Piše: Marian L. Tupy (HumanProgress)
Ove godine objavio sam, zajedno s dvojicom koautora, među kojima je i bivši zamjenik ministra finansija Ukrajine Olehom Havrylyshynie, rad o ekonomskim reformama u bivšim komunističkim zemljama od pada Berlinskog zida. Kao što objašnjavamo, tranzicija iz socijalizma u kapitalizam podijelila je društvo na one koji su zagovarali brze ekonomske reforme i one koji su zagovarali postupniji pristup.
Empirijski dokazi izvedeni iz 25 godina reformi i njihovi ekonomski i politički ishodi omogućili su nam da testiramo valjanost ta dva pristupa. Kao što pokazujemo, rani, brzi i opsežni reformatori daleko su nadmašili postepene reformatore na ekonomskim mjerama, poput BDP-a po stanovniku, na socijalnim mjerama, poput Indeksa humanog razvoja Ujedinjenih nacija, i na institucionalnim mjerama, poput demokratije i vladavine zakona.
Nakon pada Berlinskog zida, ključni argument u prilog postupnom pristupu reformama bio je da će brze reforme nanijeti veliku socijalnu bol. U stvarnosti, brzo reformirane države doživjele su kraće recesije i oporavile su se mnogo ranije od postepeno reformiranih. Kao što prikazuje slika 1, rast BDP-a po stanovniku među brzim reformatorima, poput Centralne Evrope i baltičkih država, bio je mnogo brži nego među zemljama koje su se odlučile za postupnu reformu. Potonja grupa zemalja obuhvatala je većinu nebaltičkih zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza.
Brzi reformatori dobili su i mnogo više direktnih stranih investicija, što je potaknulo njihov rast i zapošljavanje. Važno je, kao što ću objasniti u nastavku, da su brzi reformatori također završili sa nižim stopama nejednakosti dohotka i nižim stopama siromaštva. Zapravo, UN HDI, koji je mnogo šira mjera ljudske dobrobiti, ukazuje na isti zaključak: socijalni troškovi tranzicije u zemljama koje se brzo reformiraju bili su niži od onih u drugim bivšim komunističkim državama.
Slika 1: BDP po stanovniku po zemljama, 1990–2013 (u 2011. američki dolari prilagođeni paritetu kupovne moći)
(Napomena: CE = Centralna Evropa; JIE = Jugoistočna Evropa; FSUREF = Bivši Sovjetski Savez, postupne reforme; FSULAG = Bivši Sovjetski Savez, zaostale reforme.)
Štaviše, zagovornici postupnosti tvrdili su da bi institucionalna reforma, poput razvoja vladavine zakona, trebala prethoditi liberalizaciji tržišta. Jači pravni sistem, tvrdili su, povećao bi efikasnost ekonomskih reformi.
U strogom smislu, nemoguće je opovrgnuti ovaj argument, jer nijedna postkomunistička zemlja nije slijedila taj slijed događaja. U svim bivšim komunističkim zemljama institucionalni razvoj je znatno zaostajao za ekonomskim reformama. Čekanje na institucionalni razvoj prije provođenja ekonomskih reformi, stoga bi lako moglo postati recept za nikakve reforme.
Međutim, nakon 25 godina, brzi reformatori završili su s boljim institucijama od postupnih. Zapravo, najbrži napredak u institucijama ostvarile su upravo one zemlje koje su poduzele brzu ekonomsku liberalizaciju (vidi sliku 2). Ovaj ishod u skladu je s hipotezom da su političke elite koje su bile predane ekonomskoj liberalizaciji bile predane i naknadnom institucionalnom razvoju.
Suprotno tome, političke elite, koje su zagovarale postupne reforme, često su to činile kako bi iz ekonomije izvukle maksimalne koristi. Jedna krajnja posljedica postupnosti bila je formiranje oligarhijskih klasa. Bogati kapitalisti su, naravno, nastali u svim tranzicijskim ekonomijama, ali čini se da je njihova koncentracija i stepen političkog utjecaja daleko veći u zemljama koje se polako reformiraju, posebno u velikim ekonomijama bivšeg SSSR-a.
Slika 2: Pokazatelj vladavine prava Svjetske banke po zemljama, 1996–2010
Štaviše, trendovi koji su se uspostavili ubrzo nakon pada Berlinskog zida snažno su se održali u proteklih 25 godina. Predvodnici brzih reformi još uvijek vode, a većina zaostalih i dalje zaostaje. Izbiti iz gradualističkog kalupa nije lako, iako su upravo to ljudi pokušali postići raznim „revolucijama u boji“. Nekoliko ovih revolucija je u početku uspjelo – barem do te mjere da su srušili postojeće vlade u Srbiji (2000.), Gruziji (2003.), Ukrajini (2004.) i Republici Kirgistan (2005.).
Međutim, samo u Gruziji revolucija u boji dovela je do stvarnih promjena u ekonomskom smjeru zemlje. U Ukrajini, najsvježiji primjer uspješne revolucije u boji, ekonomske i političke reforme u najboljem su slučaju nesigurne.
Iako je tranzicija uglavnom završena u najnaprednijim bivšim komunističkim zemljama, pravne i regulatorne reforme ostaju nedovršene. Lekcije iz najnaprednijih zemalja nisu složene. Zemlje trebaju osigurati finansijsku stabilnost i nastaviti deregulirati i pojednostavljivati svoje propise kako bi se eliminirale korupcija i traženje stanarine.
