Walter E. Williams: Popularizator Henry Hazlitt

Henry Hazlitt (1894-1993) je bio najplodniji popularizator modernog doba. U svojem je životu, kojem je do stote obljetnice nedostajalo samo godinu dana, napisao više od deset tisuća članaka, eseja i ocjena u znamenitim publikacijama poput Wall Street Journal, New York Times i Newseek. Preko sredstava masovnog obavještavanja uspjelo mu je dosegnuti milijune čitatelja kojima je predstavio pionirski rad stručnjaka kao što su ekonomisti Austrijske škole Ludwig von Mises i Friedrich von Hayek. Usto je pomagao ustanoviti utjecajnu Zakladu za ekonomsku edukaciju (FEE) sa sjedištem u New Yorku, koja do danas priređuje seminare o slobodnom tržištu i objavljuje publikacije za studente, poslovne ljude i lokalne aktiviste.

Hazlittov je najveći i jedinstveni doprinos njegova knjiga Economics in One Lesson (Ekonomija u jednoj lekciji). Ta mala knjiga ambiciozna naslova, koja je prvi puta objavljena 1946. godine, do danas je bila mnogo puta pretiskana u broširanim izdanjima i prevedena u najmanje osam jezika. Ne sadrži nikakve jednadžbe, grafikone ili ekonomski žargon – samo jednostavne zdravorazumske lekcije, koje na svima razumljiv način tumače tržište. Jedna od njih prikazana je u poglavlju Zabluda o razbijenom izlogu i predstavlja nam ideje s kojima se možemo suprotstaviti svakom političkom i ekonomskom mlaćenju prazne slame.

U tom poglavlju Hazlitt progovara o nasilniku koji je u izlog pekare bacio ciglu i pobjegao. Pekar je bijesan, ali mu neki čovjek iz mase svijeta koja se pritom okupila objasni da njegova nesreća ima i svoju svijetlu stranu. Naime, 250 dolara, koliko će pekara stajati novo staklo izloga, značit će dobit za staklara. Što bi uostalom bilo od staklarskoga poziva kada se nikada ne bi razbio nijedan izlog? Osim toga, treba poštovati ”multiplikatorske učinke”: staklar će imati na volju 250 dolara da ih potroši kod drugih trgovaca. Kad im plati, oni će pak novac potrošiti kod drugih, itd. itd.

Pomislimo li na multiplikatorske učinke, piše Hazlitt, bestidni nam se razbijač izloga naposljetku uopće neće činiti više javnom prijetnjom, nego javnim dobročiniteljem! Ali zapravo je pravilan samo prvi zaključak muškarca iz gomile: nasilnik je pribavio dodatni posao jedino i samo staklaru. Kada bude doznao za vandalski čin, staklar neće biti ništa manje nesretan nego što je nesretan grobar kad dozna za nečiju smrt. Ali zato će pekar ostati bez 250 dolara s kojima je namjeravao kod krojača naručiti novo odijelo. Umjesto da bi imao izlog i odijelo, morat će se zadovoljiti samo sa staklom što ga uopće nije trebao sve dok njegovom vlasništvu namjerno nije izazvana šteta.

Staklarov dobitak, jer će imati posao, označava krojačev gubitak posla. Sa stajališta zajednice, ona je siromašnija za jedno odijelo. No svi će članovi zajednice čin nasilnika usput protumačiti kao nešto što potiče poslove, jer staklarov je rad vidljiv, a krojačev gubitak posla nevidljiv – nitko ne vidi odijelo koje on nije sašio. Koliko smo već puta slušali gradonačelnike, vođe sindikata i gradske službenike kako tvrde da javno financirani građevinski projekti, kao što su kongresni centri i nove sportske arene s novim radnim mjestima, stvaraju dodatnu korist? Time samo ponavljaju Hazlittovu Zabludu o razbijenom izlogu. Novac za financiranje tih projekata treba pobrati od poreznih obveznika. Ako bi poreski obveznici smjeli zadržati svoj novac, oni bi ga potrošili za nešto drugo – za automobile, obnovu stanova, godišnje odmore, investicije, obrazovanje itd. Ako se poduhvatimo javno financiranih projekata, pobrinemo se dakako za određene ugodnosti i usluge, no ujedno reduciramo druge ili ih posve onemogućimo.

Političari koji zahtijevaju oporezivanje kao sredstvo za otvaranje novih radnih mjesta uživaju veliku prednost, budući da su projekti koji troše javni novac veoma znameniti  – svima su pred očima. A političari ljube vidljive korisnike tih projekata, budući da oni znaju koga će  birati na idućim izborima. Političari isto tako ljube nevidljive žrtve tih projekata, koje niti ne slute što je uzrokom njihove mizerije i zato niti ne prijete da će im se na izborima osvetiti. Nije teško u duhu predočiti prosječnog političara kao barabu iz Hazlittove priče. No ako već nije baraba, onda barem razmišlja kao baraba.

 

Preveo Mario Kopić

 

(The age of economist: From Adam Smith to Milton Friedman, Hillsdale College Press, Hillsdale, Michigan, 1999)

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *