Da li će trampizam nadživjeti Trampa?

Piše: Danijal Hadžović

Postao je kliše liberala širom svijeta tvrditi da su glasači na izborima u SAD odbacili populističku platformu Donalda Trampa (Trump). Iako je Džo Bajden (Joe Biden) završio kao pobjednik, kada se prebroje ukupni glasovi, teško je tvrditi da jesu.

Tramp je izgubio glasove za reizbor s drugim najvećim brojem glasova ikad zabilježenim. Bijeli muškarci iz radničke klase ponovo su većinski glasali za njega.

Predsjednikova populistička retorika – njegovo ciljanje elita i stranaca – također se pokazalo mnogo manje kompromitirajućim po njega nego što su se demokrati nadali. Podrška kubanskih Amerikanaca na Floridi i meksičkih Amerikanaca na jugu Teksasa pokazala je da je Tramp više nego udvostručio podršku u populaciji u prvoj državi i ubio demokratske snove o pobjedi u drugoj.

Izlazne ankete sugeriraju da je povećao udio podrške među svim grupama osim bijelaca. To znači da su demokrati na izborima pobijedili zahvaljujući većem odzivu, a ne udaljavanjem glasača od Trampa.

I to se sve, da rezimiramo, desilo nakon predizborne kampanje u kojoj je američki predsjednik pokazao svoje najgore lice. Usred smrtonosne pandemije ismijavao je stručnjake za javno zdravstvo i svog protivnika jer je slijedio njihov savjet. SAD su, na kraju, ispostavit će se, krajnje loše reagirale na pandemiju i šampion su po broju smrtnih slučajeva. Dao je podršku teoriji zavjere koja tvrdi da su demokrati pedofili koji obožavaju vraga. Nazvao je Kamalu Heris (Kamala Harris) – Afroamerikanku, potpredsjedničku kandidatkinju Džoa Bajdena – “čudovištem”.

Savremeni nacionalistički populisti – poput Andrzeja Dude u Poljskoj ili Viktora Orbana u Mađarskoj – i američki predsjednici podjednako teže pobijediti na ponovnim izborima. Po toj bi mjeri puko pobjeđivanje Trampa predstavljalo postignuće. A kampanja Bajdena, treba napomenuti, bila je gotovo u cijelosti posvećena vitalnoj važnosti činjenja upravo toga.

Ipak, možda Tramp više nije predsjednik, ali živost njegovog pokreta ne treba potpuno odbaciti. Nakon njegove pobjede 2016. godine, trampizam je izgledao poput vapaja ekonomski ugroženih slojeva bijele radničke klase. Tramp je tokom ovogodišnje kampanje tvrdio da je pak izgradio “najveću ekonomiju u historiji naše zemlje”. Mješavina izolacionizma, kronizma, nativističke retorike, pomalo performativne autoritarnosti, smanjenja poreza na dobit i kulta ličnosti postavio je osnove trampizmu. A u odnosu na tradicionalnu republikansku politiku, koja je naginjala društvenom konzervativizmu, ali snažno zagovarala slobodnu trgovinu i međunarodni intervencionizam, Tramp je ovo potonje potpuno izbacio iz jednačine. I mnogi republikanci su prihvatili tu promjenu.

Njegov se utjecaj može pokazati najtrajnijim ako u Republikanskoj stranci preuzmu ovu politiku. No, za to su šanse ipak mnogo manje nego što se na prvu čini. Još jedna neobičnost Trampa je kako su mu glasači koji se normalno ne bi slagali s njegovim lošim ponašanjem dali prolaz. Dakle, prije će biti slučaj da su republikanski političari i simpatizeri podržali Trampa iz pragmatičnih razloga podrške svojoj stranci nego što su istinski prihvatali sve njegove politike.

Njegova niska ocjena odobravanja sugerira da su ga opet podržali republikanci koji ga ne vole, ali ne mogu podnijeti da glasaju za alternativu. Logika toga je da će nakon što odstupi s funkcije, mnogi republikanci svoju odanost prebaciti na novog vođu i podržati drugačije politike.

Ipak, u izbornoj presudi ima još mnogo toga što bi trebalo zabrinuti protivnike trampizma, posebno u Demokratskoj stranci. Iznad svega, njegov uspjeh u širenju glasačkog tijela ukazuje na njihove vlastite slabosti. Demokrati će iz ovoga vjerovatno shvatiti da su Latinoamerikancima trebali ponuditi bolju ekonomsku poruku i voditi bolju kampanju među njima. Amerikanci kubanskog porijekla neprijateljski su raspoloženi prema socijalizmu, etiketi koju demokratska ljevica u posljednje vrijeme sve ponosnije nosi.

Amerikanci meksičkog porijekla manje se brinu za protumigrantsku retoriku Donalda Trampa, nego što demokrati – uprkos mnogim dokazima koji govore suprotno – ustraju u vjerovanju. Izrazito pokretna zajednica Latinoamerikanaca se općenito ne smatra potlačenom manjinom, kao što ih ljevica tretira, i zbog toga su u mnogo većoj mjeri nego, naprimjer, Afroamerikanci skloni glasati za republikance. Demokrati, posebno sa sve većim ljevičarskim populizmom u vlastitim redovima, neće biti pouzdana alternativa desničarskom populizmu ako ne isprave takve pogreške i ne prošire svoje glasačko tijelo.

U trenutnom polariziranom okruženju sve što je manje od potpune kontrole vlade recept je za mrtvu tačku i nastavak tenzija, a s obzirom na najnoviju podjelu u vladajućim tijelima, čini se da će se takva atmosfera iz Trampovog perioda i dalje nastaviti. Pitanje je koliko će i Džo Bajden biti u stanju da pomiri naciju, tj. s jedne strane stekne povjerenje desnice, a s druge umiri glasove radikalne ljevice iz vlastite stranke. Za sada se čini da će SAD još dugo biti polarizana zemlja.