Autor: Mohammed Nosseir
Raširena i uporna greška u velikom dijelu zapadnog javnog diskursa jeste tendencija da se islam poistovjećuje s njegovim najmilitantnijim manifestacijama i da se doživljava kao inherentno nasilan. Međutim, za njegove dvije milijarde sljedbenika islam je izvor duhovne snage i moralnog usmjerenja, a i ja se ponosno ubrajam među njih.
Zato je potrebno napraviti ključnu razliku: islam kao vjera kategorijski je drugačiji od „političkog islama“ ili „islamizma“, koji je prije svega politički projekat. Suprotstavljanje jednom ne znači i suprotstavljanje drugom. Naprotiv, upravo bi muslimani trebali predvoditi borbu protiv pokušaja da se naša vjera svede na političku ideologiju.
Problem političkog islama
Politički islam, čije nasilne frakcije nemaju stvarne veze ni s vjerom ni s ogromnom većinom muslimana, odbacuje osnovni liberalni princip da vlast treba jednako služiti svim građanima. U tom smislu dijeli mnogo toga s populizmom i raznim oblicima etnonacionalizma. Takvi pokreti određuju „pravi narod“ — definisan etničkom pripadnošću ili odanošću određenoj ideologiji — dok se svi ostali tretiraju kao građani drugog reda ili mete represije.
U političkom islamu „pravi narod“ su oni koji slijede doktrinu političko-vjerskog vođe. Cilj nije pluralizam nego dominacija.
Politički islam najlakše raste u autokratijama, gdje religija postaje moćno sredstvo mobilizacije. Njegovi lideri obećavaju siromašnima i razočaranima „zemaljsko spasenje“ kroz religijsku vlast: pravednu državu, moralno društvo i kraj korupcije.
To je beskonačno obnovljiv izgovor za lošu vlast. Gdje god je politički islam imao državnu moć — od Irana do Afganistana — obećani prosperitet nikada nije došao. Poruka jeste zavodljiva za siromašne i obespravljene, ali je osmišljena radi kontrole, a ne napretka, i ostavlja vrlo malo prostora za reforme.
Iako su formalno zabranjene u mnogim muslimanskim zemljama, islamističke organizacije ostaju najveći prekogranični podzemni pokret na svijetu. U Egiptu su islamističke partije na izborima 2012. osvojile oko 70 posto parlamentarnih mjesta, dok je kandidat Muslimanskog bratstva tijesno pobijedio na predsjedničkim izborima. Takvi pokreti promovišu simbole poput vela ili brade kao oznake zajedničkog identiteta, glasaju kolektivno unutar demokratskih sistema, a kada im odgovara posežu i za nasiljem pod zastavom „odbrane islama“.
Jedan od najvažnijih demokratskih principa islama — „njihovi poslovi rješavaju se međusobnim savjetovanjem“ (Kuran 42:38) — nestaje kada vrhovni vođa prisvoji božanski legitimitet i pretvori ga u ličnu vlast. Političke islamiste manje zanima sam islam, a više učvršćivanje vlastite moći. Oni nameću stroga društvena pravila i predstavljaju ih kao samu srž islama, održavajući društvo uskogrudim i lakšim za kontrolu.
Liberalni princip
Nasuprot islamistima — ali i kršćanskim nacionalistima i svima koji žele spojiti religiju i državu — liberalni princip odvojenosti religije i politike nije usmjeren protiv religije. Naprotiv, on štiti i religiju i državu.
Religija je prije svega odnos između Boga i pojedinca. Ali ona je veoma podložna zloupotrebi od strane lidera koji svoju borbu za moć žele sakriti iza svetih simbola. Islamisti tvrde da islam ne može biti potpuno življen bez političke vlasti — Muslimansko bratstvo je to otvoreno govorilo sloganom „Islam je rješenje“. To jednostavno nije tačno. Vjernici mogu obavljati molitvu, post, milostinju i druge vjerske obaveze i pod autoritarnim režimima, bez pomoći države. Ako išta najbolje štiti pravo muslimana da žive svoju vjeru, onda je to liberalni princip vjerske slobode, a ne islamističko preuzimanje države.
Dva pogrešna odgovora
Zapadne reakcije na politički islam uglavnom nisu uspjele razumjeti ni ovu osnovnu razliku — da je problem politički, a ne religijski. Desničarski kritičari često islamizam predstavljaju kao nešto strano i inherentno muslimanskim društvima, pa rješenje vide u ograničavanju imigracije ili otežavanju života muslimanima na Zapadu. Time pogrešno postavljaju dijagnozu i dodatno otežavaju rješavanje problema.
S druge strane, dio političke ljevice romantizira politički islam kao autentični pokret otpora protiv zapadnog imperijalizma. I to je opasno pogrešno. Politički islam nije spontani ustanak potlačenih, nego cinični politički projekat koji koristi stvarne društvene frustracije kako bi učvrstio moć samoproglašenih vjerskih vođa. Njegovo nasilje nije otpor nego sredstvo dominacije.
Obje greške imaju stvarne posljedice. Arapski autokrati često dopuštaju islamističko nasilje jer im ono služi kao opravdanje za represiju. Ta represija potom radikalizira novu generaciju islamista, koji traže osvetu nad civilima, što opet stvara opravdanje za nove obračune vlasti. Taj ciklus ponavljao se u Alžiru, Sudanu, Egiptu i drugdje. Koristi i autoritarnim režimima i islamističkim organizacijama, dok obični ljudi ostaju žrtve.
Prema odvajanju religije i politike
Ideja odvajanja religijske i političke vlasti nije zapadno nametanje islamu. Ona ima korijene i u islamskoj misli, a muslimanski reformatori i učenjaci o tome govore generacijama. Potrebno je da taj unutrašnji argument dobije širi politički izraz.
Samo pravne reforme nisu dovoljne. Potrebna su ulaganja u stvarnu demokratiju i obrazovanje koje može razvijati kulturu pluralizma. Borba protiv korupcije i dobra uprava mogu povećati povjerenje građana u sekularnu državu i smanjiti privlačnost pokreta koji nude „božanska rješenja“ za političke probleme.
Kritika političkog islamizma nije argument neprijatelja islama. Naprotiv, upravo bi branitelji islama trebali biti najglasniji u toj kritici. Politički islamizam učinio je više štete ugledu islama nego bilo koji vanjski kritičar. On iskorištava vjeru siromašnih, izvrće islamsko učenje i podređuje istinsku duhovnost ambicijama samoproglašenih vođa. Odvajanje religije od političke moći ne bi oslabilo islam — oslobodilo bi ga političke zloupotrebe.
Mohammed Nosseir je egipatski liberalni političar i pisac, živi u Kairu i zalaže se za političko učešće, ekonomsku slobodu i liberalne vrijednosti.
