Izvor: Peter Singer za Project Syndicate
Seksualni rad je, kako izreka govori, najstarijia profesija na svijetu – osim što izreka koristi izraz “prostiucija” umjesto “seksualni rad”. Usvajanje manje pežorativnog termina rezultat je promjene u odnosu prema seksualnim radnicima koja je doprinijela da Amnesty International usvoji ovog maja odluku da urgira kod vlada da odbace zakone koji kriminalizuju razmjenu seksa za novac između razumnih punoljetnih osoba.
Apel Amnesty International-a je dočekan sa snažnim protivljenjem – dio je dolazio od strane onih koji nisu uspjeli da razumiju razliku između industrije seksa kao cjeline i trgovine ljudima koja je u mnogim državama tragični pratilac. Niko ne želi da legalizuje, primoravanje, nasilje i prevare i upotrebu maloljetnih lica u industriji seksa. Neke od organizacija koje vode kampanju protiv trgovine ljudima razumiju da je žrtvama trgovine ljudima rizičnije da prijave vlastima da su zarobljene, pretučene i prevarene kada je seksualni rad ilegalan.. Zbog toga je International Secretariat of the Global Alliance Against Traffic in Women aplaudirala Amnesty International-u zbog podrške dekriminalizaciji.
Takođe, protivljenje je došlo i od strane nekih feminističkih organizacija koje su optužile Amnesty da štiti “prava makroa i mušterija”. Umjesto toga one tvrde da treba “zaustaviti potražnju za plaćenim seksom” – ali bez objašnjenja kako doći do toga.
U vrstama koje se seksualno reprodukuju, seks je, iz očiglednih razloga, jedna od najjačih i najraširenijih želja. Ljudi nisu izuzetak po ovom pitanju. U svakom modernom društvu ljudi razmjenjuju novac ili druge vrijednosti za stvari koje žele i koje na drugi način nisu u mogućnosti da nabave. Iz različitih razloga, značajan broj ljudi ne može da slobodno dođe do seksa ili dovoljne količine ili vrste seksa koji žele. Ukoliko se makar jedan od ovih uslova ne promijeni potražnja za plaćenim seksom će se nastaviti, a ja teško da vidim kako će se bilo koji od tih uslova promijeniti na način koji će eliminisati potražnju.
Potražnja za plaćenim seksom će se najvjerovatnije nastaviti, šta je sa ponudom? Drugi odgovor na prijedlog da se seksualni rad dekriminalizuje je da umjesto toga treba promijeniti uslove koji dovode do toga da ljudi prodaju svoje tijelo. Ovo pretpostavlja da bi samo oni koji nemaju nijedan drugi način da izdržavaju sebe pristupili seksu u razmjenu za novac.
Ova pretpostavka je mit. Ostavljajući po strani seksualne radnike koji žele novac kako bi finansirali narkomaniju, neki mogu dobiti posao u fabrikama ili restoranima brze hrane. Suočeni sa izgledom monotonog i repetitivnog osmočasovnog posla za montažnom trakom ili obaranjem hamburgera oni biraju bolje plaćene poslove sa kraćim radnim vremenom koje nudi seksualna industrija. Mnogi ne bi napravili ovaj izbor, ali da li treba da kažnjavamo one koji ga naprave?
To nije nerazuman izbor. Suprotno stereotipima o plaćenom seksu, rad u legalnim bordelima nije posebno opasan po zdravlje radnika. Neki seksualni radnici vide njihovu profesiju kao profesiju koja uključuje veću vještinu i više dodira sa ljudima nego dostupni im alternativni poslovi. Sposobnost davanja ne samo fizičkog zadovoljstva već i emocionalne podrške osobama koje na drugi način ne mogu doći do njih je za njih razlog za ponos.
Ako seksualni rad neće nestati u skorije vreme, svako ko je zabrinut za zdravlje i bezbjednost seksualnih radnika, da ne pominjemo njihova prava, treba da podrži poteze koji će legalizovati industriju seksa. To je i ono što većina seksualnih radnika želi. Istog mjeseca u kom je dekriminalizacija postala zvanična politika Amnesty Internetional-a, konzervativna vlada Novog Južnog Velsa, najmnogoljudnije države Australije, odlučila je da ne reguliše ranije legalizovanu seksualnu industriju. Džuls Kim, izvršni direktor Secret Alliance, Australijske unije seksualnih radnika, dočekao je vijest sa olakšanjem izjavljujući da je dekriminalizacija donijela “izvanredne ishode po zdravlje i bezbjednost seksualnih radnika.”
Sex Workers Outreach Project se slaže da dekriminalizacija dovodi do boljeg zdravlja seksualnih radnika i omogućava da budu zaštićeni standardnim osobinama tržišta rada uključujući osiguranje, zaštitu na radu i pravila fer trgovine. Većina Australijanaca danas živi u državama koje su dekriminalizovale seksualni rad.
Ovo je konzistentno sa rastućim prepoznavanjem da države trebaju biti izrazito oprezne prilikom kriminalizovanja aktivnosti u koje slobodno stupaju razumne odrasle osobe. Zakoni protiv sodomije su ukinuti u većini sekularnih država. Asistirano samoubistvo je legalno u sve većem broju. U Sjedinjenim Državama postoji široka podrška legalizaciji marihuane.
Odbacivanje restriktivnog zakonodavstva ima i praktične benefite pored širenja individualne slobode. U Koloradu, želja za oporezivanjem industrije marihuane je bila jedan od glavnih motiva za legalizaciju. Originalni podsticaj za legalizaciju industrije seksa u Novom Južnom Velsu je bila istraga o policijskoj koupciji koja je pokazala da je industrija seksa jedan od glavih izvora mita. Legalizacija je riješila taj problem jednim udarcem.
Kao što je Amnesty International uradio i države koje kriminalizuju industriju seksa bi trebale razmotriti štetu koju kriminalizacija uzrokuje. Vrijeme je da ostavimo po strani moralizatorkse predrasude, bez obzira da li su zasnovane na religiji ili idealističkoj formi feminizma i uradimo ono što je najbolje u interesu seksualnih radnika i celokupne javnosti.
Peter Singer je profesor bioetike na univerzitetu Princeton i počasni profesor na Univerzitetu u Melburnu.
