Autori: Matt Warner i Tom G. Palmer (Foreign Policy)
Budućnost se rijetko kad činila sumornijom za demokratiju slobodnog tržišta – ali male promjene mogu je vratiti u život.
Svijet možda dostiže opasan pregib za liberalizam. Prema posljednjim izvještajima Freedom Housea, tokom posljednjih 15 godina udio neslobodnih zemalja u svijetu porastao je, dok je udio slobodnih zemalja opao. Danas se vladini deficiti potiču kao odgovor na zahtjev javnosti za intervencijom kako bi se ublažio ekonomski utjecaj pandemije koronavirusa, a neki upozoravaju da autoritarni čelnici iskorištavaju priliku za proširenje svoje kontrole.
Ipak, možda je ovo vrijeme kada će se liberalizam učvrstiti, a ne izgubiti. Novo istraživanje ekonomista Svjetske banke, bazirajući se na podacima iz 190 ekonomija u posljednjih 15 godina, otkriva da će fiskalne krize – onakve kakve je stvorila pandemija u zemljama širom svijeta – vjerojatno potaknuti liberalne reforme, posebno u ekonomskoj politici na području imovine, ulaganja i trgovine.
Kako će liberalni zagovornici djelovati na ovaj bljesak nade bit će presudno. Napori u širenju liberalne demokratije nakon hladnog rata do danas su razočarali. Umjesto da podignemo kraj historije, kao što je Francis Fukuyama predviđao 1989., dobro poznati pristup prozelitizaciji liberalnih institucija u druge zemlje izazvao je široku ogorčenost prema utjecajima Zapada. I još je kompliciranije. Politolozi Ivan Krastev i Stephen Holmes nedavno su tvrdili da tu ogorčenost trebamo promišljati ne kao odbacivanje liberalizma samo po sebi, već kao ogorčenu reakciju na njegovo percipirano nametanje.
Šta je ovdje lekcija? Liberali moraju prestati razmišljati o liberalizmu kao onom što mogu dati sami. Umjesto toga, trebali bi ga prepoznati kao univerzalni ideal koji ima korijene u mnogim različitim tradicijama i kulturama. Na takvim temeljima mogu se graditi trajne liberalne institucije na raznim mjestima.
To pokazuju i velika istraživanja institucionalnih promjena. Postoji izreka: “Ljudi podržavaju ono što pomažu u stvaranju.” Da bi se liberalne institucije “zadržale” na novim mjestima, one ne smiju biti puki udar institucija koje su rasle negdje drugdje. Vlastite liberalne demokratske institucije Zapada, uključujući podjelu vlasti, vlasnička prava, slobodu razmjene, slobodu govora i javnu raspravu, su idiosinkratske verzije liberalnih ideala, ali ne i sami ideali. Uspješni su, ali rade u u hodu. Vrijedni su promišljenog proučavanja, ali nisu prikladni kao franšize koje se tek tako utaknu i rade.
To bi trebalo potaknuti tektonski pomak u pristupu strane pomoći razvoju. Sve veći broj glasova unutar razvojnih krugova pokušava upravo to. Oni se zalažu za “lokalizacijski” dnevni red, što znači smanjiti ulogu i utjecaj stranih vlada i nevladinih organizacija i smanjiti im fokus na nekoliko područja u kojima su oni prikladniji za pomoć, poput razmjene informacija i pružanja operativne podrške lokalnim nevladinim organizacijama. uz povećanje njihove sposobnosti da sami vode promjene.
Uz rašireno stezanje pojasa u razvojnom sektoru zbog pandemije koronavirusa, uključujući i velike institucije poput Oxfam-a i Odjela za međunarodni razvoj Velike Britanije, takva radikalna promjena postala je osjetljiva, možda čak i neizbježna, na način na koji ne bismo zamislili prije godinu dana. Ovo može pružiti kratki prozor za trajno suzbijanje nepotrebnog utjecaja stranaca na pitanja lokalnog razvoja.
To ne sugerira čisti agnosticizam oko toga što podržati u inostranstvu. Liberalne reforme i liberalne institucije trebaju ostati prioritet. Ista logika koja pohvaljuje federalizam i njegova načela supsidijarnosti primjenjuje se jednako na razvojni rad u drugim zemljama: Decentralizacija djeluje. Ali ako stranci i dalje nesvjesno drže uzde, njihovi će napori i dalje uzgajati odbojnost i, što je još važnije, neće ispunjavati lokalne potrebe.
Za maksimalan učinak trebali bismo se obratiti privatnoj filantropiji za većinu donacija stranim nevladinim organizacijama. Dobrovoljna nevladina filantropija manje je podložna iskrivljavanju posebnih interesa i političkoj manipulaciji. Ono što je još važnije, privatna filantropija može biti manje kruta u vezi sa unaprijed utvrđenim zahtjevima sukladnosti.
Takva je fleksibilnost važna. Kroz dodjelu bespovratnih sredstava od strane naše organizacije prema istraživačkim timovima i drugim nevladinim organizacijama, naučili smo držati jezik za zubima i slušati. Pozivamo naše darovnice da nam kažu što je moguće, što je važno, kako će to raditi i, što je najvažnije, kako će mjeriti svoj uspjeh na projektima koje predlažu.
Taj se model najbolje uklapa u ono što znamo o širenju dobrih ideja i praksi. U svojoj studiji “Regulatorne reforme nakon COVID-19”, Simeon Djankov i drugi ekonomisti Svjetske banke također su otkrili da zemlje koje dijele granice ili međusobno jako trguju imaju veću vjerojatnost da će za sebe usvojiti reforme svojih susjeda i komercijalnih partnera. Oni vlastitim očima vide uspjehe i neuspjehe u susjednim zemljama i mogu na vlastitu inicijativu sami odlučiti koje će promjene nastaviti i na koji način ih je najbolje slijediti.
Decentralizirani liberalizam je razborita strategija za kretanje kroz ovo vrijeme velike neizvjesnosti. Godine 2020. vidjeli smo granice centraliziranih modela na djelu. Od centara za kontrolu i sprečavanje bolesti do službe za unutarnje prihode do uprave za hranu i lijekove u Sjedinjenim Državama i na globalnom nivou, Svjetske zdravstvene organizacije Ujedinjenih naroda, velike institucije nisu uspjele. Izvrsno je podsjetiti da postoje vrlo stvarna ograničenja za vrste problema koje daleke vlasti mogu riješiti, bez obzira na to koliko su dobro finansirane ili dobro obučene.
Početkom ove krize, Microsoftov milijarder Bill Gates uložio je milijarde dolara u sedam različitih kandidata za vakcine istovremeno znajući da bi u najboljem slučaju jedan ili dva mogli uspjeti. Gates zna šta može biti velika pogreška ako sve svoje oklade postavite na jedno neprovjereno rješenje. Ne samo da značajno povećava gubitke ako pogrešno uložite, već također ozbiljno ograničava sve prilike za učenje, jer ne postoje alternativni rezultati za usporedbu.
Liberalne ekonomije, svojom pretpostavkom decentraliziranog odlučivanja, omogućavaju brzo djelovanje, široko rasprostranjeno, nekoordinirano eksperimentiranje i učenje. Taj model koristi prednosti centraliziranog znanja i stručnosti, dakako, ali integrira i raspršeno znanje o nama koje imamo u našem individualnom stanju. Ljudi bliski problemima mogu pronaći rješenja koja zapravo djeluju, mnogo prije nego što bi to mogla velika i daleka birokracija.
Naš instinkt kada se suočimo sa strahom i neizvjesnošću jest preusmjeriti teške odluke stručnjacima i inzistirati na jednoj uniformi – i vjerojatno „najboljoj“ – u rješavanju naših različitih problema. Stručnjaci igraju važnu ulogu u saradnji i širenju znanja, ali ne mogu znati dovoljno za uspješno donošenje jednog sjajnog rješenja za sve nas. To je lekcija koju smo naučili u našem neuspjelom pokušaju da instaliramo liberalne demokratije širom svijeta. U ovom trenutku krize imamo drugu priliku da to ispravimo. Nastavite sa stvaranjem historije.
Matt Warner predsjednik je Atlas Network-a, organizacije koja daje donacije usredotočene na promjene na lokalnom nivou. Urednik je emisije Siromaštvo i sloboda: Studije slučaja o globalnom ekonomskom razvoju.
Tom G. Palmer potpredsjednik je međunarodnih programa Atlas Network-a, organizacije koja daje donacije, usredotočene na promjene na lokalnom nivou.
