Zašto se i danas trebamo diviti Dubrovačkoj Republici

Zašto se i danas trebamo diviti Dubrovačkoj Republici

Piše: Lawrence W. Reed (FEE)

Posjetitelje hrvatskog grada Dubrovnika na Jadranu zadivljuje veličanstvenost kamenih zidova koji okružuju njegov Stari grad, ljepota crvenih krovova na plavom moru i zapanjujući pogled na cijeli grad s vrha u blizini planine Srđ. Čak i ako znate malo o njegovom srednjovjekovnom porijeklu ili novijim ratnim tragedijama, Dubrovnik je dragulj u oku iz bilo kojeg ugla.

Ono što je obogatilo moj posjet prošle godine (8. aprila 2019. godine) koji nikada neću zaboraviti bio je mali, ali nevjerojatan dio ekonomske historije. Dok sam šetao gradskim zidinama i uličicama Starog grada, znao sam da se nalazim u srcu Republike koja je ovdje živjela 450 godina. Na svom je vrhuncu u 15. i 16. stoljeću bila jedna od najslobodnijih i najprosperitetnijih enklava na planeti.

 

Historija Dubrovnika

Dubrovačka Republika stekla je nezavisnost od Venecije 1358. Izgubila je od Napoleona Bonaparte kada ju je zauzeo 1808. U četiri i pol stoljeća između, Dubrovnik je plaćao mali godišnji danak ili naknadu susjednim silama poput Mađara i Osmanskog carstva, koji su inače ostavili Dubrovčane da sami  upravljaju sobom kao aristokratska, pomorska republika. Službeni moto Dubrovnika bio je NONE BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO (“Sloboda se ne prodaje za sve zlato na svijetu”). Njegova je zastava s ponosom naglašavala LIBERTAS („Sloboda“).

Bilo je to sićušno mjesto kao što su tada bile mnoge države. Unutar gradskih zidina i oko njihovog obima živjelo je manje od 10.000 ljudi, te manje od 100.000 u cijelom pojasu uske dalmatinske obale i otoka koji su činili Republiku. Ipak stotine brodova koji su činili njenu trgovačku flotu bili su po brojnosti veći nego od Venecije, grada-države koja je imala deset puta više  stanovnika od Dubrovnika.

Republički čelnici i diplomati i danas su predmet proučavanja zbog njihove nenadmašne diplomatske sposobnosti. Pregovarali su o sporazumima o slobodnoj trgovini koji su Dubrovnik održavali prosperitetnim i mirnim stoljećima. Nikada u svojoj historiji Dubrovnik nije prisilno razmještao svoje bogatstvo u svrhu teritorijalne ekspanzije.

Dubrovački trgovci plivali su Sredozemljem, obilazeći luke do Španije na zapadu, Egipta na jugu i Levanta na Istoku. Dubrovačka republika održavala je konzulate u desecima zemalja diljem Evrope, Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka.

Tajna nevjerojatnog uspjeha Dubrovnika bila je nesumnjivo njegova sloboda. Njegova vlada, iako aristokratske prirode, bila je mala, ograničena i gotovo bez korupcije. Ograničenja mandata osigurala su da je visoki funkcioner, rektor, služio samo mjesec dana prije nego što je prenio ovlasti na svoga nasljednika. Rektor je jedva stigao premjestiti svoje stvari u palatu prije nego što se morao spakirati i odseliti. Nije se mogao ponovno kandidirati za urede najmanje dvije godine. Takva ograničenja državne moći i jedinstvena usredotočenost na izgradnju društva kroz preduzetništvo i pomorsku trgovinu učinili su Dubrovnik Hong Kongom Mediterana.

 

Rijetka jednakost mogućnosti

Žene su u Dubrovniku imale su veliku ekonomsku slobodu, što je rijetkost u tadašnjem svijetu. U vrijeme kad se od žena očekivalo da se podrede muškarcima i neumorno rade u kući ili na farmi, kreativne poduzetnice pravile su bogatstva u Dubrovniku. Kao što Susan Mosher Stuard u svojoj knjizi “Stanje odstupanja: Ragusa / Dubrovnik u srednjovjekovnim stoljećima” bilježi:

Žene u Ragusi smjele su nositi svoje dragulje i paradirati ih uokolo; i mogle su, potpuno samostalno, trgovati njima jer su ih posjedovali bez ograničenja. Njihov je primjer pružio poticaj tržištu onoga što je postalo unosna izvozna industrija; srebro i nešto zlata iz unutrašnjih balkanskih rudnika ugrađeni su u najrazličitije proizvode u Dubrvoniku”.

Prema onome što historičari mogu reći, čini se da je „lakoća poslovanja“ u Dubrovniku iz 15., 16. i 17. stoljeća bila nevjerojatna. Gotovo svako bez obzira na boju kože ili spol mogao je podnijeti svu papirologiju i osigurati sva odobrenja za pokretanje posla za nekoliko dana. Postoje zemlje danas u kojima biste bili sretni da sve to dobijete za godinu ili dvije.

Ovo je mjesto koje je cijenilo vitalnu važnost privatnog preduzeća i ohrabrivalo ga,  ostavljajući ga samog da smišlja, inovira i napreduje. Dubrovnik je bio pristran za poduzetnika. Njegovi birokrati bili su malobrojni i uglavnom usredotočeni na vođenje evidencija.

U Državnom arhivu u Dubrovniku danas je rad iz 1389. godine koji sadrži najstarije poznate podatke o pružanju i postavljanju javnog sata u južnoj Europi. Dokument je potpisan kao ugovor između kancelarije rektora i privatnog italijanskog proizvođača satova za izgradnju i postavljanje sata u zvonik Kneževe palače. Pa kad su se uvjerili da ljudi znaju koliko je sati, Dubrovčani su ga privatizirali.

Ropstvo je bilo uobičajeno širom svijeta u srednjem vijeku, kao što je to bilo od davnina. Ragusa ga je ukinula 1416. godine.

 

Vlasnička prava i zakon o stečaju

Malena republika imala je zakon o stečaju. Dok su u srednjovjekovnoj Evropi dužnici bili sveprisutni, dubrovački zakon uspostavio je postupke za podmirivanje dugova bez zatvora. Godine 1568. Dubrovnik je donio jedan od najranijih zakona koji je poticao privatno osiguranje plovila na Sredozemlju.

Svaki ekonomista vrijedan imena zna da je zaštita vlasničkih prava nužni uslov za održivi ekonomski rast. I ovdje se to opet događalo kao značajno zapaženo dubrovačko ostvarenje. Porezi su bili niski, a kapital je bio siguran od proizvoljnih oduzimanja od aristokratije, previše uobičajenih u ostatku Europe. Državne finansije u Raguzi bile su poznate po razboritosti; uravnoteženi budžeti i minimalan dug bili su uobičajena očekivanja nekoliko stotina godina.

U svom proučavanju republičke ekonomije, Havrylyshyn i Srzentic iznose brojne dokaze o „povoljnoj klimi za poslovanje i vladavinu zakona“ u Dubrovniku. Jedna je od prvih država koja je formalizirala komercijalne postupke registracije i ugovora. To je učinilo možda najbolji posao u Evropi da se na nepristran način primjeni dobro poslovno pravo, osiguravajući izvrstan stepen pristupa „poštene utakmice bez favoriziranja“ koja je znak istinskog kapitalizma. Pravda na sudovima bila je brza i učinkovita.

 

Dubrovačka valuta

Još jedan važan, ako ne i neophodan uslov za uspješnu ekonomiju je dobra valuta. Po cijeloj Evropi, od vremena Rimskog Carstva do Napoleonovih ratova, kraljevi i parlamenti rutinski su obezvrijeđivali novac na brojne načine – uključujući smanjenje sadržaja dragocjenog metala, rezanje kovanica i tuljenje isječaka na manje kovanice, te izdavanje neiskorjenjivog papira. Njemačke su države, primjerice, tokom tridesetogodišnjeg rata, upropastile svoj novac hiperinflacijom. S druge strane, Dubrovčani su bili ljudi zdravog novca, uspostavljajući čvrst srebrni standard još od ranog 14. stoljeća.

Kovačnica Dubrovnika proizvodila je kvalitetan srebrni novac više od 500 godina. Krupnim slovima na kamenom luku unutar palače Sponza, na kojoj su nekoć bile postavljene javne vage u gradu-državi, ovaj je natpis i danas relevantan:

FALLERE NOSTRA VETANT, ET FALLI PONDERA MEQUE PONDERO DUM MERCES, PONDERAT IPSE DEUS. To znači: “Ako  naši utezi varaju, tada smo i sami prevareni; dok vagamo robu, Bog nas mjeri. ”

Srebrni novčić poznat u Dubrovniku kao “slobodnjak” 1790-ih godina, na poleđini je bio označen riječima: DUCE DEO FIDE ET IVST („Vodio Bog, vjera i pravda“). Ja lično posjedujem jedan iz 1794. godine na kojem se pojavljuje riječ LIBERTAS (“Sloboda”).

Sve to, čak i uz nedostatke aristokratske strukture koja je ograničavala političko sudjelovanje ljudi, proizvelo je nešto što je za ekonomistu slobodnog tržišta poput mene i izvanredno i predvidljivo – stepen prosperiteta koji je Dubrovnik učinio jednim od bisera Evrope.

 

Čak ni zemljotres ne može poljuljati ostavštine Dubrovačke republike

Pa što se dogodilo s Dubrovačkom Republikom? Ovo je tužni dio priče. Oko 8:00 sati 6. aprila 1667. golem je potres opustošio grad i okolicu. Tri četvrtine zgrada je uništeno. Grad-država se obnavljao, ali nikad nije u potpunosti vratio svoju nekadašnju slavu.  Napoleon je 1808. godine zauzeo grad, ugasivši staru Republiku. Napori da je se ponovo uspostavi na bečkom kongresu 1815. nisu uspjeli.

Nekoliko dana prije posjete Dubrovniku razgovarao sam u Beogradu, Srbij, na konferenciji LiberyCon u organizaciji Studenata za slobodu sa stotinama studenata. Tema mog predavanja bila je “Priče o uspjehu na slobodnom tržištu.”

Prvih deset minuta objasnio sam da dok socijalizam razbija jaja, ali nikad ne pravi omlet, sloboda i slobodna tržišta proizvode omlete svugdje gdje se probaju. Zatim sam dao primjere kao što su Njemačka, Hong Kong i Novi Zeland.

Zaključio sam svoj govor primjerom Dubrovnika. Danas je od Beograda udaljen samo nekoliko sati vožnje, ali ono što su Dubrovčani postigli prije nekoliko stoljeća svi narodi svugdje trebaju biti pamtiti za sva vremena. Sloboda djeluje i to je lekcija koju možete pronaći bez obzira u kojoj eri ili kutku svijeta to ispitujete.

 

Živio duh Raguse!

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *