Živeći u Evropi između dva svjetska rata, Ludwig von Mises je vidio neke od najgorih učinaka nacionalizma i zamrzio ga je. Mislio je da je jedan od njegovih izvora i intervencionizam, koji nužno zahtijeva nadzor nad uvozom i migracijom kako bi se zaštitio. Mjere za očuvanje visokih plaća i visokih profita, recimo, dotok bi jeftine radne snage i dobara iz inozemstva potkopao. Ali te barijere, tvrdio je, pobuđuju neprijateljstvo među strancima, povećavaju napetosti i često izazivaju konflikte.
Kapitalizam pak pripisuje državi mnogo manju ulogu i zahtijeva trgovinu, a ne protekcionizam, kako bi uspješno djelovao. Mises čak tumači (premda tvrdnja nije izvorno njegova) da kapitalizam djeluje tim bolje što je trgovina slobodnija i otvorenija. Ako su narodi ovisni jedni o drugima, rat postaje nezamisliv. Trajni mir, zaključuje Mises, moguć je samo pod temeljitim, liberalnim kapitalizmom.
Mises nije imao potpuno pravo tvrdeći da trgovinski partneri neće ući u rat. Zapravo je to čak najčešći oblik konflikta. No nema nikakve sumnje da su očuvanjem miroljubivih odnosa s trgovinskim partnerima najbolje zadovoljeni interesi građana u svakoj državi. Možda to prividno proturječje ilustrira nešto drugo, nešto na što je Mises često upozoravao – da se interesi političara često snažno razlikuju od interesa opće javnosti.
Unatoč tome, za Misesa je liberalizam najbolji društveni poredak zato jer djeluje. Ograničava konflikte među različitim skupinama i potiče dobrovoljnu suradnju među pojedincima. Velika era slobodne trgovine i deregulacije u 19. stoljeću donijela je, na primjer, val produktivnosti i povećanja životnog standarda koji se širio među sve brojnijim stanovništvom.
Pa ipak je ponekad za liberalizam teško dobiti potporu. Njegova najveća korist – da se s više slobode u trgovanju na dugi rok obogaćuje cijelo stanovništvo – ljudima je manje vidljiva nego neposredna poboljšanja koja su posljedica intervencije u privredu. Liberalizam ne obećava ni privilegije svojim privrženicima: njegov je cilj poboljšanje života svih.
Isto tako cilj liberalizma nije stvoriti određenu društvenu strukturu ili određenu preraspodjelu dohotka. Liberalizam uspostavlja samo okvir mira, stabilnosti i jednakosti pred zakonom i unutar toga okvira ljudi mogu slobodno sudjelovati onako kako im se čini primjerenim. Liberalizam ne govori što se treba proizvoditi ili koliko i tko treba proizvoditi. Te stvari su samo ishod kompleksnih dobrovoljnih povezanosti među slobodnim pojedincima.
Ludwig von Mises ustrajava da će liberalni okvir stvoriti miroljubivo i djelotvorno sudjelovanje među pojedincima i skupinama. Pod liberalizmom naše razlike nisu možebitni izvor spora, nego prilika za trgovanje. Što ljudi različitije nešto vrednuju, to svatko od njih nešto pridobiva ako to razmjeni. Razmjena nam pak omogućuje da se specijaliziramo, da svoje različite sposobnosti upotrijebimo u svoju korist i tako sebi zadajemo posao stvaranja stvari koji bi inače nadilazio sposobnosti bilo kojeg pojedinca ponaosob.
Za Misesa uloga liberalne države nije u tome da pojedince sili da djeluju na određen način, nego da čuva okvir koji im omogućuje da sudjeluju, maksimizirajući ujedno mogućnost za dobrovoljno djelovanje i minimalizirajući potrebu za prisilom. Za očuvanje toga okvira od ključna su značenja tri stvari: mir, sloboda i svojina.
Mir je bitan, budući da privredno djelovanje, kao što su ulaganja u nove proizvodne procese, zahtijeva od nas da donosimo odluke zasnovane na predviđanju budućnosti. Ako je država u ratu, budućnost nije moguće predskazati. Seljaci, na primjer, ne mogu mirno saditi svoje proizvode ako postoji velika opasnost da će im prinos biti uništen ili da će im neprijateljske sile okupirati teritorij.
Sloboda je bitna, budući da ljudi ne mogu donositi racionalne ekonomske odluke ako im drugi diktiraju kako trebaju djelovati. Pa i inače su ljudi koji djeluju prema vlastitoj volji neprimjereno produktivniji nego robovi koji su prisiljeni raditi za nekoga drugoga.
Vlasništvo je bitno da sistem specijalizacije i trgovine uspije. Da bi ljudi štedjeli i ulagali u kapitalna dobra, moraju znati da je njihova investicija sigurna i da mogu uživati plodove tog nastojanja.
S obzirom na činjenicu da je liberalizam tako ovisan o privatnom vlasništvu, mogli bismo zaključiti da on najviše koristi bogatašima i poduzetnicima. Mises to odlučno odbacuje. Za njega je privatno vlasništvo bitni uvjet djelotvorne proizvodnje i više životne razine koju može donijeti specijalizacija. Pod liberalizmom ljudi nisu prisiljeni truditi se oko materijalnog bogatstva, oni se mogu truditi i oko bilo čega drugoga. No i oni koji čak nemaju svojinu, svejedno će biti na boljem zbog općeg povišenja životne razine što ga stvara liberalizam i prilika što se otvaraju kad se ukinu privilegiji i različiti oblici nadzora.
U kapitalizmu je suveren masa potrošača, a ne šačica bogataša. Proizvođači svoje proizvode ne mogu nikome nametnuti: potrošači ih kupuju samo ako su ih sami odabrali. Nije slučajnost da je epoha kapitalizma doba masovne proizvodnje. Dostup do primjerene hrane, odjeće i stana omogućila je svima, a ne samo bogatima. Čak luksuzne stvari, poput automobila i televizora, važe danas kao same po sebi razumljive. Stvarnost kapitalizma je u oštroj suprotnosti s Marxovom prognozom da će kapitalizam spustiti plaće radnicima ispod razine koja još omogućuje preživljavanje.
Liberalizam daje širem stanovništvu snagu još na jedan način. Omogućuje im planiranje. Planiranje, kaže Mises, nije nešto što bi bilo ograničeno na središnju vlast: svi planiramo. Nije riječ o izboru planirati ili ne planirati, nego o tome čiji plan dominira. I jer samo pojedinci poznaju svoje potrebe, ciljeve i vrijednosti, posebno u dinamičnoj privredi, Mises misli da je mnogo bolje pojedincima prepustiti da sami planiraju za sebe.
No unatoč tome, zbog činjenice da liberalizam ne obećava dohodovnu jednakost, neke kritičare brine sudbina onih koji završavaju u siromaštvu. Mises taj strah smatra neopravdanim. Siromašnim radničkim slojevima u današnjim naprednim privredama neprimjereno je bolje nego u pred-kapitalističkim društvima, gdje moraju skucati sredstva za život od zemlje – ako imaju zemlju.
U kapitalizmu pak gotovo svatko nađe neku proizvodnu nišu koja koristi drugima i tako donosi barem nešto nagrade. Ako je ne uspije naći, za njega se pobrinu porodica i dobrotvorne organizacije. Kritičari mogu odgovoriti da dobrotvorne organizacije nisu dorasle tom zadatku: ali najveći val filantropije, kaže Mises, dogodio se upravo pod kapitalizmom. Uz povećanje životnog standarda, što ga donosi kapitalizam, više je bogatstva na volju za dobrotvorne organizacije; i čak oni sa skromnim dohocima mogu se preko osiguranja bolje postarati za sebe. Intervencionizam je taj koji ždere kapital ljudi i osiromašuje dobrotvorne organizacije – a to dakako izaziva zahtjeve za što više intervencija u obliku socijalne pomoći.
Kritičari pogrešno razumiju prirodu jednakosti pod liberalizmom, koja je posve drukčija nego nejednakost u pred-kapitalističkom svijetu. U tržišnom društvu bogatstvo nije privilegij, nego dolazi samo jamčenjem koristi potrošačima. I traje onoliko dugo koliko proizvođači osiguravaju te koristi.
Osim toga, luksuzne stvari, u kojima uživaju bogataši, nisu trajno nedostupne nama ostalima. Tržišna privreda je dinamična. Sve inovacije – automobili, sanitarije, struja – započinju kao luksuz za bogate, kaže Mises, ali uskoro postaju „temeljne potrebe“ svih.
No, rast blagostanja za sve ljude mora dakako biti glavni cilj ekonomske politike i razlog zašto moramo razumjeti pravu prirodu i osnovne temelje ekonomske znanosti.
Preveo Mario Kopić
Eamonn Butler, Ludwig von Mises – a Primer, Institut of Economic Affairs 2010.
