Piše: Lawrence W. Reed (FEE)
Za proizvodnju i materijalnih dobara i ličnog ispunjenja, sloboda čini svu razlike u svijetu. Jedna od zemalja koja je to uvjerljivo dokazala u posljednjih 40 godina je Novi Zeland. To je model iz kojeg narodi širom svijeta mogu mnogo naučiti.
Smješten na južnom Pacifiku na sredini između ekvatora i Južnog pola, Novi Zeland veličine je dvije trećine Kalifornije. Njegovih 5,1 milion stanovnika živi na dva glavna otoka i mnoštvu sićušnih. Iz mojih višestrukih posjeta tamo, sa sigurnošću mogu tvrditi da je među najraznolikijim i najljepšim svjetskim destinacijama na svijetu.
- godine Novi Zeland svrstao se među 10 najbogatijih zemalja na planeti, s relativno slobodnom ekonomijom i snažnom zaštitom preduzeća i imovine. Tada se, pod rastućim utjecajem ideja socijalne države koje su cvjetale u Britaniji, Sjedinjenim Državama i većini zapadnog svijeta, zemlja snažno okrenula prema vladinoj kontroli ekonomskog života.
Sljedeća dva desetljeća proizvela su žetvu velike vlade i stagnacije. Novozelanđani su sve češće bili žrtve pretjeranih carina, mučnih propisa, masovnih subvencija na poljoprivrednim zeljištima, ogromnog javnog duga, hroničnih budžetskih deficita, rastuće inflacije, skupe radničke borbe, najviše granične stope poreza na dohodak od 66 posto i glomaznog, poticajnog sistema socijalne zaštite.
Centralna vlada tih je godina uspostavila vlastite monopole u željezničkom, telekomunikacijskom i elektroenergetskom poslovanju. Otprilike jedine stvari koje su rasle u razdoblju od 1975. do 1983. bile su nezaposlenost, porezi i državna potrošnja. Ovo je bio “demokratski socijalizam” kojem se Bernie Sanders divi, ali su Novozelanđani na kraju shvatili da je to nacionalna nesreća.
S nepreglednim spiskom propalih vladinih programa i ekonomskom propašću, kojoj su zurili u oči, čelnici zemlje 1984. godine započeli su jedan od najopsežnijih programa ekonomske liberalizacije ikad provedenih u jednoj razvijenoj naciji. Dva heroja najodgovornija za ovo radikalno preusmjeravanje bili su premijer Roger Douglas i kasnija ministrica finansija Ruth Richardson.
Još jedan junak toga doba bio je ekonomist Roger Kerr. Njegov sin Nicholas živi u Dallasu u Teksasu i pomoćni je stipendist Instituta za politiku Lone Star. Nicholas je u januaru 2020. održao fascinantan govor u kojem je objasnio ključnu ulogu svog oca u spašavanju Novog Zelanda od socijalizma. Ističe da su je među labirintom glupih propisa koje su socijalisti nametnuli bio i onaj da vam je “potreban ljekar ako želite margarin.”
Sve subvencije poljoprivredni okončane su u šest mjeseci. Carine su gotovo odmah smanjene za dvije trećine (danas je prosječna carina samo 1,4 posto). Većina uvoza u zemlju postala je potpuno slobodna – ili skoro slobodna – bez ikakvih kvota, carina ili drugih ograničenja.
Porezi su smanjeni. Najviša stopa smanjena je na 33 posto, što je polovina od onoga što je bilo. Knjige su napokon otvorene kako bi ljudi zapravo mogli vidjeti na što državne elite u Wellingtonu troše svoj novac.
Od sredine 1980-ih do 1990-ih, novozelandska vlada rasprodala je na desetke državnih preduzeća koja su gubila novac. Vladina radna snaga 1984. iznosila je 88.000. Godine 1996., nakon najradikalnijeg smanjenja javnog sektora u jednoj državi u novijoj historiji, broj zaposlenih u javnom sektoru iznosio je manje od 36.000 – smanjenje od 59 posto.
Osnivanje novog posla na Novom Zelandu postalno je brzo i jednostavno, ponajviše zato što su se propisi koji nisu ukinuti konačno primijenili ravnomjerno i dosljedno. Istovremeno je ukinuto obvezno članstvo u sindikatu, kao i sindikalni monopoli na raznim tržištima rada.
Dramatične promjene donijele su lijepe dividende. Državni budžet bio je uravnotežen, inflacija je naglo pala na zanemarive stope, a ekonomski rast godinama se kretao između 4 i 6 posto godišnje.
Nacionalna stranka Novog Zelanda pomicala se između glavnih političkih stranaka, ali reforme od prije gotovo četiri desetljeća ostale su skoro netaknute. Po nekim važnim indeksima zemlja je u izvanrednom i zavidnom položaju.
I indeks ekonomske slobode svijeta Fraser instituta i Indeks ekonomske Heritage fondacije rangiraju Novi Zeland kao treću najslobodniju ekonomiju na svijetu, što kao jedan od rezultata daje “stalan rast BDP-a”.
Indeks Heritage Foundation otkriva u svojoj analizi Novog Zelanda da su “subvencije najniže među zemljama OECD-a, a to je potaknulo razvoj živahnog i raznolikog poljoprivrednog sektora.” Također ističe da “Postoji vrlo malo ograničenja u investicijskim aktivnostima, a strana ulaganja se aktivno potiču.” Najviša stopa poreza na dohodak, s 33 posto, upravo je onakva kakva je bila kad je prije gotovo 40 godina smanjena za pola.
Institut Fraser također rangira zemlje prema ukupnoj ljudskoj slobodi i, odvojeno, prema ličnoj slobodi; Novi Zeland dolazi na 1., odnosno 4. mjesto.
Globalni popis političkih prava i građanskih sloboda Freedom Housea daje Novom Zelandu ocjenu 97 od 100, što zemlju svrstava u top kategoriju slobode.
Reporteri bez granica ocjenjuju nacije prema tome koliko slobodu štampe dopuštaju. U svojoj posljednjoj ljestvici, RTB svrstava Novi Zeland na 9. mjesto u svijetu. Samo osam zemalja ima veću slobodu štampe.
Svjetska banka objavljuje godišnji Indeks lakoće poslovanja, koji mjeri teret državnih propisa na poduzetnike. Novi Zeland zauzima vrlo visoko mjesto – # 1 na svijetu i za “pokretanje posla” i za “lakoću poslovanja”. Otvaranje firme u prosječnoj zemlji drugdje u svijetu traje tri do četiri puta duže nego na Novom Zelandu.
Transparency International ocjenjuje svijet na temelju toga koliko stručnjaci i rukovoditelji smatraju korumpiranim javnim sektor svake zemlje. Još jednom je Novi Zeland broj 1.
Pišući u časopisu New Zealand Herald, Alexander Gillespie sa Univerziteta Waikato primjećuje dodatne mjere statusa Novog Zelanda, od kojih su neke iznimne, dok su druge skromnije:
Ekonomist kaže da je i njihov internet (u pogledu pristupačnosti i pristupa) na drugom mjestu, iza Švedske. Suprotno tome, posljednji izvještaj o globalnoj konkurentnosti spustilo ga je na 19. mjesto. Slično tome, Global Innovation Index, zabilježio je kako je Novi Zeland ispao s prvih 25 na 26. mjesto …
Za mir, u smislu društvene sigurnosti, opsega tekućih domaćih i međunarodnih sukoba i stepena militarizacije, Vision of Humanity kaže da je Novi Zeland na drugom mjestu, iza Islanda …
Indeks demokratije, koji uzima u obzir razmatranja poput slobodnih i poštenih izbora i utjecaja stranih sila, svrstava Novi Zeland na 4. mjesto na svijetu. Norveška, Island i Švedska su bolji …
Sreća na Novom Zelandu ostaje stabilna, kao 8. najsretnijeg mjesta na planeti, kaže World Happiness Report.
Kućno obrazovanje je legalno na Novom Zelandu, uz minimalne zahtjeve za registraciju. Roditelji mogu koristiti nacionalni kurikulum ili odabrati drugu alternativu. Njegova popularnost raste.
Uz svu ovu slobodu, jednom ili drugim mjerom, socijalist bi mogao očekivati da će Novi Zeland biti među siromašnijim zemljama svijeta, možda čak i greznicom eksploatacije. Ali naravno da nije, kako bi prognozirao svatko ko se razumije u ekonomiju i ljudsku prirodu. Međunarodni monetarni fond izvještava da je BDP po stanovniku u zemlji Kiwisa 22. najviši na svijetu, dok je Legatum Institute stavio Novi Zeland u prvih 10 u globalnom prosperitetu.
Ako se jaz između bogatih i siromašnih tiče vas, trebali biste biti sretni kad znate da i Novi Zeland relativno dobro ocjenjuje po tom pokazatelju. Gini koeficijent, koliko god bio sirov, najčešće je citirani prikaz nejednakosti bogatstva zemlje. Kreće se između 0 (svi imaju jednak prihod) i 1 (jedan stanovnik sve zarađuje, niko drugi ništa). World Population Review tvrdi da je novozelandski Gini 0,672, bolji od svjetskog prosjeka od 0,74. Isti indeks otkriva zemlju s najboljim Ginijem na svijetu SAD, s 0,480.
Izračun Gini koeficijenta Svjetske banke značajno se razlikuje od gore navedenog i presudno u korist Novog Zelanda. Svjetska banka kaže da je novozelandski Gini prije poreza i transfera 0,455, gotovo identičan 0,486 za SAD.
Premijerka novozelandske Laburističke stranke je Jacinda Ardern, koju u inostranstvu često smatraju “ljevijom“ nego što je vladala kod kuće. Iako je naklonjenija većoj javnoj potrošnji od Nacionalne stranke, prošle je godine zaradila neprijateljstvo mnogih ljevičara zbog odbacivanja novih poreza na bogatstvo ili kapitalnu dobit.
Iskustvo Novog Zelanda jedan je od brojnih primjera u kojima je socijalizam prouzročio propast koju je kapitalizam tada popravio.
Nešto veći problem je pitanje nekretnina i stanovanja. 2018. godine Ardernovina vlada zabranila je strancima kupnju većine stambenih nekretnina. Stanodavci se suočavaju s bezbroj pravila koja ograničavaju povećanje stanarine i prisiljavaju ih na pružanje usluga poput širokopojasne mreže. Vremenom će tržištu stanova očajnički trebati iste oslobađajuće snage koje su popravile ostatak nekoć prekomjerno regulirane ekonomije.
U međuvremenu, ovdje u Americi, Venecuela sjedi na suprotnom kraju spektra – mrtva posljednja ili blizu posljendjeg mjesta u svakoj mjeri slobode. Rezultat? Sav vrući zrak tamošnjih političara o “Pomoći ćemo ljudima” došao je do očaja, bijede, gladi, osiromašenja i tiranije. Jednosmjerni promet ljudima dovoljno govori. Priča je to o neuspjehu i ljudskoj tragediji koju socijalizam više puta proizvodi.
Iskustvo Novog Zelanda jedan je od brojnih primjera u kojima je socijalizam prouzročio propast koju je kapitalizam tada popravio. (Njemačka je za vrijeme Ludwiga Erharda nakon Drugog svjetskog rata posebno spektakularna). Ne znam nijedan slučaj u historiji u kojem je kapitalizam proizveo katastrofu koju je socijalizam tada popravio. Nijedna. Čini se da jedino što socijalizam čini za siromašne ljude jest da im pruži puno birokrata. Ono što je učinio Novi Zeland, države koje je uništila katastrofa centrealnog planirana od Venecuele preko Kube do Kalifornije, na kraju moraju oponašati oporavak.
Koja je ovdje velika lekcija? Montesquieu, francuski prosvjetitelj, sažeo je to 1748. godine: “Zemlje su dobro kultivirane, ne time što su plodne, već kao što su slobodne.”
