da stečeni interesi blokiraju promjene. Prinudio je razvoj da se podvrgne surovom testu efikasnosti. Oslonac na vladinu kontrolu u Indiji osujećuje incijativu ili je rasipnički kanališe. On štiti stečene interese od sila promjene. Zamjenjuje tržišnu efikasnost birokratskom saglasnošću kao kriterijima opstanka.

Iskustvo dvije zemlje sa tekstilom proizvedenim u kućnoj radinosti i u fabrikama služi da ilustruje razliku u politici. I Japan 1867. i Indija 1947. su imali veliku kućnu proizvodnju tekstila. U Japanu, strana konkurencija nije imala mnogo utjecaja na kućnu proizvodnju svile, možda zbog japanske prednosti u sirovoj svili pojačanoj katastrofom svilarstva u Evropi, ali je potpuno uništila kućne predionice pamuka, a kasnije i tkanje pamučnog materijala na ručnim razbojima. Razvila se japanska fabrička tekstilna industrija. Na početku, proizvodila je samo najgrublje tkanine, ali je onda krenula sa finijim i finijim i najzad postala jedna od najjačih izvoznih grana.

U Indiji je tkanje ručnim razbojem bilo subvencionisano, a tržište zagarantovano, navodno zbog toga da olakša prelaz na fabričku proizvodnju. Fabrička proizvodnja je polako rasla ali je bila smišljeno usporavana da bi se zaštitila industrija na ručnom razboju. Zaštita je dovela do ekspanzije. Broj ručnih razboja se otprilike udvostručio od 1948. do 1978. Danas se u hiljadama sela u Indiji zvuk ručnog razboja može čuti od ranog jutra do kasno u noć. Nema ničeg lošeg u industriji razboja ukoliko ona može da se pod jednakim uslovima takmiči s drugim industrijama. U Japanu i dalje postoji uspješna, mada veoma mala industrija ručnog razboja. Ona proizvodi luksuznu svilu i druge tkanine. Ručna industrija u Indiji uspijeva jer je dotira vlada. Porezi su, u suštini, nametnuti ljudima kojima nije ništa bolje od onih koji rade za razbojem – da bi ovi drugi imali viši prihod nego što bi mogli da ga zarade na slobodnom tržištu.

Početkom devetnaestog vijeka Velika Britanija se suočila sa potpuno istim problemom sa kojim i Japan nekoliko decenija kasnije i Indija više od stoljeća potom. Mašinski razboj je prijetio da uništi naprednu tkalačku industriju na ručnom razboju. Bila je imenovana kraljevska komisija da ispita stanje industrije. Eksplicitno je razmotrila politiku koju je kasnije slijedila Indija: subvencionisanje tkanja na ručnom razboju i garantovanje tržišta industriji. Odbacila je bez premišljanja tu politiku pravdajući se time da bi tako osnovni problem, višak ručnih tkača, učinila gorim – tačno ono što se dogodilo u Indiji. Britanija je prihvatila isto rješenje kao i Japan – privremeno okrutnu ali konačno blagotvornu politiku dopuštanja da djeluju sile tržišta[1].

Suprotna iskustva Indije i Japana su interesantna jer veoma jasno pokazuju ne samo različite rezultate dva metoda organizacije nego i nedostatak odnosa između ciljeva za kojima se teži i politike koja je usvojena. Ciljevi novih vladara Mejdži – koji su bili riješeni da svoju zemlju ponovo učine moćnom i snažnom i koji su bili pridavali malo vrijednosti individualnim slobodama – bili su više u skladu s indijskom politikom nego sa onom koju su sami prihvatili. Ciljevi indijskih vođa – koji su već bili posvećeni individualnim slobodama – bili su više u skladu s japanskom politikom nego u skladu s onom koju su sami prihvatili.

[1] Vidi George J. Stigler, Five Lectures on Economic Problems, New York: Macmillan, 1950. Str. 26 – 34.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *