Lijevi me napadaju da sam za eksploataciju, desni zato što sam agnostik. A moj jedini cilj je sloboda za sve
U svijetu u kojem se najčešće krećem, Latinskoj Americi, SAD-u i Europi, kad pojedinci i institucije govore o mojim romanima i književnim esejima, obično odmah dodaju “…premda se ne slažemo s njime” ili “…premda ne dijelimo uvijek isto mišljenje” ili “…to ne znači da prihvaćamo njegov kritiku ili mišljenje o političkim pitanjima”. Smatram da bih trebao detaljnije objasniti moje političke stavove. Nije to jednostavan zadatak. Bojim se da nije dovoljno tvrditi da sam, ili možda je mudrije reći da vjerujem, da sam liberal.
Već sam pojam postavlja prvu komplikaciju. Kao što znate, pojam liberal ima često različita i suprotstavljena značenja, ovisno o tome tko govori i gdje govori. Na primjer, moja draga pokojna baka, Carmen, govorila je da je čovjek liberal čudnih navika, netko tko ne samo da ne ide na misu već također govori loše o svećenstvu. Za nju je prototipska inkarnacija liberala bio moj legendarni predak koji je jednog dana u mom rodnom gradu Arequipa u Peruu rekao svojoj supruzi da ide na glavni trg po novine i nikad se nije vratio. Obitelj nije ništa o njemu čula do trideset godina poslije kad je odbjegli gospodin umro u Parizu. Dakle, zašto je taj liberalni ujak pobjegao u Pariz, bako? A što drugo nego da sam sebe korumpira, naravno. Ta je priča možda udaljeno izvorište mog liberalizma i moje strasti za francuskom kulturom.
U SAD-u i općenito anglosaksonskom svijetu pojam liberal ima “ljevičarske” konotacije i ponekad se povezuje sa socijalistima i radikalima. S druge strane, u Latinskoj Americi i Španjolskoj, gdje je riječ iskovana u 19. stoljeću kako bi se opisali pobunjenici koji su se borili protiv napoleonske okupacije, zovu me liberalom, ili još gore, neoliberalom, kako bi me egzorcirali ili diskreditirali jer je politička perverzija naše semantike transformirala originalno značenje tog pojma: ljubitelj slobode, čovjek koji se buni protiv opresije, a sad označava konzervativce, reakcionare, nešto što kad dođe iz usta progresivaca znači sudionik u svoj eksploataciji i nepravdama koje su snašle sve siromašne u svijetu.
Liberalizam je u Latinskoj Americi bio progresivna, intelektualna i politička filozofija koja se u 19. stoljeću suprotstavila militarizmu i diktatorima, željela odvajanje crkve i države i uspostavu demokratske i civilne kulture. U većini zemalja liberale su progonili, izgonili, slali u zatvore ili ubijali brutalni režimi koji su, uz vrlo malo iznimaka: Čile, Kostarika, Urugvaj i nitko više, prosperirali na čitavom kontinentu. U revolucijama dvadesetog stoljeća demokracija nije bila aspiracija elita političke avangarde, i taj je stav dijelio velik broj mladih ljudi koji su željeli emulirati primjer Fidela Castra. Marx, Fidel i Che Guevara postali su ikone ljevice i ekstremne ljevice. U tom kontekstu su liberale smatrali konzervativnima, onima koji brane status quo i izobličenim karikaturama u takvoj mjeri da su stvarni politički ciljevi i autentične ideje prodirale samo do uskih krugova i bili su izvan dodira s velikim dijelovima društva.
Tek u zadnjim desetljećima dvadesetog stoljeća došlo je do promjena u Latinskoj Americi te je liberalizam prepoznat kao nešto duboko drukčije od marksističke ljevice i ekstremne desnice.
S obzirom na sve to, mnogim se ljudima još teško složiti oko autentičnog značenja riječi: liberal. Kako bi problem bio još složeniji, doima se da se ni sami liberali ne slažu u potpunosti što znači liberal i što znači biti liberalom. Svako tko je imao priliku prisustvovati konferenciji ili kongresu liberala zna da su ti susreti često vrlo zabavni, jer diskrepancije nadvladavaju slaganja jer, kao što se često događalo s trockistima dok su postojali, svaki je liberal istovremeno, i potencijalno oboje, i heretik i sektaš.
Jer, liberalizam nije ideologija, to jest dogmatska laička religija, već prije otvorena, evoluirajuća doktrina koja se podvrgava stvarnosti umjesto da prisiljava stvarnost da joj se podvrgne. Među liberalima postoje različite tendencije i ozbiljne diskrepancije. Što se tiče vjere i društvenih problema, liberale poput mene, koji smo agnostici, i podržavamo odvajanje crkve i države i branimo dekriminalizaciju pobačaja, gay brakova i droga, katkad oštro kritiziraju drugi liberali koji o ovim pitanjima imaju suprotne stavove. Te razlike u mišljenjima zdrave su i korisne jer ne ugrožavaju osnovne ideje liberalizma, a to su politička demokracija, tržišna ekonomija i obrana pojedinih interesa od interesa države.
Na primjer, postoje liberali koji smatraju da je ekonomija polje preko kojeg se rješavaju svi problemi i da je slobodno tržište panacea za sve, od siromaštva do nezaposlenosti, diskriminacije i društvene ekskluzije. Ti liberali, preko živih algoritama, katkad uzrokuju više štete cilju slobode nego što su to učinili marksisti, prvi šampioni apsurdne teze da je ekonomija pokretačka sila povijesti naroda i nacija te osnova civilizacije. To jednostavno nije točno. Ideje i kultura odvajaju civilizacije od barbarizma, a ne ekonomija, jer ekonomija ne daje svrhu ljudskim životima, razloge zašto se pojedinci opiru nevoljama, žive zajedno u društvu koje je natopljeno ljudskošću.
I zbog toga, liberal kakav sam nastojim biti, smatra slobodu osnovnom vrijednošću. Zbog te slobode čovječanstvo je prešlo put od primitivnih pećina do zvijezda i informatičke revolucije, napredovali smo od različitih oblika despotskih udruživanja do ljudskih prava i reprezentativne demokracije. Osnove slobode su privatno vlasništvo i vladavina prava. Tako se ostvaruje najveći materijalni i kulturni napredak te ispravljaju nepravde i nasilje, a stječe najveće poštovanje za ljudski život. Prema ovom konceptu liberalizma, sloboda je jedan unificirani koncept, političke i ekonomske slobode su nerazdvojne, dvije strane iste medalje.
Politička demokracija, sloboda medija i slobodno tržište osnove su liberalizma. Međutim, tako formulirana, ta tri pojma odvojena su od iskustva običnog čovjeka. Liberalizam je mnogo više od toga. U osnovi, to je tolerancija i poštovanje drugih, a posebno onih koji misle drukčije od nas, koji imaju drukčije običaje, štuju drugog boga ili koji nisu vjernici. Pristavši se složiti s onima koji drukčije misle, čovječanstvo je napravilo najveći korak ka civilizaciji. Taj stav prethodi demokraciji i time je omogućava, doprinoseći mnogo više od bilo kakvog sustava u borbi protiv nasilja i instinkta za kontrolom i ubijanjem u ljudskim odnosima. To je također probudilo i nedostatak povjerenja u vlasti, što je prirodno nama liberalima. Ne možemo bez moći, osim, naravno, u divnim utopijama anarhista, ali se moć može kontrolirati i držati u ravnoteži tako da ne postane pretjerana.
Povreda prava pojedinaca neumitno oslobađa seriju eskalirajućih zloupotreba koje kao valovi uništavaju i samu ideju društvene pravde. Obrana pojedinca prirodna je posljedica vjere u slobodu, društvenih vrijednosti, jer se unutar društva sloboda mjeri razinom autonomije tih pojedinaca u organizaciji svojih života i rada i ostvarivanja svojih ciljeva bez nepravednog ometanja. Kolektivizam je bio potreban za preživljavanje dok je pojedinac bio tek dio društva. Pomogao je čovjeku savladati strah od prirode, gromova, zvijeri, od nepoznatog, te od onih druge boje kože, jezika ili običaja. No, kolektivizam je preživio kroz povijest u doktrinama i ideologijama koje najveću vrijednost pojedinca stavljaju na njegovu pripadnost specifičnoj grupi, rasi, društvenoj klasi, religiji ili naciji. Sve te kolektivističke doktrine: fašizam, nacizam, komunizam, nacionalizam, prirodni su neprijatelji slobode i ljuti neprijatelji liberala. Kroz povijesti taj atavistički defekt, kolektivizam, stalno je prijetio da nas vrati u doba barbarizma. Jučer se zvao fašizam i komunizam, danas je to nacionalizam i vjerski fundamentalizam.
Nacionalizam je vrsta destruktivnog kolektivizma u povijesti čovječanstva. Dva svjetska rata rođena su iz nacionalizma, on je proizveo katastrofične ratove u kojima su milijuni ljudi žrtvovani fanatizmu glupih vođa koji su mislili da je pripadanje naciji vrijednost koja opravdava osvajanje, uništavanje i genocid. Mislili smo da smo naučili nešto iz tih katastrofa, ali civilizacija je jedna vrlo tanka površina koja može puknuti u svakom trenutku. To se danas događa u Europi, kontinentu koji je najviše trpio posljedice tog nacionalizma. To je još uvijek minoran fenomen, ali postoji. Pozitivno je iskustvo stvaranje Europske unije, te jedne vrste pragmatične utopije, koja učinkovito funkcionira i osigurava mir već više od pola stoljeća. Koegzistencija i raznolikost su demokratski ideali i stvarna osnova za civilizaciju. Potrebno nas je mobilizirati protiv pesimističkih ideja da Europa ne funkcionira, što su prirodne reakcije fanatika koje moramo suprotstaviti s jasnoćom što se zaista događa. Ta je regresija u prošlost katastrofa, a s druge strane postoji nova vrsta humanosti, tolerancije kao vrijednosti koja garantira postojanje tih različitosti. Ne treba se prepuštati pesimizmu i vjerovati da nismo uspjeli sagraditi civilizaciju. Istina je da se oko nas događaju grozne stvari, ali moramo zapamtiti da u povijesti nikad nismo imali toliko mnogo instrumenata, znanstvenih, kulturnih, umjetničkih, ideja, vrijednosti, za pobjedu nad svim tim demonima koji su uzrokovali sve katastrofe naše povijesti. Možemo pobijediti bolesti, siromaštvo, diskriminaciju, rasizam, sad kad znamo što ta riječ znači i što može izazvati. O nama ovisi da ostvarimo tu reformu i prijelaz u bolju budućnost čovječanstva. Istina je da nam ide loše, ali gledajući u prošlost, nikad nam nije išlo tako dobro.
Veliki liberalni mislioci često su se protivili postojanju liberalnih stranaka, jer te političke grupe nastoje monopolizirati liberalizam, međutim ih denaturaliziraju i reduciraju na unutarstranačke borbe za moći. Liberalna filozofija trebala bi biti opća kultura, koju dijele sva politička strujanja i pokreti koji postoje u otvorenom društvu, koji podržavaju demokraciju. U nedavnoj povijesti konzervativne su stranke promovirale i duboko liberalne ideje, ali i ekonomske i političke ideje koje se mogu nazvati samo liberalističkima. Premda je sama riječ omrznuta, liberalne ideje već duže vrijeme kontaminiraju stranke na lijevoj i desnoj strani. To objašnjava zašto usprkos ekonomskoj krizi, korupciji i lošem vladanju mnogih vlada demokratske vlade Latinske Amerike ipak ostaju na vlasti. Naravno, preostale su i autoritarne fosilne države, poput Kube, gdje diktatura traje već 55 godina. No, postoje i iznimke, Brazil, u kojem vlada, nakon preuzimanja vlasti, promovira slobodno tržište, investicije i profit, no korupcija i nedostatak provedenih reformi logična su posljedica tog istog populizma koji je danas velika prepreka napretku. Populizam se može definirati na razne načine, ali je to skup demagoških i socijalnih politika koje žrtvuju budućnost neke zemlje za račun kratkotrajnih ciljeva. U zadnje vrijeme ne samo da nestaju diktatori već i ekonomske politike koje su zadržavale napredak tih zemalja. Postoje pozitivni znakovi određene modernizacije ljevice koja priznaje da put u ekonomski napredak i društvenu pravdu prolazi kroz demokraciju i tržište, što je ideja koju mi liberali već dugo propovijedamo u vjetar. A i civilizirana desnica konačno razumije da rješenje ne treba tražiti kucanjem vojsci na vrata već priznavanjem glasovanja i demokratskih institucija koje treba natjerati da funkcioniraju.
A i antiamerički stav se zamjetno reducirao u Latinskoj Americi. Danas je takav stav jači u nekim europskim državama, poput Francuske ili Španjolske, premda su nedavni američki stavovi i podrška Izraelu u napadu na civile probudili takve glasove i u Latinskoj Americi. Dva su razloga za promjenu stava prema SAD, jedan je pragmatičan, a drugi principijelan. Zbog geografskih, ekonomskih i političkih razloga potrebni su tečni i robusni trgovinski odnosi, neophodni za razvoj. A američka politika sad konzistentno podržava demokracije i odbacuje diktature. Tako se smanjilo nepovjerenje i neprijateljstvo Latinske Amerike prema moćnom susjedu na sjeveru. To je i ključ rješenja pitanja siromaštva i nerazvijenosti.
U prošlosti bih se često našao usred kontroverza i rasprava braneći stav i imidž SAD-a. Problem je nas koji smo pokušali ustati protiv tog stereotipa što niti jedna druga zemlja ne proizvodi toliko antiameričkog materijala kao sami SAD, ne zaboravimo Michaela Moorea, Olivera Stonea i Noama Chomskog.
Naravno da mi se ne sviđa sve što se događa u SAD-u, na primjer oplakujem činjenicu da mnoge države još primjenjuju grozu smrtne kazne kao i činjenicu da je usprkos lekcijama prohibicije u ratu protiv droga represija prioritet nad uvjeravanjem. No, ipak smatram da SAD ima najfunkcionalniju otvorenu demokraciju na svijetu i golemi kapacitet za samokritiku koja mu omogućava da se brže obnavlja i ažurira kao odgovor na izazove i potrebe promjenjivih povijesnih okolnosti. Divim se takvoj demokraciji, mješavini rasa, kultura, tradicija i običaja koja uspijeva preživjeti bez pokolja zahvaljujući toj jednakosti pred zakonom i fleksibilnosti sustava koji daje prostor različitostima te zajedničkom faktoru poštovanja zakona i ostalih ljudi.
Sanjamo o svijetu, o mogućoj budućnosti, kao što to pisci često rade, o svijetu bez fanatika, terorista i diktatora, o svijetu različitih rasa, vjera i tradicija koje koegzistiraju u miru zbog kulture slobode, u kojem su granice tek mostovi koji se prelaze u potrazi za ostvarenjem ciljeva i bez ijedne druge prepreke osim njihove vlastite volje. U takvom svijetu neće biti potrebno raspravljati o slobodi, jer će to biti zrak koji udišemo i jer ćemo svi zaista biti slobodni. Ideja univerzalne kulture, poštovanja zakona i ljudskih prava postat će stvarnost.
( Mario Vargas Llosa je peruanski pisac, jedan od vodećih romanopisaca i esejista u Latinskoj Americi. Godine 1990. kandidirao se na predsjedničkim izborima u svojoj zemlji, ali je izgubio. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2010.)
