Meni
Kategorije

Tekst objavio dana dec 2, 2016 u Izdvojeno, Komentari | 0 +

Restart BiH: Povratak na put Ante Markovića

Restart BiH: Povratak na put Ante Markovića

Piše: Dani Hadžović

Smrt doživotnog predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita 1980. godina pratila su dva glomazna društvena trenda koja će definisati jugoslovensko desetljeće koje je slijedilo. S jedne strane, tokom čitave decenije osamdesetih jugoslovenska ekonomija nalazila se u permanentnoj krizi koju su karakterisali prezaduženost i nesposobnost zemlje za servisiranjeduga, astronomska inflacija, rast nezaposlenosti, pad standarda i urušavanja privrede. No, uporedo s ekonomskim posrnućem, smrt Josipa Broza Tita uzrokavala je i pozamašnu društvenu liberalizaciju. Ta liberalizacija dovest će i do masovne eksplozije kreativnosti u društvu, što će se naročito odraziti u popularnoj kulturi te zemlje, pa tako većina osamdesete po lijepom pamti prije svega zbog rock'n'roll-a, Novog talasa, New Primitivsa, Top liste nadrealiste ili pak Kusturicinih filmova koji su okićeni venecijanskim zlatnim Lavom i kanskom zlatnom Palmom. Iako je režim, naravno, još uvijek bio represivan te ste za njegovu kritiku rizikovali da za verbalni delikt  određeno vrijeme odgulite u strogim kazamatima, sve su se glasnije i sve otvorenije mogle čuti kritike na račun režima i socijalističkog sistema, u čemu su popularnu kulturu sve otvorenije pratili intelektualci, književnici i štampa.

Slično kao i u ostatku Evrope gdje je socijalizam, što zbog velike diplomatske ofanzive zapadnih sila predvođenih od lidera poput Reagana, Thatcher, Kohla ili pape Jovana Pavla II, što zbog vlastitog ekonomskog debakla, brojao svoje posljednje dane koji će biti ovjekovječeni rušenjem Berlinskog zida,  i samoupravna verzija jugoslovenskog socijalizma je skončavala neslavno. Teren za promjenu je tako i društveno i ekonomski bio spreman

Poslije desetljeća propadanja Jugoslavija se okrenula drugom ekonomskom kursu. Ipak, za razliku od drugih socijalističkih država gdje će nekadašnji politički disidenti preuzeti vlast i iz temelja početi graditi potpuno nova društva, u Jugoslaviji je ona prva velika pozitivna promjena stigla iz samog sistema, pod jednopartijskom vladavinom Saveza komunista.  Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da stavi pod kontrolu inflaciju i masovne štrajkove širom zemlje zbog zamrzavanja plata,  Branko Mikulić u martu 1989. podnosi ostavku na mjesto premijera, a njegovu poziciju preuzima Ante Marković.

I počeše reforme

Kada je u martu 1989. preuzeo poziciju predsjednika SIV-a (savezne vlade) Ante Marković se suočio s teškom situacijom. Jugoslavija se raspadala, nacionalizam je bujao, a ekonomija je bila među najgorima u Evropi. Imala je jednu od najvećih inflacija i najnižih produktivnosti. Pred pad Berlinskog zida, Ante Marković odlazi u Washington gdje je s predsjednikom SAD-a George H. W. Bushom dogovarao novu finansijsku injekciju za spas ekonomije. Objasnio je da je cilj njegove vlade deregulacija tržišta, pluralizam vlasništva, zaštita čovjekove ličnosti i sloboda. Drugim riječima, na velika vrata je najavio uvođenje kapitalizma u Jugoslaviju. Od predsjednika Busha je tražio da podstakne američke investitore da ulažu u Jugoslaviju, što je Bush podržao.Odmah po povratku iz SAD-a Marković je pokazao da je u svom naumu krajnje ozbiljan. Od marta do decembra 1989. godine SIV je predložio, a savezna Skupština usvojila niz reformskih zakona. Omogućeno je otvaranje tržišta novca, kapitala i radne snage. Sprovedena je deregulacija i u oktobru 1989. godine oko 90 odsto uvoza je liberalizovano. Tokom 1990. inflacija, glavna boljka jugoslovenske ekonomije, stavljena je pod kontrolu.  Deset hiljada dinara postalo je „jedan dinar“, fiksiran za njemačku marku po stopi sedam dinara za jednu marku. Iznenadni kraj inflacije donio je veliko olakšanje za bankarski sistem. Vlasništvo i razmjena stranih deviza su deregulisani, što je, s realnim tečajem, privuklo devize u banke. Reforme Ante Markovića u kratkom periodu su počele davati rezultate. U aprilu 1990. mjesečna stopa inflacije pala je na nulu, izvoz i uvoz su povećani, a devizne rezerve povećane za 3 milijarde dolara. Sa stranim partnerima je sklopljeno 555 ugovora, vrijednih oko 600 miliona njemačkih maraka. U martu 1990. godine Marković je najavio stvaranje agencija za mala i srednja preduzeća i preduzetništvo u okviru kojih će se odvijati prestrukturiranje privrede, potom osnivanje konsalting istraživačkih, inženjerskih i finansijsko-bankarskih institucija. Do sredine marta 1990. godine u Jugoslaviji je 292.000 privatnika formiralo svoja preduzeća. Markoviću je bila neophodna politička podrška i stabilna Jugoslavija. U Jugoslaviju je vjerovao iako je sve ukazivalo na to da je ona došla do kraja.

Apelovao je na političare da se okanu nacionalizma i da gledaju u budućnost. Na kraju svog ekspozea u Skupštini je izjavio: „Danas su, čitavi regioni – čija je povijest bogata međusobnim ratovima i razaranjima – u zajednici bogatih i civiliziranih naroda koji se ne odriču svoje povijesti i svojih posebnosti, ali žive zajedno, zajednički okrenuti budućnosti, prednostima ekonomskog povezivanja i kulturnog prožimanja“.

“Zar mi to isto nismo učinili 1941. godine u zajedničkoj borbi za goli život, za punu nacionalnu ravnopravnost? Treba li da vratimo točak istorije nazad i da platimo cijnu koju smo već platili?! Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi… “


Na ovaj apel se niko nije odazvao, a u januaru 1990. na 14. kongresu raspao se SKJ. Marković ni tada nije vjerovao da je kraj. Pred delegatima kongresa je izjavio: „Bez obzira što se ovde dogodilo, mi idemo dalje. Privreda mora dobiti samostalnost i tu politika nema više šta da traži. Jugoslavija će funkcionisati i dalje”.

Marković je ispostavit će se, ipak bio u krivu. Njegovi posljednji pokušaj da odbrani zdrav razum i nastavi graditi modernu i uspješnu zemlju bilo je osnivanje vlastite političke stranke.

Sa istomišljenicima iz SIV-a održao je na Kozari 29. jula 1990. godine osnivački skup Saveza reformskih snaga Jugoslavije.

Marković je naveo da Jugoslavija u privrednom smislu nikada nije stajala bolje, ali da treba još dosta rada i demokratije kako bi se nesposobni skinuli sa upravljačkih mesta.

Izjavio je: „Nije bitno da li će negdje pobijediti jedna ili druga stranka, već da se naš sistem reformi ne može dovoditi u pitanje. Razgovarali smo sa svim republičkim rukovodstvima, kazali im: ako nijeste za Jugoslaviju, recite to da se ne mučimo. Svi su rekli da su za Jugoslaviju”.

Međutim, za viziju Ante Markovića u tom je trenutku već bilo kasno. Slovenija i Hrvatska već su se čvrsto opredijelile da krenu putem nezavisnosti, Milošević je autokratski vladao Srbijom i bio odlučan sačuvati „srpske teritorije“. Put za ratni pakao je već bio popločan. Vrhunac njegovog devetog kruga doživjet će Bosna i Hercegovina, u kojoj su ankete pred izbore 1990. reformistima davale znatnu prednost. Ipak, narod je birao nacionalne stranke. Savez reformskih snaga u konačnici je osvojio nešto manje od 9% glasova. Umjesto koncepta moderne evropske države integrirane u politički i ekonomski sistem civilizovanog svijeta, narodi su glasali za mračnjačke ideologije.

 

Restart BiH

Ona glasna manjina obrazovane urbane populacije ozlojađene kako komunizmom, tako i nacionalizmom, koja je podržavala viziju Ante Markovića i željela evropsko društvo na pobjedničkoj strani historije, brutalno je poražena. Reformisti su ubrzo nestali, a s njima uglavnom ideje i vrijednosti čiji je nosilac bio Marković.

Umjesto toga, već dvije decenije Bosna i Hercegovina se klati između dva konzervativizma, nacionalističkog i socijalističkog. Prvi, čijih je idejnih vrijednosti konačni proizvod ovakva dvoentitetska daytonska BiH s tri konstitutivna naroda, tokom posljednje dvije i po decenije od zemlje je napravio izolovanu evropsku državu kojom caruju podjele, mržnja, tenzije, korupcija, primitivizam, siromaštvo, bezidejnost, politički uhljebi, porodični klanovi i stranački odabrani gospodari ekonomije. Potonji, crveni konzervativizam, u praksi je dobijao nekoliko šansi i svaki put završavao potpunim fijaskom. Razlog za to možda leži u činjenici što je on ostao zapravo samo prazna ljuštura koja opstaje na simbolici napornih floskula o borbi protiv podjela i nacionalizma te nemilog lešinarenja jugonostalgije i simbola prošle države,  no bez ikakve razrađene i provodive alternative etabliranom etnonacionalisitčkom modelu u BiH.

One istinske alternative, ni crvene, ni zelene ni plave, koja će iskreno i beskompromisno težiti modernoj, evropskoj i liberalnoj Bosni i Hercegovini te našu zemlju trasirati na put uspjelih evropskih država, na stolu nema kao opcije. Postojala je samo jedan kratak period u praksi i samo na jednim izborima. Možda bismo se umjesto traženja idejnih inspiracija u Kosovskim bitkama, osmanskim društvenim odnosima ili partizanskoj borbi iz Drugog svjetskog rata, trebali vratiti na taj put i takav idejni koncept. U 1990. godinu. I restartovati Bosnu i Hercgovinu.

Velike historijske greške plaćaju se velikim historijskim kaznama.

O autoru
Danijal Hadžović Liberal, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Rođen 31. 7. 1988. godine u Sarajevu, gdje živi i radi. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Donirajte za Liberalni Forum

0% funded
$
Select Payment Method Loading...
Personal Info

Donation Total: $5.00

Napiši komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Share This