Slobodno poduzetništvo – osnov slobodnog društva

Piše: Danijal Hadžović

 

Još u 17. stoljeću engleski filozof John Lock, koji se smatra ocem modernog liberalizma, kao osnovnu svrhu države definisao je zaštitu prirodnih ljudskih prava – na život, slobodu i privatno vlasništvo, pri čemu je za temu ovog eseja posebno značajno ovo treće. Dakle, od prvog dana liberali pravo na vlasništvo definišu kao jedan od temelja svoje političke filozofije bez čijeg postojanja, dakle bez zakonom zaštićenog prava da posjedujemo i stičemo imovinu, slobodno raspolažemo njom, te ulazimo u trgovinske razmjene s drugim osobama, ni zaštita ostalih sloboda nema previše smisla. Dodajmo ovome i princip minimalne države kao jednog od osnovnih liberalnih ciljeva, odnosno države kao nužnog zla čija uloga treba biti jasno definisana i ograničena, i doći ćemo do nepobitnog zaključka da je slobodna tržišna ekonomija utemeljana na privatnom vlasništvu jedini sistem kompatibilan s liberalnom idejom.
Upravo je ovakav ekonomski sistem, odnosno kapitalizam koji je širom zapadnog svijeta u 18. i 19. stoljeću implementiran kao jedna od logičnih posljedica dominacije ideologije klasičnog liberalizma, jedno od hisotrijskih dostignuća na koje liberali moraju naročito biti ponosni.

Od svoje pojave koju je pratio prelaz iz feudalnog u moderno građansko društvo, kapitalizam je stvorio pretpostavke za rapidan razvoj i enormno povećanje bogatstva prosječnog čovjeka, produženje životnog vijeka i zadivljujući tehnološki razvoj, omogućujući tako ljudskom rodu da u svega nekoliko stoljeća ostvari veći napredak nego u svim prethodnim epohama zajedno. Dostignuća današnje zapadne civilizacije i blagodati koje uživamo – mogućnost da se obrazujemo, koristimo sofisticiranu tehnologiju, imamo dobru medicinsku zaštitu ili redovan obrok, danas uglavnom prihvatamo kao neupitnu datost, ne razmišjajući o uzrocima koji su nam sve to omogućili, kao ni o činjenici da je prije samo dvjestotinjak godina prosječni životni vijek trajao oko četrdesetak godina, da su ljudi bili mahom nepismeni, te da čak 40% djece nije dočekivalo svoj peti rođendan.

 

Ne mogu se oteti utisku da čak i mnogi liberali u Evropi nedovoljnu pažnju posvećuju ovim dostignućima i krajnje stidljivo se odlučuju na aktivniju promociju slobodnog preduzetništva i individualne incijative. Kao da, uz određen osjećaj nelagode i stida, se dobrovoljno povlače u defanzivu pred tim neumornim demonizacijama kapitalizma koje dolaze s ljevice, ali i radikalne desnice, čak i pored toga što svi oni ne nude nikakvu suvislu alternativu s kojom bi ga zamijenil. Zbog toga mnogi  liberali fokus svoje političke borbe radije prebacuju na pitanja poput građanskih sloboda ili promocije tolerancije, u širokom luku zaobilazeći pitanja ekonomije.

Iako o stvarima poput optimalnih regulacija i stepena do kojeg redistribucija društvenog bogatstva treba ići se svakako  mora voditi konstantna rasprava, i iako tu među liberalima različitih usmjerenja mogu postojati određena neslaganja, ekonomski sistem koji će se bazirati na privatnom vlasništvu, slobodnoj tržišnoj razmjeni, individualnoj incijativi i državi kao regulatoru koji postavlja pravila, ali ne vodi aktivno ekonomsku igru, jeste konačan cilj kojem svaki liberal treba težiti. On ne samo da je jedini kompatibilan s osnovnim načelima liberalizma zasnovanim na individualnoj slobodi i „državi-noćobiji“, nego je, kako nam i historijski zapis kristalno jasno pokazuje, najbolji, a možda i jedini garant stvaranja ne samo slobodnog, nego i bogatog i uspješnog društva.

To u konačnici dobijate kao rezultat kada pojedincu omogućite da, pod državnom zaštitom njegovih vlasničkih i ostalih prava, ispolji svoj poduzetnički i kreativni potencijal i slobodno raspolaže plodovima svog rada. Da nije bilo te mogućnosti i motiva profita, ili kako bi mnogi s gnušanjem rekli „pohlepe“, da Ford, Gates ili Jobs svojim radom i inovacijama nisu imali priliku zgrnuti bogatstva i stvoriti poslovna carstva prodajom svojih proizvoda, pitanje je koliko bi nas danas vozilo automobil, imalo kompjuter u stanu ili smartphon u džepu.
S druge strane, eksperiment sa socijalizmom i komandnom ekonomijom s državnim vlasništvom, sistem u kome ste pojedincu oduzeli ovaj motiv i mogućnost da samotalno raspolaže svojim znanjem, radom i kapitalom, u konačnici nije proizveo ništa osim siromaštva, bijede, beznađa i uništenih desetina zemalja širom svijeta.

Upravo u ovome leži zamka u koju upadaju i države bivše Jugoslavije. Za razliku od zapadnih zemalja koje upravo zahvaljujući tržišnoj ekonomiji i privatnim firmama iza sebe imaju dekade ekonomskog razvoja i prosperiteta, slobodna ekonomija, vladavina prava i institucija privatnog vlasništva na prostoru Zapadnog Balkana nikad nisu potpuno ni zaživjeli. Poslije raspada Jugoslavije u svim  njenim bivšim republikama uslijedio je proces tranzicije, redom vođen od starih garnitura izniklih iz Saveza komunista Jugoslavije, koje su se, doduše, u međuvremenu raspršile pod različite, uglavnom nacionalne političke barjake. No, proces tranzicije provele su sve na identičan način – uz kriminalnu privatizaciju, pljačku društvene imovine, stvaranje novog, represivnog partiokratskog sistema te su silom države, a ne tržišnih procesa, kreirane poslovne elite upitne poduzetnosti, sastavljene od ljudi povezanih s vladajućim garniturama. Pritom su one najprofitabilnije firme uglavnom zadržavali u državnom vlasništvu i koristili ih kao stranačke sehare za izvlačenje kapitala i upošljavanje odanih  kadrova. S druge strane su kroz visoke namete, brojne zakonske barijere, nizak stepen ekonomskih sloboda i neadakvatnu zaštitu vlasničkih odnosa, onemogućili snažniji razvoj politički neuvezanih privatnih firmi, što je, sve skupa, u svijesti mnogih ljudi na prostoru bivše Jugoslavije stvorilo krajnje negativnu sliku o kapitalizmu, jer u odnosu na ovakav sistem i socijalizam bivše Jugoslavije koji je u osamdesetim doživio krah, danas izgleda kao vrijeme blagostanja i obilja.

No, sve navedene zablude je neophodno razbiti. Ultimativni cilj liberala mora biti beskompromisno zalaganje za kreiranje ekonomskog sistema utemeljenog na vrijednostima istinske tržišne ekonomije i ekonomskih sloboda, što između ostalog podrazumijeva: dovršetak procesa privatizacije, ukidanje regulacija i svih barijera koje guše razvoj privatnog sektora, smanjivanje destimulirajućih nameta na privredu te potpuno baziranje ekonomije na privatnom vlasništvu i privatnim firmama pod zaštitom pravne države. U takvom sistemu uloga države će biti svedena na sudiju koji postavlja pravila igre, a ne gospodara koji upravlja ekonomijom društva, kao što je to danas velikim dijelom slučaj.

Ako pogledamo i „Indeks ekonomskih sloboda“ koji izrađuju Wall Street Journal i Heritage Foundation, vidjet ćemo da prosperitet i bogatstvo nekog društva korespondiraju sa stepenom njegovih ekonomskih sloboda, ili drugim riječima stepenom ekonomskog liberalizma koji je u njemu prisutan.

Samo uz principe i politike ekonomskog liberalizma prostor Zapadnog Balkana, ali i svijet općenito, imaju mogućnost da na duže staze uživaju u blagostanju, stabilnosti i prosperitetu.

O autoru
Danijal Hadžović Publicist, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima "života, slobode i težnje za srećom".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *