Ekonomski liberalizam je jedini lijek za uhljebe i partokratiju u BiH

Piše: Danijal Hadžović

Ekonomski liberalizam najpogodniji je sistem za Bosnu i Hercegovinu, ali i općenito mentalitet balkanskog života. Iako i danas mnogi smatraju da rješenje za enormne ekonomske probleme s kojima se naša zemlja suočava leži u većem intervencionizmu i ulozi države u ekonomiji, samo uz prave ljude na pravim mjestima, praksa pokazuju zašto su ovakve ideje u bh. ambijentu utopistične, najblaže rečeno.

Velika država možda i može efikasno funkcionisati među, primjerice, hladnokrvnim i racionalnim germanskim narodima koje se prema javnom vlasništvu odnose odgovorno i domaćinski. Naravno, i tu sposobnost države da upravlja stvarima treba shvatiti krajnje uslovno, jer od države dirigovana ekonomija nije nigdje uspjela, čak ni kod pedantnih i organizovanih Nijemaca, kako je pokazala Istočna Njemačka.

U BiH, gdje porodične i prijateljske veze prevazilaze svaku poslovnu logiku, dobijamo uhljebljivanje  stranačkih aktivista, prijatelja i članova porodice na najodgovornije funkcije u državnim firmama i javnim institucijama kao praksu. Na dnevnoj osnovi svjedočimo vijestima kako je neki stranački aktivist ili član porodice nekog od političara, upitnih kvalifikacija, postavljen na neko direktorsko ili drugo odgovorno rukovodeće mjesto državnih firmi i institucija. Naprosto, u očima stranaka koje vladaju, državne institucije i firme su resurs u stranačkom vlasništvu, sredstvo za proširivanje vlastite moći i podmirivanje “podobnih”, odnosno stranačkih i aktivista i članova porodica. Na taj način, državne firme se vode stranačkom, a ne ekonomskom logikom, i cilj im je, ne maksimalno poboljšati usluge i proizvode radi pobjede nad konkurencijom, nego ekonomiju i institucije stavljati u službu političkih interesa. Stvari su još i puno gore kada se uzme u obzir da mnoge od ovih firmi imaju osiguran neki vid ili monopola ili privilegovanog položaja na tržištu, zbog čega ispaštaju građani kao krajnji korisnici, koji su primorani da koriste njihove skupe i nekvalitetne usluge.

Rezultat su uništene firme i potpuno neefikasne institucije. Prema zvaničnim podacima, u BiH danas egzistira oko 550 firmi u većinski državnom vlasništvu, koje zajedno akumuliraju oko 8,5 milijardi duga. Od 10 kompanija koje su najveći dužnici u našoj zemlji, njih 9 je većinski državnom vlasništvu.

Privatizacija svega što se može privatizirati (mnoge od tih kompanija su u toliko debelim minusima da je ogromno pitanje da li bi uopšte ijedan privatnik bio spreman ulagati u njih) i radikalno smanjenje državnog sektora jedini je način da se taj mentalitet koliko-toliko pobijedi, takva praksa prevaziđe, a ekonomija u BiH učini efikasnijom.

Zašto?

No, dok god je pojedincima na pozicijama poltičke moći omogućeno da na takav nepotističko-interesni način upravljaju državnim firmama i institucijama, bez ikakvih posljedica, društvo će nastaviti plaćati debelu cijenu takvog mentaliteta, i gušiti se u troškovima neefikasnog javnog sektora i državnih firmi. I namjerno kažem mentaliteta, a ne politike, jer je problem odnosa prema državnim firmama i institucijama mnogo dublji od djelovanja jedne političke stranke.