Prije više od stotinu godina njemački je filozof Friedrich Nietzsche proglasio smrt Boga. Taj dramatični iskaz kanio je sugerirati kako je religija prestala služiti kao organizacijsko načelo života pojedinaca ili kao zakon njihovih organizacija. Nakon Nietzschea, Bog proglašen mrtvim u ljudskoj je svijesti bio zamijenjen ”socijalizmom”. Želim usporediti Nietzscheov proglas s jednim sličnim – ‘‘socijalizam je mrtav” – iskazom koji se čini manje šokantnim od Nietzscheova, jer se o njemu moglo čuti posvuda po svijetu tokom 1990. godine.
Zapravo, gubitak vjere u socijalizam mnogo je dramatičniji od gubitka vjere u Boga, budući da je socijalistički bog preuzimao oblike koji su bili neposredno uočljivi. Nije bilo trajnih nepoznanica koje su čekale da budu objavljene samo u drugom životu, a obećana realizacija socijalističkih ideala nije se mogla odlagati u nedogled. Socijalizam je obećavao sasma specifične rezultate, koje nikad nije polučio.
Možemo samo sa zaprepaštenjem pogledati unatrag kako bismo vidjeli monumentalnu glupost koja je više od jednog stoljeća prisiljavala intelektualne vođe svijeta da upadnu u nešto što je Friedrich A. Hayek nazvao ”kobnim utvaranjem” (fatal conceit) koje je socijalizam utjelovljavao. Kako smo mogli dopustiti zavarati se romantičnim mitom koji kaže da politički organizirana vlast može adekvatnije zadovoljiti naše potrebe nego što ih možemo zadovoljiti mi sami uz dobrovoljni dogovor, udruživanje i razmjenu?
Takvo kobno utvaranje bilo je gotovo univerzalno. Budimo sada na oprezu pri aktualnim pokušajima da se prihvaćanje socijalističkog mita ograniči na one koji su bili izričiti zagovaratelji i branitelji centralno upravljanih autoritarnih režima u Sovjetskom savezu i njegovim satelitima. Socijalista je bilo po cijelom svijetu, u svakom društvu. Oni i sada, unatoč vidljivim dokazima da je socijalizam bio veliki promašaj, ne mogu pobjeći od takva načina razmišljanja. Čak i za one među nama koji su, makar nevoljko, priznali da je socijalistički bog mrtav, ne dolazi na svjetlo dana bilo kakvo uzdanje ili vjera u ne-socijalističku alternativu. Možemo priznati kako je socijalizam promašaj, ali ne možemo prihvatiti alternativu, predstavljenu slobodnim tržištem ili sistemom poduzetništva, pa čak ni kad je ublažena elementima države blagostanja (welfare state).
Socijalisti, prisiljeni uvidjeti da ekonomija u cjelini ili djelomično organizirana na socijalističkim načelima, ne donosi priželjkivane rezultate, sada čine posljednje očajničke pokušaje da preformuliraju značenje termina ”socijalizam”, što ga je britanski socijalist i znanstvenik Alec Nove 1987. godine definirao kao ”društvo u kojem sredstva za proizvodnju dobara i usluga nisu u privatnim rukama”.
Sad već svi znamo da privatno vlasništvo i slobodna inicijativa ‘‘rade bolje” od socijalizirane ekonomije Aleca Novea u kojoj odlučuju državne ili kooperativne agencije. Individualizirana tržišna ekonomija ”radi bolje” od socijalizirane ekonomije u smislu da producira više dobara, ali i daje više individualne slobode izbora kad, gdje i u koju svrhu ćemo uložiti svoje kapacitete, kako bismo proizvodili vrijednosti za koje očekujemo da će ih drugi potraživati.
Između 60-tih godina i današnjih dana socijalizam se polako razbolio i umro. Što se dogodilo? Postojale su dvije strane medalje: ”marketinški uspjeh” i ”politički promašaj”. Gomilanje empirijskih dokaza moralo je napokon raspršiti romantiku (romance). Dokazi su doista pokazali da slobodne tržišne ekonomije funkcioniraju puno bolje od politički dirigiranih ili planskih ekonomija. Pokazala se na primjer opreka između zapadnonjemačkog ”privrednog čuda” (Wirtschaftswunder) i dokazanih neuspjeha socijalističkih eksperimenata u Velikoj Britaniji kasnih četrdesetih i ranih pedesetih godina 20. stoljeća. Iskrena je evaluacija sugerirala da centralizirane privrede Sovjetskog saveza, Kine i država Istočne Europe nisu uspješne u proizvodnji dobara i usluga.
Usto, nisu bile uspješne ni u idejama. O tome registar radova akademskih ekonomista ostavlja, u najboljem slučaju, vrlo šaroliku zbirku (very mixed bag). Ekonomisti blagostanja početkom i sredinom stoljeća bavili su se isključivo dokazivanjem nedostataka tržišta, kako bi pribavili razlog (rationale) za političke intervencije. No revolucija javnog izbora (public choise) u idejama o politici i politički promašaji također su potaknuti prvenstveno od akademski obrazovanih ekonomista.
Kad se ekonomski modeli ponašanja primjene na ”javne birače” – na sve koji na različit način sudjeluju u političkim ulogama, kao što su birači, političari, birokrati, planeri, stranački vođe i slično – iščezava romantična vizija, koja je temelj cijelog mita o socijalizmu. Ako se oni koji odlučuju za druge napokon vide kao obične osobe, kako onda može golemo ovlaštenje neke grupe za obavljanje vlasti, što karakterizira centraliziranu ekonomiju, biti opravdano?
Taj gubitak vjere u politiku, koja je inače široko određena u socijalizmu, nije, međutim, bio praćen obnovom vjere u tržište, u viziji laissez-fairea, što predstavlja središnje mjesto u učenjima klasičnih ekonomista. Ostaje i dalje nesklonost da se stvari ostave same sebi i da se dopusti slobodnom tržištu, vođenom vladavinom prava, da se samo organizira. Umjesto toga, prepušteni smo nečemu što je u biti nihilističko shvaćanje ekonomske organizacije. Izgleda kao da ne postoji opće prihvaćeno načelo organizacije o kojem bi ljudi mogli započeti razmišljati kao rezultatu djelovanja političke ekonomije.
U takvom sklopu, koji, izgleda, postaje karakterističnim za razdoblje u kojem se tako naglo krećemo, prirodne snage, koje stvaraju stanje Levijatana, izlaze na površinu i preuzimaju dominaciju. Bez prevladavajućeg načela, kojim bi se odredilo kako organizirati ekonomiju, politička je struktura otvorena za pritiske od strane dobro organiziranih interesa. Specijalni interesi, traženje rente (rentseeking), proizvode stanje u kojem se traži plodno tlo za rast u takvim uvjetima. I ovisno o relativnoj snazi organiziranih interesa, primjećujemo posvemašnja arbitrarna uplitanja u tržište.
To stanje, koje sam označio pojmom Levijatana, ima mnogo sličnosti s merkantilističko-protekcionističkom politikom, koju je Adam Smith tako oštro napao u svom djelu Bogatstvo naroda iz 1776. godine. Javljaju se iste prepreke za koje je Adam Smith tražio da se otklone, a čuju se i isti argumenti i podrške i suprotstavljanja. Argumenti za širenje Levijatana nisu verzije socijalističkog sna, nego umjesto toga jednostavna nastojanja na polaganja prava javnog interesa nad pojedinačnim sektorom privatnog profita.
Neće biti izlaska iz protekcionističko-merkantilističkog režima, koji prijeti postati karakteristikom postsocijalističkih politika i u zapadnjačkim i u istočnim zemljama, toliko dugo dok dopuštamo da rezultati demokratskih procesa, zasnovani na načelu većine, djeluju bez adekvatnih konstitucionalnih stega. Znamo li da je politika neuspješna i da je njezin prirodni karakter da poseže izvan dopustivih granica, moramo ugraditi stege u samu konstitucionalnu strukturu. Depolitizirani ekonomski poredak je unutar područja mogućeg, premda nije praćen u potpunosti vraćenom vjerom u tržišne organizacije. Možemo se zaštititi protiv apetita monstruma kakvim Levijatan prijeti postati.
Organiziranje političkih entiteta (polities) nacija-država, kao i udruženja unutar tih država, mora se zadržati unutar konstitucionalnih stega. Smrt socijalizma ne bi smjela odvraćati našu pažnju od stalno rastuće potrebe da spriječimo pretjerani rast države-kao-Levijatana, što postaje sve opasnije, budući da se više ne ovisi o Ideologiji koja bi je stavljala u središte. Ideje, zatim institucije, koje se pojavljuju kao prakticiranje tih ideja, mogu se odstraniti i zamijeniti drugim idejama i drugim institucijama. Spletkarenja interesnom politikom su mnogo teža za istjerivanje. Zato nastavljamo sa zadaćom.
S engleskog preveo Mario Kopić
James M. Buchanan, Socialism is Dead; Leviathan Lives, Wall Street Journal Europe, 1990.
