Za ekonomiju, pandemija je slična kao i rat

Za ekonomiju, pandemija je slična kao i rat

Autori: Abhijit Banerjee i Esther Duflo (The Economist)

 

S većinom svjetske ekonomije u induciranoj komi lako je pomisliti da će je zauvijek ugasiti kriza COVID-19. Ipak historija pokazuje da, ako se pronađe vakcina ili lijej, postoji velika vjerojatnost da će svijet odskočiti tamo gdje je bio – pod uslovom da se uspostave mudre ekonomske i javnozdravstvene politike.

Brzina kojom su se Njemačka, Japan, Velika Britanija i Francuska oporavile nakon Drugog svjetskog rata svjedoči o tendenciji tržišnih ekonomija da se vrate svojim dotadašnjim performansama kada se uspostavi normalnost. U Japanu su avionske bombe gotovo u potpunosti uništile 66 velikih gradova i ubile oko 350.000 ljudi. Ipak su se u roku od 15 godina gradovi potpuno oporavili. Što su više bili pogođeni, to su se brže vratili na svoje prijeratne nivoe. Nešto slično se dogodilo u Njemačkoj.

Taj porast nije samo obilježje naprednih ekonomija. Za vrijeme rata u Vijetnamu, zemlja je bila podvrgnuta najintenzivnijo kampanji bombardovanja u historiji, uz ogromne ljudske i ekonomske troškove. I opet, do 2000. godine nije postojala razlika u siromaštvu, infrastrukturi ili fizičkom i ljudskom kapitalu između bombardiranih područja i onih koja nisu.

Za ekonomiste je ta brza regionalna konvergencija najbolji primjer logike kapitalizma. Temeljne kvalitete zbog kojih je područje prij bilo privlačno su još uvijek tu: rijeka, središnje mjesto, duga historija, dobar obrazovni sisem i slično. Preduzeća će tu htjeti ulagati, ljudi će se željeti vratiti i što je više grad oštećen, brži će biti njegov oporavak.

Pandemija je pomalo slična bombaškim napadima tokom rata, jer izravnavanje ekonomije uglavnom uzrokuju vanjske snage. Stoga možemo očekivati ​​da će se dogoditi nešto slično. (Naravno, ako se vakcina ili lijek ne pojave u skoroj budućnosti, tada će stvari biti znatno složenije, jer će način preispitivanja svakog posla morati preispitati.)

Vrijedno je zapamtiti da se ekonomska konvergencija koja je vladala nakon Drugog svjetskog rata nije dogodila bez vladine intervencije. U Evropi je Marshallov plan donio prijeko potrebno američko finansiranje. Poslijeratni Vijetnam bila je visoko centralizirana ekonomija koja je mogla usmjeravati sredstva tamo gdje je htjela lako i brzo.

Druga značajka je ta da su ove zemlje izašle iz sukoba s jakim vladama koje su uživale priličnu količinu legitimiteta (iako s vrlo različitim političkim sistemima). Konačno – i što je relevantno – većina ovih zemalja imala je vrlo malu nejednakost, što je sigurno pridonijelo osjećaju zajedničkog poduhvata.

Vjerojatno nije slučajno da u zemljama u kojima su se institucije i ekonomije srušile u ratnim vremenima, poput Demokratske Republike Kongo, Somalije i Afganistana, nije došlo do oporavka nakon završetka sukoba. Umjesto toga, zemlje su uronile u daljnji haos.

Najveća opasnost je, dakle, da će kombinacija javnozdravstvene krize u kojoj mnogi ljudi umiru i ekonomske krize koja je posljedica zataškavanja potkopati legitimitet države i pogoršati postojeće probleme. To će možda otežati povratak u manje ili više stabilnu socijalnu ravnotežu.

Taj je rizik vjerojatno najveći tamo gdje je socijalna ravnoteža već krhka, na primjer u velikom dijelu svijeta u razvoju. Međutim, zemlje poput Italije, Francuske i Amerike – gdje je nejednakost postala korozivna, a ogorčenost pokreće značajan dio politike – možda nije previše daleko od obruča socijalne nestabilnosti.

Da bismo sačuvali svoju budućnost, kritično je da država u mnogim od tih ranjivih zemalja djeluje na tome da zadrži i u idealnom slučaju obnovi svoj legitimitet. To je složen poduhvat, ali u najmanju ruku uključuje organiziranje kompetentnog odgovora na krizu COVID-19, uključujući upravljanje ekonomskim posljedicama.

Stručnjaci za javno zdravstvo i ekonomisti dijele okvirni konsenzus o tome šta zemlje moraju učiniti. Prvo, spriječiti kolaps zdravstvenog sistema tokom vrhunca epidemije. Drugo, finansijski podržati ranjive građane bezuslovnim i gotovo univerzalnim novčanim transferima kako bi se zaključavanje ekonomije učinilo podnošljivim (i izvedivim). Treće, sistematski testirati dovoljno ljudi na virus da bi se utvrdilo kada je i gdje moguće ponovno otvaranje.

Ovo će nesumnjivo puno koštati. U bogatim zemljama to ne bi trebao biti nikakav problem, a svaki neuspjeh u tome bio bi rana koja se samo nanosi. Mogu posuđivati novac po vrlo niskoj cijeni bez utjecaja na njihovu kreditnu sposobnost. Nadamo se da će se američke i evropske vlade sjećati lekcija iz 2008. i ne pozivati na povratak fiskalnoj „disciplini“ prerano.

Međutim, siromašne se zemlje plaše zbog svojih kreditnih rejtinga ako se vidi da su fiskalno nedisciplinirani. Čak je i Indija, velika ekonomija sa srednjim dohotkom, paralizirana strahom od posljedica ako odstupi od makroekonomskog konzervativizma. U Africi zemlje nisu u stanju uspostaviti potrebne mjere ako ih se finansijski ne podrži i ako im se ne oproste dugovi. Štaviše, trebat će im sredstva za plaćanje lijekova i potencijalnih vakcina.

Tako ove države neće upravljati samostalno. Ono što sada treba svijetu je „Marshall-ov plan Covid-19“ za siromašne zemlje. Tek tada bismo imali priliku doživjeti postkoronavirusni oporavak koji će izgledati više kao „trideset slavnih godina“ koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata, Velike depresije i prije toga, posljednje velike pandemije.

 

Abhijit Banerjee i Esther Duflo profesori su na Massachusetts Institute of Technology koji rade na empirijskim dokazima o ekonomskom razvoju. Podijelili su Nobelovu nagradu za ekonomiju za 2019. godinu, zajedno s Michaelom Kremerom sa Univerziteta Harvard. Njihova najnovija knjiga je „Dobra ekonomija za teška vremena: bolji odgovori na naše najveće probleme“ (PublicAffic, 2019).

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *