Autor: Frank Holmes, američki investitor (Business Insider)
Godine 1974., američki ekonomist Arthur Laffer, tada profesor na Univerzitetu u Chicagu, bio je na večeri sa svojim prijateljem Judom Wanninskim, pomoćnim urednikom Wall Street Journala.
Na večeri su im se pridružili Donald Rumsfeld i Dick Cheney, koji su u tom trenutku radili u administraciji američkog predsjednika Geralda Forda. Tema o kojoj su razgovarali bila je Fordova incijativa da se inflacija što hitnije zaustavi, koja je između ostalog uključivala i povećanje poreza.
Prema Wanninskijevoj verziji priče, koju je godinama kasnije opisao u članku, Arthur je zgrabio salvetu i na njoj nacrtao ono što će u ekonomskoj nauci postati poznato kao „Lafferova kriva“.
Jednostavno rečeno, Lafferova kriva pokazuje šta se događa kada vlada digne poreze previše – teoretski, to dovodi do manjih budžetskih prihoda nego što je to bio slučaj kada su porezi bili niži. Zašto? Poreski obveznici osjećaju manji poticaj da rade ako se sve što oni zarađuju daje državi. Mali biznisi ne mogu više biti konkurentni. Protok kapitala je stisnut, a poslovni rast krajnje ograničen.
Lafferova kriva kaže da su budžetski prihodi od poreznih stopa na nivou od 0% i 100% jednaki: NULA. No, negdje između te dvije krajnosti se nalazi „optimalna“ poreska stopa koja maksimizira i prihode države, i zaposlenost, produktivnost i proizvodnju. (U grafikonu iznad, izgleda kao da je 50% idealan procenat, ali vrhunac bi mogao pasti bilo gdje. U stvari, to varira iz godine u godinu).
Laffer je danas poznat po tome što je bio arhitekt Reaganove ekonomije ponude, koja je podsticala slobodnu trgovinu, ograničavanje potrošnje, smanjenje regulacija i niske poreze. Prema tvrdnjama Laffer Centra, te politike su „doprinijele najvećem rastu u američkoj historiji“. Više je bogatstva stvoreno između 1982. i 2007. nego u prethodnih 200 godina, kada se uzme u obzir inflacija.
Ove politike također su primijenjenei preko mora. Jedan od razloga zašto je Velika Britanija prošli mjesec glasala da napusti Evropsku uniju je da izbjegne kaznene poreze i propise – indirektne poreze – nametnute od neizabranih funkcionera u Briselu. Britanski birači prepoznali su da su te politike ugušile rast i inovacije.
Još jedna zemlja koja to shvata je Rumunija, planinska država u jugoistočnoj Evropi koja je dom za 20 miliona ljudi. Nakon godina mlakog rasta, rumunska vlada je odlučila da preispita svoju poreznu politiku. Krajem prošle godine, smanjila je PDV sa 24% na 20%, smanjila je porez na dohodak po odbitku, ukinula kontroverzni „konstruktivni porez“, a izuzete su i određene dividende iz poreza na dobit.
Promjene su urodile plodom puno brže nego što se očekivalo.
U prvom kvartalu, Rumunija je rasla 4,3% u odnosu na proteklu godinu, pobijedivši 3,9% rasta koji su analitičari predviđali i više za 1,6% u odnosu na četvrto tromjesečje 2015. To je zemlju svrstalo u najbrže rastuće ekonomije EU, a Evropska komisija očekuje da to bude druga najbrža rastuća ekonomija u bloku od 28 zemalja, samo iza Irske.
Štoviše, investicijska banka Wood & Company predviđa rast bruto domaćeg proizvoda od 5,1% ove godine i 5,7% sljedeće godine. Veliki dio toga rasta, piše Wood, bit će potaknut ne samo smanjenjem poreza, nego također i niskim troškovima zaduživanja, restruktuiranom bilansu stanja, te labavoj fiskalnoj politici. Lična potrošnja je zdrava, a povjerenje investitora je u uzlaznoj putanji.
Zemlja se također vraća na posao. Stopa nezaposlenosti u Rumuniji je u maju pala na 6,6% u poređenju s prosjekom od 10,1% u zemljama eurozone. Stopa nezaposlenosti među mladim, iako je na zabrinjavajućih 21%, i dalje je znatno niža u odnosu na nekoliko drugih zemalja Evropske unije, uključujući Italiju (36,9%), Španiju (43,9%) i Grčku (47,4%).
Ovo su dobre vijesti za Rumuniju, posebno za u Bukureštu važni informaciono-tehnološki sektor, koji je rastao strahovito posljednjih godina. IT sektor je sa 6,1% doprinio BDP-u zemlje u prvom tromjesečju, a očekuje se da će premašiti 10% ove ili sljedeće godine.
Godinama se Rumunija promoviše kao mjesto u kome se mogu pronaći razumne cijene za razvoj softvera od strane kodera koji govore engleski. Danas, neke od vodećih svjetskih tehnoloških kompanija, uključujući Adobe, Microsoft, IBM, Intel i Oracle, djeluju u Bukureštu, gdje su potrošačke cijene znatno niže nego u Londonu. (Najam je za 84% jeftiniji u glavnom gradu Rumunije, nego u glavnom gradu Velike Britanije).
U prethodnom tekstu postavio sam pitanje: Gdje je evropski odgovor na Silicijsku dolinu? Rumunija je najvjerovatniji odgovor.
Također, mjesecima sam pitao kako Evropa može preporoditi svoju ekonomiju, i opet, Rumunija može imati vrlo dobar odgovor. Sve se vraća na Lafferovu krivu. Od finansijske krize, previše smo se oslanjali na monetarnu politiku kako bismo ubrzali rast. No, kvantitativno popuštanje, helikopterski novac i negativne stope su učinili sve što su mogli. Kazneni porezi i teret regulacije i dalje ometaju rast. Vrijeme je da počnemo slijediti primjer Rumunije i pomaknemo fokus na reformu naše fiskalne politike.
