Zoran Đinđić: Diskretni šarm neoliberalizma

Danas naše društvo još samo na svojim rubovima komunicira pomoću koda binarnog shematizma, gde se radi o dihotomijama levo/desno, revolucionarno/kontrarevolucionarno, progresivno/konzervativno. Ovaj primitivni kod zamenjen je složenijim, koji barata nijansama, a ne nepomirljivim razlikama. Tako su sada svi za pluralizam, višepartijski sistem, slobodno tržište, pravnu državu. Doduše, jedni su za to da se pomenuta dobra u celini konzumiraju, dok su drugi za oprezno doziranje. Ne zato što bi imali neke načelne prigovore. Daleko od toga. I oni su (odjednom) shvatili da bez pluralizma nema razvoja. Samo što se plaše da bi isuviše nagle promene ugrozile osnovnu stvar, pa predlažu askezu u praktikovanju demokratije. Ne treba, za početak, preterivati sa slobodama, pa je zato npr. i kod “slobodnih izbora” dovoljna slutnja da bi “glavni čovek” pobedio i da su stvarno bili slobodni.

Ova promena koda, ma koliko inače bila pohvalna, ima tu lošu osobinu da otežava komunikaciju. Ako se vladajuća partija utrkuje sa novonastalim alternativnim partijama u pogledu toga ko će tamnijim bojama opisati postojeće stanje i ko će u svoja programska načela uključiti više “civilizacijskih vrednosti”, ako se, dakle, više ne zna ko je vlast a ko opozicija, politička publika ostaje zbunjena. Kako da razlikuje prazna obećanja od istinskih namera?

Srećom, ovde postoji jednostavna metoda provere. U iskrenom opredeljenju za politički pluralizam sadržano je saznanje o heterogenom karakteru društva. O tome da društvo nije moguće jedinstveno reprezentovati, pa da je zbog toga neophodan pluralizam reprezentovanja. Međutim, ako zagovornici pluralizma istovremeno svim sredstvima teže tome da na pozicije društvene reprezentacije (npr. u vrhovima “društveno-političkih” organizacija) dovedu aktiviste iste (vladajuće) partije, onda je i taj njihov pluralizam samo neobavezna priča. Onaj ko u nju poveruje sam je kriv.

Utoliko je političkoj opoziciji relativno lako da pokaže neiskrenost liberalne demagogije, koja poslednjih meseci cveta i u Srbiji. Već površno evidentiranje pozicija na kojima se sabire društvena moć pokazuje da nema ni govora o njenoj redistribuciji. Osim toga što je personalno koncentrisana u rukama lidera i njegovog najužeg sledbeništva, ona je i potpuno izmaknuta kontroli. U konstitucionalnim monarhijama evropskog 18. veka bilo je više institucionalnih sredstava za kontrolu moći nego što je to slučaj u reformisanom komunizmu balkanskog tipa.

Iza prividne saglasnosti u pogledu političkog pluralizma, necenzurisane demokratije, podele vlasti, itd. lako je prepoznati okoštalu dihotomiju naši/njihovi (tj. prijatelji/neprijatelji), koja je retorski omekšana, ali je u svojoj suštini nepromenjena. A kako stoji stvar sa ekonomskom deboljševizacijom našeg poretka? Da li je zalaganje za tržišnu ekonomiju, privatnu inicijativu i neprikosnovenost svojine takođe samo demagoški trik, smišljen da unese zabunu i da blokira stvarne promene? O kakvom slobodnom tržištu može da bude reč ako naše društvo ostane “socijalističko” (kako predlaže i nacrt za novi Ustav), o kakvoj privatnoj inicijativi i svojini se može govoriti uz zadržavanje “samoupravljanja” i “društvene svojine”?

Zaista, kada je u pitanju ekonomska deboljševizacija našeg društva, protivrečnosti su podjednako očevidne kao i kod političke deboljševizacije. Međutim, da li je stanovište opozicije, kao kritičara vladajućeg koncepta “reformi”, tako jednostavno, kao što je to u slučaju obećanih političkih promena? Ako se politička obećanja vlasti proveravaju s obzirom na stvarnu redistribuciju političke moći, da li se iskrenost vlastodržaca u pogledu obećanih ekonomskih promena može proveravati istim kriterijem redistribucije? Očigledno da ne, pošto je ekonomski pojam participacije definitivno kompromitovan modelom “samoupravljanja”. Onaj ko bi danas kritikovao vladajući poredak zbog toga što on ne obezbeđuje participaciju u ekonomskoj moći nastupao bi sa pozicije neostvarenih ideala samog tog poretka, i nužno bi delovao sasvim anahrono. Naime, najviše do čega bi u svojoj kritici mogao doći bile bi floskule o “otuđenim centrima” koji sprečavaju “integralno samoupravljanje”.

Čini se da iz ove dileme ipak postoji jednostavan izlaz. Oni koji govore o slobodnom tržištu misle ozbiljno samo onda ako pod tim podrazumevaju potpuno povlačenje države iz ekonomije. Naravno da bi to značilo kraj komunizma, pa i onog koji je radikalno reformisan. Kritičare postojećeg stanja to ne mora da brine, budući da njihov zadatak i nije da traže modus opstanka komunizma. Ali, nešto drugo bi moralo da ih zabrine, i to sa dobrim razlogom. Da li postoji strukturna analogija između političkih i ekonomskih promena? Takva analogija koja bi opravdavala upotrebu iste metafore, tako da bismo onda mogli govoriti o političkom liberalizmu kao slobodnom tržištu političkih ideja i projekata i o ekonomskom liberalizmu kao slobodnom tržištu roba i usluga.

Ovo pitanje namerno ne želim da formulišem u obliku klasične dileme o korelaciji između političkih i socijalnih sloboda (prava). Svi znamo da je na toj dilemi izrastao socijalistički pokret i da se kompromitovao upravo pri pokušaju da je reši. Nepopravljivi utopisti će, naravno, sada tvrditi da se uzrok za epohalni neuspeh komunističke civilizacije ne nalazi u samom projektu komunizma, nego u prebrzom potcenjivanju političkih sloboda, ostvarenih u “građanskim društvima” (u kojima nisu bile ostvarene socijalne slobode). Sada bi u nekom “demokratskom socijalizmu”, uveravaju nas oni, trebalo još jednom pokušati sa istim programom, ali uz pouke koje smo u međuvremenu stekli. A za mogućnost tog svog “demokratskog socijalizma” oni ponovo nemaju bolji dokaz nego što je puko uverenje u nužnost rešavanja pomenute dileme politička/socijalna emancipacija. Prosvećeni kritičari komunističkog poretka odbacuju sam problem, a ne samo njegovo rešenje. Ekonomske promene, po njihovom uverenju, ne treba da se rukovode idealom socijalne pravde, pošto je to jedna ideološka kategorija koju je analitički teško definisati. Pojam tržišta ima u oba polja, političkom i ekonomskom, čisto proceduralnu ulogu. On naznačava slobodu konkurencije, bez obzira na sadržaje koji se razmenjuju.

Već sam napomenuo da ne želim raspravljati o načelnoj liberalističkoj kritici komunizma. Ostavljam po strani pitanje da li je zahteve za političku slobodu moguće neprotivrečno udružiti sa zahtevima za socijalnu pravdu. Interesuje me sasvim konkretan problem. Ne to da li postoji korelacija između političke i socijalne emancipacije, nego da li se može utvrditi strukturna analogija između onih promena koje u političkom i ekonomskom polju zahtevaju liberalni kritičari komunizma. Oni u oba polja zahtevaju uvođenje slobodnog tržišta i povlačenje države. Da li to vodi rezultatu koji očekuju? Da li se sa dobrim razlozima može očekivati da će u situaciji kakva je, npr. trenutno u Jugoslaviji, oslobađanje tržišta ideja i tržišta roba i usluga podsticati demokratiju? Ili će se možda ova dva procesa, formalno povezana metaforom tržišta, međusobno blokirati? Pitanje je značajno, i tiče se svih socijalističkih zemalja koje pokušavaju da se sa što manje gubitaka vrate sa pogrešnog puta.

Ne treba da se zadržavamo kod prvog elementa dileme: koncept demokratije kao slobodnog tržišta ideja i projekata, tržišta na kome se političke vizije i političke odluke razmenjuju za biračke glasove i poverenje, taj koncept demokratije nije teško na uverljiv način izložiti i utemeljiti. Isto važi i za model tržišne privrede, kao prirodnog pandana političkog liberalizma. Šta ostaje od ove evidencije ako je prenesemo u kontekst postojećeg socijalizma? Da li i tu možemo, kako to čine pristalice neoliberalizma, poći od hipoteze da tržište krči put ka demokratiji?

Pre svake dalje rasprave je jasno da stanje socijalističkih zemalja tek treba da bude promenjeno pomoću navedenog koncepta. A šta to znači? Odgovor ćemo dobiti samo ako u raspravu uvedemo i stanje koje treba da bude promenjeno. Ono je formirano pod neposrednim dejstvom lažne socijalne (socijalističke) države, koja je individuama oduzimala svaku inicijativu, ali ih je zauzvrat opskrbljavala elementarnim sredstvima za preživljavanje. Na taj način je nastalo društvo politički i ekonomski nepunoletnih ljudi. Njihovo participiranje u zajedničkom životu ograničavalo se na forme nametnutog parazitiranja, koje je u ekonomskoj sferi završavalo kao trošenje zatečenih resursa.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *