Meni
Kategorije

Tekst objavio dana jul 6, 2015 u Ekonomija, Izdvojeno | 1 +

Njemačka je bila zaslužila da joj se dugovi otpišu, Grčka ne zaslužuje

Njemačka je bila zaslužila da joj se dugovi otpišu, Grčka ne zaslužuje

Autor:  (bloombergview.com)
Preveo: Danijal Hadžović

Syriza, aktuelna vladajuća partija u Grčkoj  nudi privlačan argument za otpis grčkog duga:
Nije li i Njemačka, danas najveći protivnik otpisivanja duga, sama primila iznimnu darežljivost 1953. godine, kada joj je vanjski dug prepolovljen? Privlačno, međutim, ne znači i uvjerljivo. Povlačenje paralele između današnje Grčke i Njemačke 1953. čista je demagogija, najprostije rečeno.

Povjerioci Savezne Republike Njemačke – 20 zemalja, uključujući i Grčku – zaista su dogovorili na konferenciji u Londonu da otpišu 55% od ukupno 32,3 milijarde njemačkih maraka vanjskog duga. „Više od 50% grčkog duga treba biti otpisano“ tvrdi glavni ekonomist Syrize John Milios i nastavlja: „Rješenje koje se našlo za Njemačku na Londonskoj konferenciji 1953. je ono što moramo uraditi za Grčku“.

Millios je studirao u Njemačkoj; posjeduje doktorat s univerziteta u Osnabrucku u Donjoj Saksoniji. On zna jako dobro da podsjećanje Nijemaca na njihovu historiju 20. stoljeća i apeliranje na njihovu savjest može biti vrlo efikasno. No, na njegovu žalost, vrag je u detaljima.

Oko polovine ukupnog njemačkog duga o kojem se raspravljalo na konferenciji u Londonu – 16.1 milijarda njemačkih maraka – nastalo je prije Drugog svjetskog rata. Dio tog duga bio je posljedica neisplaćenih ratnih reparacija zemljama pobjednicama Prvog svjetskog rata. Te nerealne i nepodnošljivo velike ratne reparacije nanosile su ogromnu štetu njemačkoj ekonomiji i direktno pomogle nacistima da dođu na vlast, koji su nedvosmisleno davali do znanja da će obustaviti njihovo isplaćivanje. Ipak, Konrad Adenauer, prvi njemački poslijeratni kancelar, priznao je te dugove 1951., kao dio svojiih nastojanja da Njemačku iz sravnjene, dugovima opterećene zemlje pretvori u odgovornu članicu ekonomskog sistema zapadne civilizacije.

Otpis dugova Njemačkoj bio je potez dobre volje. Veliki dio tog duga izdan je u valutama koje su kasnije izgubile većinu svoje vrijednosti i kamate je bilo vrlo teško izračunati. Kada je Adanauer preuzeo obaveze po stopama konverzije prihvatljivim povjeriocima „u startu je bilo jasno da Njemačka ne očekuje da plati puni iznos koji bi nastao iz čisto tehničkog obračuna vanjskog duga“, napisao je Timothy Guinnane s Yalea 2004. u najboljem radu na temu otpisa njemačkog duga 1953.

Što se tiče poslijeratnog duga, pogledajte kako je Frankfurt, današnji njemački finansijski centar i sjedište Evropske centralne banke, izgledao 1953.

frankfurt

Postoje, dakako, i ruševine u centru Atine, ali one su uglavnom antičke.

Njemačkoj je trebalo enormno novca za obnovu infrastrukture i stambenih objekata koje je rat uništio. U nekim njemačkim gradovima mimo onih mukotrpno obnovljenih i izgrađenih zgrada u posljednjih 70 godina nije ostala nijedna prijeratna građevina. Osim toga, nako što je Njemačka od ratnih pobjednika bila podijeljena na dva dijela, 10 miliona izbjeglica iz područja pod kontrolom Sovjetskog Saveza – onoliko ljudi koliko Grčka ukupno ima stanovnika danas – pobjeglo je na zapadnu stranu, stvarajući humanitarnu katastrofu velikih razmjera.

Njemačka je samu sebe dovela u takvu poziciju, naravno, ali tom zemljom nisu više vladali nacisti: umjesto toga, činila je sve što je u njenoj moći da okaje svoju prošlost, što je posao koji i danas nastavlja i koji definište konsenzualnu, vrijednosnu prirodu njemačkog vodstva u u današnjoj Evropi. Vjerovnici su smatrali da trebaju pomoći tom naporu.

Okolnosti pod kojima je Grčka nagomilala svoj dug su izrazito drugačije. Nakon vraćanja demokratije u zemlju 1974., poslije sedam godina vladavine vojne hunte, grčka vlada u startu je počela uvoditi niz socijalnih pogodnosti, uključujući i veće penzije i univerzalno dostupno zdravstvo, što je pratilo i drastično povećanje administracije. Država je finansirala željeznicu koja je imala više zaposlenih nego putnika; čak i prije vojnog udara, isplaćivala je plate pravoslavnim sveštenicima, što još uvijek čini, i pored zahtjeva međunarodnih povjerilaca da se primanja smanje. Pune tri decenije, Grčka je imala neodržive fiskalne deficite, koje je pokrivala zaduživanjem – a onda o njima davala lažne podatke Eurostatu kako bi se mogla pridružiti eurozoni 2001.

Dakle, imamo ne tako suptilnu razliku između dobrovoljnog preuzimanja duga napravljenog od prethodnih, nečasnih vlasti po valutnoj stopi povoljnoj povjeriocima – i bezobzirnog gomilanja dugova na svoju ruku, dok istovremeno prikrivate stvarni iznos budžetskog deficita. U prvom slučaju, govorimo o samonametnutoj disciplini i pokori. U drugom slučaju, o čistoj razuzdanosti.

Ipak, i dalje se može tvrditi da ako je Njemačka zaslužila drugu šansu nakon svega što je učinila Evropi, zaslužuje i Grčka.

Postoji tehnički odgovor na to. Kao što je Guinnane napisao: „Ljudi iz pojedinih zemalja danas rade kako bi otplatili vanjske dugove stvorene od ranijih vlasti koje nisu ni izabrali ni željeli. Često je dug korišten ili da se obezbijedi luksuzni životni stil korumpiranoj nekolicini, ili da se plati represija nad narodnim masama. Ipak, prema pravilima međunarodnog finansijskog sistema, narod u zemlji i dalje je odgovoran za dug ili rizik gubitka pristupa međunarodnim kreditnim tržištima“.

Postoji, međutim, mnogo dublji razlog zašto Grčkoj ne bi bilo pametno otpisati dugove dok zemlju vodi Syriza.

Godine 1953., zemlje istočnog bloka upadljivo su bile odsutne s pregovora u Londonu.  Sovjetski satelit, DDR, nije preuzeo ništa od njemačkog prijeratnog duga: u 1953. Istočnu Njemačku su potresali radnički neredi, a sovjetski tenkovi su pozvani da stvari stave pod kontrolu, tako da DDR-u nisu bila potrebna dodatna ekonomska opterećenja. Nakon ujednjenja Njemačke 1990., morao je platiti nešto od istočnog udjela u dugu koji je bio dogovoren Londonskim sporazumom.

 

Dio razloga zbog kojeg je Zapadnoj Njemačkoj omogućen otpis dijela duga ležao je i u značaju Savezne Republike kao predziđa u borbi protiv komunizma. Kao što je Jurgen Kaiser napisao u radu za Friedrich Eber Stiftung prošle godine:

„U slučaju Njemačke, to je bilo doba Hladnog rata i natjecanja sistema između Zapada na jednoj strani, te Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika na drugoj. Postojao je veliki interes od strane glavnih povjerilaca, SAD-a, a u manjoj mjeri i Velike Britanije, da se što je brže moguće zemlja stabilizuje i u ekonomskom i u političkom smislu“.

Zapadnonjemačke vlade koje su izvukle korist od otpisa dugova bile su odlučno antikomunističke i antimarksističke. CDU, stranka na čijem je čelu danas Angela Merkel, vodila je Zapadnu Njemačku u prve dvije decenije njenog postojanja. Bila je manje ekonomski liberalna nego što je danas, i stvorila je poveliku socijalnu državu tokom godina, ali dalje je bila desnocentristička, kapitalistička sila koja je vjerovala da samo privatna incijativa može voditi do više ili manje univerzalnog prosperiteta.

Radikalno ljevičarske političke snage bile su izvan londonskih pregovora 1953.; bile su u DDR-u. Danas, radikalno ljevičarska Syriza želi da bude unutra, sa svojim planom da nacionalizuje banke i komunalije i svojim skupim obećanjima koje je dala biračima. Otpis dugova će iskoristiti da obezbijedi besplatnu struju domaćinstvima, subvencioniše stanarine, vrati božićnice penzionerima, poveća minimalnu platu – tj. da vrati u praksu sve one mjere koje su i dovele do glomaznog grčkog duga. To je ekstreman slučaj moralnog hazarda koji su njemačke poslijeratne vlade savjesno izbjegavale.

Naravno, postoje politički argumenti za otpis grčkog duga, kao što je to bilo i u slučaju Njemačke prije 62 godine. Evropski lideri strahuju da će Grčka napustiti eurozonu i potaknuti njenu razgradnju. U tom slučaju bi moglo biti jeftiinije otpisati dio grčkog duga, nego se suočavati s tako groznim posljedicama na duže staze. Tada bi, međutim, stvari bile postavljene u krajnje bizarnim okvirima – grčki povjerioci morali bi plaćati reket radikalno ljevičarskoj vladi kako ona ne bi zabrljala zajedničku valutu, koju Grčka u prvom redu nikada nije ni smjela usvojiti.

Ako je to slučaj, onda bismo trebali biti pošteđeni poređenja s Londonskom konferencijom 1953. Ona je imala daleko časnije ciljeve, a Njemačka je bila u puno boljoj poziciji da velikodušnost povjerilaca na najbolji mogući način iskoristi, što nikada neće biti slučaj sa Syrizinom Grčkom.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Donirajte za Liberalni Forum

0% funded
$
Select Payment Method Loading...
Personal Info

Donation Total: $5.00

1 Komentar

  1. Pobjednik Eurosonga 2015. nastupio je pod rednim brojem 10, a Njemacka je pod tim rednim brojem ove godine osvojila posljednje mjesto.

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This