Mirna promjena vlasti je sama esencija demokratije

Ovi posljednji američki izbori u jednom su se važnom pogledu razlikovali od bilo kojih drugih u savremenoj historiji: neki više nisu osjećali da će zemlja doživjeti mirni prijelaz vlasti s dosadašnjeg na izabranog predsjednika. Mnogi su se bojali da bi Trumpov ponovni izbor mogao potaknuti masovne nerede i pljačke, što je dovelo do toga da su se brojna preduzeća u urbanim sredinama postavila zaštitu na svoja staklena vrata i prozore pripremajući se za nemire. Pa čak i sada kada je Biden osigurao pobjedu – iako se u nekim državama može suočiti s prebrojavanjem glasova – neki se komentatori brinu da bi neke Trumpove pristaše mogle odbiti prihvatiti rezultate izbora. Slično se dešava i u Bosni i Hercegovini, gdje su nakon poraza SDA u Sarajevu na lokalnim izborima, ili SNSD-a u Banjoj Luci, od njihovih se lidera mogle čuti zabrinjavajuće, pa gotovo i prijeteće poruke.

Iako zabrinutost zbog građanskih nemira vrijedi ozbiljno shvatiti i sve navodne anomalije na izborima treba u potpunosti istražiti, trebali bismo uzeti u obzir činjenicu da su mirni prijelazi vlasti – nekada rijetki – postajali češći u većem dijelu svijeta. Ipak, miroljubive primopredaje vlasti daleko su od “zadatosti”. Prema analizi The Economista, u posljednjih stotinu godina, samo je oko polovine svjetskih zemalja uspjelo čak I s jednim prijenosom moći bez državnih udara, građanskih ratova ili ustavnih kriza. Dobra vijest je da jednom kad zemlja uspije osigurati mirnu promjenu vlasti, praksa se s vremenom učvrsti i stvori pozitivan zamah za kontinuirani mirni prijelaz moći.

Razmotrite dugoročnu historijsku perspektivu. Tokom većeg dijela postojanja čovječanstva, vlast je obično mijenjala ruke silom. Kraljevi su često ubijali svoje prethodnike, čak su i ubijali članove porodice svrgnutih monarha, ili su u bitci pobijedili prethodnog vladara. Razmislite o drevnom Rimu tokom onoga što je postalo poznato kao kriza trećeg stoljeća, razdoblje previranja i posebno opterećenih političkih tranzicija. Odvojite trenutak da razmislite o sudbinama četrnaest careva između Maksimina (vladao 235–238. N. E.) i Aurelijana (vladao 270–275. N. E.).

Nakon Maksiminova atentata, suvladari Pupienus i Balbinus vladali su tri mjeseca prije nego što su ih njihovi pretorijanski stražari ubili. Sljedeći car, Gordije III, ili je umro u bitci ili izdajom – zapis nije jasan. Nakon toga cara, Filipa Arapina, ubio je Decije, koji je tada vladao sve dok on i njegov sin suvladara Herennius Etruscus nisu umrli u borbi protiv Gota. Drugi Decijev sin Hostilijan kratko je vodio carstvo sve dok nije umro ili od kuge ili od ubistva – zapis je opet nejasan. Sljedećeg cara, Trebonianusa Gallusa, ubili su vlastiti vojnici. Tri mjeseca nakon njegove vladavine, kasnijeg cara Emilijana također su ubili njegovi vlastiti vojnici. Primjećujete obrazac?

Sljedećeg cara, Valerijana, Sasanidi su zarobili i ubili. U nekim verzijama priče otmičari su ga živog oderali, dok su ga u drugim pogubili prisiljavajući ga da pije rastopljeno zlato. Njegov sin Gallienus na kraju je postao žrtvom zavjere za ubistvo. Njegov nasljednik Klaudije Gotik umro je od kuge nakon otprilike godinu dana. Njegov brat Quintillus vladao je nekoliko mjeseci prije nego što je naišao na prerani kraj. Sukobljena izvješća sugeriraju da je ili počinio samoubistvo, postao žrtva atentata političkih rivala ili su ga njegovi vlastiti vojnici ubili. Sljedećeg cara, Aurelijana, također je na kraju ubio njegov vlastiti narod.

Kriza trećeg stoljeća služi kao ekstremni primjer jedne nagle, često nasilne, tranzicije moći za drugom u relativno kratkom razdoblju. Ali ostaje činjenica da su nasilne tranzicije vlade nekada bile uobičajene.

Trend mirnih tranzicija moći koji postaju sve češći u cijelom svijetu – premda još uvijek, nažalost, nisu svugdje norma – povezan je s globalnim usponom liberalne demokracije. Taj sistem vlasti mnogo je bolji u stvaranju mirnih promjena režima od autoritarnih sistema. Između ostalih pogodnosti, izborni proces pruža način za unutarnje protivnike trenutnog režima da preuzmu vlast bez krvoprolića. Zamjenom zavjera i ubistava političkim kampanjama, a atentatora političkim savjetnicima, funkcionalna liberalna demokratija zamjenjuje smrtonosnu silu mirnim uvjeravanjem.

Nažalost, dugoročni se trend demokratizacije nedavno preokrenuo – i prvi put od osvit novog milenija, autokratije su opet češće od liberalnih demokracija. Institut za raznolikost demokratije na Univerzitetu u Götebergu u Švedskoj sada klasificira Honduras, Mađarsku, Nikaragvu, Niger, Filipine, Srbiju, Tajland, Tursku, Venecuelu i nekoliko drugih bivših demokratija kao autokratije, što je definirano kada neka država ima bodova manje od 0,5 na Indeksu izborne demokratije (skala 0-1). U nekim slučajevima, poput Mađarske, Institut izvještava da iza promjene stoji uspon neliberalnog oblika populizma.

Mirni prijelazi vlade putem glasačkih kutija nikada se ne smiju uzimati zdravo za gotovo. Globalno gledano, oni su daleko od norme, čak i u modernoj hisotriji. Čak i kad jedna zemlja uspostavi tradiciju mirnog prijenosa moći, ne postoje jamstva da će se tradicija nastaviti. U svom predsjedničkom oproštajnom obraćanju koje je ubrzalo prvu mirnu tranziciju vlasti u mladoj američkoj republici, George Washington govorio je o opasnostima politike koja se vrti oko intenzivnih zaraćenih frakcija. Opisao je duh frakcionalizma kao “vatru koju ne treba gasiti” i upozorio da “zahtijeva ujednačenu budnost kako bi se spriječilo njeno plamtanje, da je, umjesto zagrijavanja, ne bi trebalo progutati”.

Nije jednostavno da se raznolika demokratska zajednica održi, uprkos neizbježnim unutarnjim sukobima. Dok se Sjedinjene Države bave posljedicama izbora, njihovi bi građani trebali imati na umu sljedeće. Tradicija mirnih prijelaza moći mora se čuvati i štititi svjesnim naporima, ili, kako je Washington rekao, budnošću.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *