Šta je liberalni feminizam i zašto feminizam ne zahtijeva kolektivizam

Piše: Elizabeth Nolan Brown (Liberterianism.org)

 

Kolektivizam: praksa ili princip davanja prednosti grupi nad svakim pojedincem u njoj.

Individualizam: socijalna teorija koja favorizira slobodu djelovanja pojedinaca nad kolektivnom ili državnom kontrolom

“Ali … nije li feminizam kolektivistički?” Kao samoprozvana slobodarska feministica, to je pitanje s kojim se često susrećem – i to ne bez nekog dobrog razloga. Napokon, liberalizam je politička filozofija koja se bavi maksimiziranjem individualne slobode, dok feminizam u svom najrasprostranjenijem obliku danas teži grupnom razmišljanju, vladinim rješenjima i daje prednost navodnom većem dobru nad slobodom izražavanja, slobodnim udruživanjem i ličnom autonomijom.

Ipak, nije ništa svojstveno feminističkoj filozofiji i aktivizmu što kaže da to mora biti tako. Tokom historije modernih feminističkih pokreta pojavile su se tenzije između individualističkih ili slobodarskih feministkinja i njihovih kolega kolektivističkih i socijalističkih sklonosti.

Unutar tih podjela kriju se neslaganja koja su sklona mučiti mnoge pokrete. Razmotrite niz povezanih pitanja: Trebaju li društvene promjene proizaći iz dobrovoljnog djelovanja ili taktike odozgo prema dolje? Možemo li računati na spontani poredak i tržišta kako bismo stvorili jednake uslove za različite skupine ljudi? Koji je zapravo krajnji cilj – jednakost prilika ili jednakost ishoda? Koliko bi identitet trebao biti važan prema zakonu?

Feministkinje su također odavno podijeljene i oko pitanja ženstvenosti i muškosti. Razmotrite još jedan niz pitanja: Je li biologija sudbina? Jesu li dame s Venere, a muškarci s Marsa? Je li rod konstrukt? Binaran? Hoće li dječaci biti dječaci? Mogu li žene “imati sve?”

Liberalnim feministicama prvi je set pitanja jednostavan. Jedini način na koji se mogu dogoditi istinske društvene promjene je bez upotrebe vladine sile – tj. promjenom srca i mišljenja, umjesto mijenjanjem zakona. U političkom smislu, naši su ciljevi srušiti državno sankcionirani seksizam tamo gdje još uvijek postoji – čini li se da taj seksizam više koristi muškarcima ili ženama – i zagovarati sisteme u kojima su seks i spol nebitni za način na koji se prema nekome odnose službenici država. Jednakost ishoda u redu je željeti, ali nije u redu postići je zakonodavnim putem (s moralne ili praktične perspektive). Iako su često uokvireni kao dobronamjerni pokušaji ispravljanja historijske diskriminacije, pokušaj da se ženama službeno pruži “podsticaj” nad muškarcima kako bi se uspostavio zasebni status koji bi u konačnici trebao voditi jednakog statusa pred zakonom – na kraju će se negativno odraziti na same žene.

Uzimajući u obzir sve ovo, naši odgovori na drugi niz pitanja pomalo su irelevantni. Svakako, pojedine slobodarske feministice o sebi mogu imati snažna i različita mišljenja. Ali kad iz spola izvučemo državu, s pravom vraćamo te teme u područje nauke, filozofije, poslovanja, religije i ličnih odnosa.

Liberalne feministice mogu vjerovati da su spol i rod odvojeni, da je potonji konstrukt, a prvi način manje formativan nego što se često pretpostavlja. Mogu biti vezani uz tradicionalističke ideje o muškarcima, ženama i porodičnoj strukturi. Oni mogu imati idiosinkratične ili nikakve čvrste stavove po tom pitanju. Ipak, ono što dijele je obaveza izbjegavanja donošenja posebne vladine politike i prava u skladu s pravima na temelju uočenih spolnih / rodnih razlika ili nedostatka istih.

 

To je važno, pa naglasimo to još jednom: ne postoji “ispravan” slobodarski feministički stav o spolu i rodnim razlikama sam po sebi. Sve što je važno za klasificiranje nekoga kao slobodarske feministkinje jest uvjerenje da zakon i politika ovdje trebaju biti neutralni.

Izgleda da se određeni stavovi o spolu i rodu ideološki više podudaraju s libertarijanskom (ili klasičnom liberalnom) filozofijom. I da bismo se složili oko njih, ne trebamo ulaziti u glatku prhkost prirode naspram njege, trenutnih koncepcija transrodnog identiteta ili moralnih teorija o najboljem načinu življenja. Sve što trebamo jest pridržavati se nekoliko široko prihvaćenih naučnih propisa i široko uočljivih dokaza s ove strane.

To nalaže da, čak i ako većina muškaraca dijeli neku osobinu ili težnju, a većina žena dijeli neku suprotnu crtu ili težnju, i dalje će postojati veliki broj muškaraca i žena koji ne odgovaraju svom spolu (a da ne spominjemo otprilike jedan posto ljudi koji posjeduju biološke markere i muške i ženske). Čak i ako se većini ljudi sviđaju rodna očekivanja koja su im dodijeljena na temelju biologije i kulture, mnogi ljudi neće biti toliko oduševljeni njima. Ljudi s prirodnim sklonostima ka određenim načinima mogu ih ipak prevladati ili podrivati ​​pod određenim okolnostima. A ljudi koji se u nekim pogledima vrlo otvoreno podudaraju sa rodnim i spolnim stereotipima, na neki način još uvijek razbijaju kalup.

Budući da je zapravo nemoguće reći hoće li se neka određena osoba uredno uklopiti u bilo koji spol ili kategoriju spola koji su joj dodijeljeni, zadano bi trebalo biti postupati s ljudima – u ličnoj interakciji, poslovnom životu i prema zakonu – kao s pojedincima.

Zapravo nema ničeg kolektivističnijeg nego tretirati nekoga kao jednostavno predstavnika svog roda ili spola. Ili, drugačije rečeno: reći da neko mora ponašati na određeni način, vjerovati u neke stvari ili ostati na određenim putovima zbog svoje biologije ili zato što se većina ljudi u njihovoj kategoriji identiteta slaže s tim. To je suprotno od individualističkog pogleda i suprotno od onoga za što se istinski feminizam zalaže.

Kao slobodnjak i netko ko čvrsto vjeruje da je politika nizvodno od kulture, mislim da je jedan od najvažnijih doprinosa feminizma (u svoj njegovoj neurednoj, borbenoj slavi) u posljednja dva stoljeća bio izazov kolektivističkim predodžbama o spolu, borbi za privilegije svih ljudi da budu „ženstveni“ ili „muževni“ koliko žele i bore se za pravo ljudi da žive onako tradicionalno ili onako radikalno koliko bi željeli (sve dok ne krše prava drugih) . Na žalost, reakcionari na sve strane napredak na ovom planu često su naišli na reakcije, popraćene pokušajima kontroliranja ličnih odnosa i navika ljudi ako se ne uklapaju u neki progresivni ideal te ubrzavanja društvenog napretka i oslobađanja žena na štetu ostalih grupa i općih sloboda.

Liberalne feministkinje – sada i tokom historije – nastoje zadržati antikolektivistički i pro-ženski duh tih ranijih bitaka, odbijajući svu onu drugu autoritarnu prtljagu. Ako je feminizam „radikalna predodžba da su žene ljudi“, liberalni je feminizam još radikalnija predodžba da su žene (i muškarci) pojedinci i da ih treba tretirati kao takve.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *