Piše: Danijal HADŽOVIĆ
U svijetu postoji jedna zemlja, u toj zemlji jedan kanton, a u kantonu jedna firma koja je posjedovala apsolutni monopol na prevoženje putnika u javnom gradskom saobraćaju. I pored toga što su svi građani koji nemaju sreću da posjeduju vlastiti automobil za prelaženje većih kilometarskih razdaljina morali koristiti njihove usluge, ta kompanija već godinama dosljedno bilježi milionske gubitke. Možda je pitanje za Davida Copperfielda kako, no eto, moguće je.
Za to vrijeme Vlada Kantona je, direktno kršeći Zakon o konkurenciji i odluku Suda, suparničkim firmama godinama kočila i onemogućavala ulazak na tržište. Na taj način Kanton je čuvao monopol kompanije u svom vlasništvu. Moralo se. Valjalo je u GRAS uhljebljivati svoje kadrove i ne čačkati mečku potencijalnih protesta i buntova. Na ovu posebnu velikodušnost Vlade, ali bogami i građana koji su koristili njihove i ničije druge usluge, radnici GRAS-a, u kojem je prema optimističnim procjenama nekoliko stotina zaposlenih potpuni višak, odgovarali su misterioznim nestancima guma, dijelova kočnica, filtera i goriva koje ste, doduše, mogli naći na pijaci po višestruko nižim cijenama.
Za to vrijeme građani su dobijali jedinstvenu privilegiju voziti se u orhndalim doniramim amsterdamskim i istambulskim krševima iz sedamdeset i neke, u kojima ljeti radi grijanje a zimi ne, dok su posebno lijepe uspomene iz sarajevskih tramvaja odnosili turisti kojima su krezubi revizori nakon propisnog verbalnog terora na njima nerazumljivom, a Sarajlijama bogami teško razumljivom jeziku, naplaćivali višestruko veće kazne od propisanih zbog „pogrešno“ poništene karte.
Gras samo po osnovu javnih prihoda i poreza državi duguje više od 116 miliona KM, dok javne kompanije i državne institucije ukupno državi duguju oko 2 milijarde KM. Drugim riječima, država samoj sebi po raznim osnovama duguje 2 milijarde KM! Ono što vam na prvu može zvučati kao urnebesa šizofrenija, zapravo je modus operandi bh. ekonomskog sistema.
U cijeloj toj priči GRAS je jedan ubitačan i zahvalan, ali u suštini samo mali ogledni primjer na koji način funkcioniše ekonomska politika koju su nakon rata primijenile i brižljivo nastavile njegovati vladajuće strukture, a dug tek brojčani pokazatelj gdje takve politike jedino mogu odvesti. Za razliku od bivših socijalističkih države iz Srednje Evrope koje su nakon pada Berlinskog zida, a pod strogim patronatom svojih zapadnih saveznika temeljito provele reforme koje su za cilj imale uspostavu istinske tržišne privrede i odvajanje države od ekonomije, u BiH su stvari tekle nešto drugačijim tokom.
Najprije je kao rezultat rata došlo do formiranja tri odvojene etničke teritorije, svaka sa svojom etnokratijom na čelu. Svaka etnokratija pored svog komada teritorije, dobila je i resurse i firme koje je zatekla na njoj. No, politika sve tri prema njima bila je posve identična. Samo ono za šta nije procijenjeno da može biti trajni izvor prihoda i uhljebljivanja, privatizovano je, rijetko bjelosvjetskim mešetarima, a češće stranačkim ratnim profiterima i tranzicijskoj eliti kako bi bogatstvo ostajalo unutar porodice, tj. pod kontrolom. No, kako brzinski lopovluci i varanja u vremenima užasa za dugoročno održiv i uspješan biznis i nisu baš najpoželjnije reference, većina njih je propala. Ostalo je zadržano u državnom vlasništvu. Iako su i one davno trebale, većina tih firmi nije propala, iz prostog razloga što im iza leđa direktno stoji država koja ih raznoraznim mahinacijama i saniranjima od novca poreskih obveznika i dalje vještački održava u životu. One su državi, dakako, potrebne, no ne da ispunjavaju klasičnu ulogu firme, tj. da pružaju kvalitetne usluge građanima s ciljem ostvarivanja profita. Realnost je u BiH generalno malo izvrnuta, pa tako ni firme ne postoje zbog korisnika, nego korisnici postoje zbog firmi. One služe kao unosan stranački plijen i jedna od ključnih stavki za pregovaračkim stolom pri svakom formiranju vlasti. Iz njih se izvlači kapital za stranačke potrebe, u njih se uhljebljuje stranački kadar te na taj način stvara golema, a odana i zahvalna glasačka mašinerija. No, kako, nažalost, priroda kompanija nije stranačko uhljebljivanje, nego sticanje dobiti, ove firme u konačnici su redom završile u ambisu, odnosno u dugovima koji se mjere u stotinama miliona maraka i bez izgledne nade da će ikad stati na vlastite noge.
No, šta je u konačnici s građanima, onima zbog čijih potreba firme uopšte i postoje ili bi barem tako trebalo biti? Ukoliko i sami nisu dio goleme budžetske hobotnice koja iz ovoga svega profitira, na uštrb ostatka društva, oni zauzvrat dobijaju katastrofalno loše i skupe usluge, bez mogućnosti biranja konkurencije čiji ulazak na tržište država sistemski guši, a još su ih pritom i kroz poreze primorani finansirati u ime raznoraznih subvencija, odnosno održavanja u životu beznadežnih gubitaša. I ne samo to, nego su radi opstanka takvog parazitskog sistema još pride opterećeni i suludo visokim doprinosima, kojekakvim parafiskalnin nametima, bezumnim regulacijama i terorom raznoraznih inspektora i državnih službenika.
Njihovoj maloj firmi će već i za nekoliko hiljada maraka duga biti blokiran račun i oduzeta imovina, i neće imati iza sebe premijera Kantona Dinu Konakovića da ogorčeno kukumakače i grdi poreznu upravu, jer se usudila najaviti da će raditi svoj posao, odnosno blokirati GRAS-u račun zbog 116 miliona KM poreznog duga.
Ti mali, nevidljivi ljudi, stvarne su žrtve ovog sistema , a njih ne predstavlja niko, oni nemaju svoju organizaciju, svoj sindikat… Oni neće poput radnika GRAS-a prijetiti i protestovati na svaku najavu mogućih smanjenja njihovih privilegija, pa ni vlastodršci neće osjetiti potrebu da ih se boje, povlađuju im ili da sebe prikazuju kao njihove predstavnike. Oni postoje samo i isključivo zato da održavaju i na svojim plećima drže ovaj kompletan truli parazitski sistem koji postoji zbog samog sebe, na šta pokunjeno i mazohistički pristaju. A zbog takvog kapitulanstva i zaslužuju da ih sistem i dalje muze i zadužuje im djecu u ime održavanja desetina hiljada bespotrebnih i beskorisnih javnih službenika, kvazisocijalnih kategorija, grasova, željeznica i ostalih rupa bez dna za bacanje novca. Dok ih u konačnici sve ne izmuzu.
Tada ćemo se svi moći pridružiti grasovcima i pljačkati turiste.
