Irska i Litvanija imaju mnogo zajedničkog. Oboje su male, katoličke, eurofiske države, koje imaju škakljive odnose s većim susjedima i imaju kuhinje u kojima dominira krompir. I obje države su veoma kasnile kada su u pitanju prava homoseksualaca. Homoseksualna djela dekriminalizirana su tek 1993. u obje države. No, od tada su se ove dvije države prilično razišle. U jednoj generaciji, Irska je od homoseksualnosti kao zločina došla do legaliziranja homoseksualnih brakova i odabira gay premiejra bez mnogo frke. Život homoseksualaca Litavanaca bio je manje sretan. Zakoni o zabrani gay “propagande” još uvijek postoje. Građanska partnerstva, a kamoli istospolni brakovi, i dalje su san. Puko življenje bez straha bilo bi poboljšanje: za 84% lgbt ljudi u Litvaniji nije ugodno otkrivati svoj identitet.
Tamo gdje je željezna zavjesa nekoć razdvajala Evropu, dugina zavjesa danas dijeli kontinent. U zapadnoj Europi homoseksualci uživaju kvalitetu života bolji nego bilo gdje na planeti. Slobodno se mogu vjenčati i usvojiti djecu, a zaštićeni su od diskriminacije u svim sferama života. Stvari u istočnoj Evropi nisu tako dobre. U sedam zemalja EU, uključujući Poljsku, Mađarsku i Rumuniju, manje od polovine stanovništva slaže se da bi homoseksualci trebali imati jednaka prava kao i heteroseksualci. Građanska partnerstva ne nude se u šest zemalja EU, a sve su u srednjoj i istočnoj Europi. Poljska je uvela “slobodne zone za lgbt-e”, pravno besmislen trik s praktičnim učinkom proglašenja otvorene sezone lova na homoseksualce. U međuvremenu, Mađarska radi na zakonu koji će zabraniti homoseksualnim parovima usvajanje. Za homoseksualce iza dugine zavjese – koji pokriva oko četvrtine stanovništva EU - život može biti mračan.
Za kontinent koji se ponosi homoseksualnim pravima podjela između zapada i istoka ožiljak je. Napokon, homoseksualna prava imaju veliku važnost u evropskom životu. Danska je prva zemlja koja je dopustila civilno partnerstvo, a Nizozemska je prva uvela homoseksualne brakove, 2001., iste godine kada je istospolnim parovima omogućila posvajanje. U Bruxellesu su gej prava područje raznolikosti o čemu je službenicima EU ugodno razgovarati. Kad se spomene rasa, službenici se brecnu, podsjećajući na gotovo besmislen nedostatak nebijelih lica u institucijama EU. Međutim, u hodnicima moći ima puno homoseksualaca. Eurosong, jedno od rijetkih transkontinentalnih događanja, festival je raznolikosti. (Iako ne za svakoga: godine kada je Conchita Wurst, austrijska transeksualna diva, pobijedila na takmičenju, Poljska je imala heteronormativni nastup u kojem se pojavljuju krupne žene koje zavodljivo mlate maslac.)
Poboljšana prava za homoseksualce bila su quid pro quo za članstvo kada se EU proširila na istok od 2004. Primjerice, Rumunija je bila prisiljena odustati od zakona protiv homoseksualnosti prije nego što joj je dopušten ulazak u 2007. S izgledom članstva u EU, politička klasa je popustila, a prigovori su bili ograničeni na biskupe u rumunskoj pravoslavnoj crkvi. (Primjer citata: “Želimo ući u Evropu, a ne u Sodomu i Gomoru.”). Jednom kad su bili u klubu, ta je poluga nestala i počelo je nazadovanje. Kad je Zakon i pravda, vladajuća desničarska konzervativna stranka iz Poljske, prvi put došla na vlast 2005. godine, jedna od njenih neposrednih akcija bila je uklanjanje vladinog odjela odgovornog za politike LGT-a. Stvari su bile toliko loše da Robert Biedron, poljski političar i jedan od rijetkih istaknutih lgbt-ovaca u zemlji, kaže da je počeo učiti švedski u slučaju da mora pobjeći. Baš kao što su vlade u Poljskoj i Mađarskoj gazile nezavisnost pravosuđa i slobodne medije, tako su i gazile prava homoseksualaca. Gay ljudi općenito su još jedna žrtva nesposobnosti EU da osigura da države održe standarde koji su im uopće omogućili ulazak u klub.
Budući da je porodično pravo uglavnom na državama članicama, EU malo može učiniti ako država članica želi zabraniti lezbijsku ženidbu ili gay paru da udomi dijete. No Bruxelles se može uključiti kada se pravo na slobodno kretanje sudara s domaćim zakonima. Što se događa ako se homoseksualni par i njihovo dijete presele u zemlju u kojoj takvi odnosi nisu prepoznati? Evropska komisija želi izravnati ove neravnine, osiguravajući da veza između djece i njihovih homoseksualnih roditelja ne bude prekinuta ako se presele u zemlju u kojoj je zabranjeno usvajanje djece od strane homoseksualaca. Iako je malo ko direktno pogođen, takav potez ima snažnu simboličku snagu. Definicije govora mržnje proširit će se i na homofobno zlostavljanje. Gradovima koji su uveli zone bez lgbt-a u Poljskoj smanjeni su fondovi EU. No, glavna stvar koju EU može ponuditi je propovjedaonica koja udara one vođe koji odbijaju jednako se odnositi prema građanima.
Takvo lupanje bubnja za homoseksualna prava od strane Bruxellesa donosi rizik. To je borba koju obje strane žele voditi. Obično se populisti oslanjaju na karikature kad ciljaju Bruxelles. U ovom je slučaju manja potreba. Populistički će političari tvrditi da EU čini sve što je u njenoj moći kako bi prisilila države da se bolje odnose prema homoseksualcima. Funkcioner EU će se sretno izjasniti krivim. Česta zamjerka je kako se očekuje da će istočna Evropa proći kroz desetljeća društvenih promjena u roku od nekoliko godina. (Danska je legalizirala homoseksualni seks 1933., ali trebalo je gotovo osam desetljeća prije nego što su se homoseksualci mogli vjenčati.) Promjene se, međutim, mogu dogoditi brzo. Irska je doživjela socijalnu revoluciju za manje od jedne generacije, a Malta je donijela mnoštvo zakona koji su joj pomogli da u samo nekoliko godina postane najprijateljskija homoseksualna zemlja u EU. Malo je pritužbi na tempo transformacije u centralnoj i istočnoj Europi što se tiče životnog standarda.
S EU koja se podvlači ispod drugog vala slučajeva covid-19 i usred svoje najveće ikad recesije, borba oko prava homoseksualaca lako bi mogla pasti u vodu. Ne bi trebalo. EU je uvelike promovirala “evropske vrijednosti”. Obično to znači poštivanje vladavine zakona, koja teško da je inherentno evropsko. Što se tiče prava homoseksualaca, Evropa je zaista bila pionir. Dok homoseksualci u Vilniusu ili Budimpešti nemaju ista prava kao oni u Dublinu ili Madridu, evropske vrijednosti uopće nisu univerzalna stvar.
