Samuel Paty rekao je svojim učenicima da skrenu pogled ako bi se mogli uvrijediti. Znao je da muslimani karikature poslanika Muhammeda smatraju bogohulnim. No budući da je dotične slike objavio Charlie Hebdo, francuski satirični magazin čije su osoblje džihadisti masakrirali 2015. godine, bile su relevantne i za nastavu o slobodi govora. Učitelj je smatrao da su njegovi učenici dovoljno stari da sami mogu odlučiti. Zbog toga mu je odrubljena glava.
U doba društvenih medija ogorčenje može brzo postati globalno. Roditelj koji je osudio g. Patyja nije bio u učionici i lagao je kad je rekao da je bila njegova kćerka. Džihadist koji je ubio učitelja to je učinio nakon što je pogledao video na Facebooku koji je objavio taj roditelj. A kad je Emmanuel Macron, francuski predsjednik, osudio ubistvo i branio slobodu govora, čelnici nekoliko muslimanskih zemalja optužili su ga za islamofobiju. Među njima su bili i turski predsjednik, koji zaključava hiljade muslimana zbog pripadnosti pogrešnoj vjerskoj grupi, i pakistanski premijer, koji izgleda više uznemiren događajima u učionici u Francuskoj nego u susjednom kineskom gulagu s milionima muslimana.
Beskrupulozni političari uvijek su pobuđivali rasnu ili sektašku ogorčenost kako bi ujedinili svoje pristalice i odvratili pažnju s vlastitih mana. No, čini se da neki kritičari iskreno vjeruju da je Francuska uzrok, a ne žrtva napada džihadista na njenomu tlu. Često ukazuju na njenu tradiciju laicizma ili sekularizma. To je utvrđeno zakonom 1905. godine, nakon duge borbe s katoličkom crkvom. Štiti pravo vjerovanja ili nevjerovanja i odvaja religiju od javnog života. Nijedan se francuski predsjednik nije mogao zakleti na svetu knjigu. Nijedna francuska državna škola nije mogla uprizoriti predstavu o rođenju Isusa. Neki smatraju da takva pravila diskriminiraju muslimane. Zabrana “upadljivih” vjerskih simbola u državnim školama uključuje raspelo, ali neki muslimani i dalje zamjeraju činjenicu da oni (ili njihove kćeri) moraju skinuti maramu na školskim vratima. Kad je gospodin Macron nedavno najavio suzbijanje znakova “islamističkog separatizma”, poput školovanja u kući, što vidi kao izgovor za radikalizirano učenje, optužen je da sekularizam koristi kao oružje protiv muslimana.
Najkontroverzniji od svih za pojedine muslimane je francuski zakon koji štiti pravo na bogohuljenje i vrijeđanje bilo koje religije – premda ne i na diskriminaciju pojedinca na temelju vjerskog uvjerenja. Neki ovo vide pogrešno kao francusku kampanju za vrijeđanje islama. Bojkot francuske robe i protesti protiv Macrona odvijali su se od Istanbula do Islamabada.
Diskriminacija muslimana stvaran je problem u Francuskoj, kako gospodin Macron implicitno priznaje. Poslodavci će vjerojatnije odbaciti njihove prijave za posao. Gospodin Macron obećao je da će se boriti protiv rasizma i poboljšati mogućnosti za ljude u siromašnim četvrtima, “bez obzira na boju kože, porijeklo i vjeru”. Čeka ga težak posao, čak i bez da ga vlastiti ministri potkopavaju apsurdnim prigovaranjem postojanja zasebnih polica za halal hranu u supermarketima.
Ipak, važno je ne izgubiti iz vida dvije tačke konteksta. Prvo, više od 250 ljudi ubijeno je u islamističkim terorističkim napadima u Francuskoj od 2015. Prošle godine više osumnjičenih za džihadistički terorizam uhapšeno je u Francuskoj nego u bilo kojoj drugoj državi EU. Francuske obavještajne službe upozoravaju da radikali vode rat za umove mladih, posebno na društvenim mrežama, kako bi pridobili regrute za nasilje. Francuska je u pravu što je zabrinutija od većine i nastoji čvrsto odgovoriti.
Drugo, Francuska je također u pravu što brani slobodu govora. Religija je skup ideja, pa je stoga otvorena za raspravu, pa čak i za ruganje. Pažljivi govornici nastojat će da ne čine neopravdane uvrede. Ali vlade ne bi trebale prisiljavati pojedinci da ne budu uvredljivi. Da to čini, svi bi se morali cenzurirati, iz straha da ne uvrijede najlakše uvrijeđenu osobu iz publike. I kao što je gospodin Paty otkrio, publika može uključiti bilo koga na Zemlji s telefonom.
Francuska država nikada ne bi trebala stvoriti dojam da odobrava bogohuljenje, ali ispravno je zaštititi bogohulnike, kao što je u redu zaštititi one koji se na njih žale, sve dok ne zagovaraju nasilje. Kao što su istakli mnogi promišljeni muslimani u Francuskoj i drugdje, bez obzira koliko se osjećali uvrijeđeno, odgovor na govor nisu noževi: nego više govora.
