Piše: Leonid V. Nikonov
Tržišta ne dovode nužno do jednakih ishoda niti zahtijevaju iste mogućnosti. To je riječ o nedostatku postojanja tržišta. Nejednakost nije samo prirodan ishod postojanja tržišne razmjene. Ona je preduslov trgovine, bez koje razmjena ne bi imala smisla. Smiješno je očekivati da jednakost proizlazi iz trgovine i društva gdje se resursi raspoređuju kroz tržište. Jednaka temeljna prava, uključujući slobodu razmjene nužna su za slobodno tržište, ali ne smije se očekivati da će slobodno tržište generirati jednak ishod, niti se treba oslanjati na jednakost osim jednakih prava pred zakonom.
Ideal jednake trgovine može se odnositi na jednakost mogućnosti i jednakost ishoda. Kada bi imali jednakost razmjene, onda bi samo strane koje su jednake u svakom relevantnom smislu mogle pristupiti razmjeni; bilo koja razlika naštetila bi jednakosti trgovine, zbog čega neki smatraju ugovore o radu između poslodavca i radnika izrazito nejednakim (i nepravednim). U odnosu na jednakost ishoda, značilo bi da dolazi do razmjene iste vrijednosti ili da su ishodi trgovine vrijednosno jednaki. Primjerice, kada bi se ista količina dobara jednake kvalitete prenosila s jednog sudionika na drugoga, onda bi razmjena zadovoljila uvjete jednakosti. Zamislite nadrealan prizor u kojem dva čovjeka koja su potpuno slična jedan drugome (npr. nemaju ličnih razlika koje bi ih mogle odrediti nejednakima) razmjenjuju posve identične stvari među sobom. Ako izuzmemo averziju koju u nama budi takav prizor, zdravorazumski možemo zaključiti da sama ideja jednake razmjene nema smisla. Takva razmjena ništa ne mijenja; ne bi se poboljšala pozicija ni jedne strane te samim time ne bi došlo do razmjene jer ne bi bilo razloga za istom. (Karl Marx je zagovarao nedosljednu ekonomsku teoriju gdje bi tržišna razmjena trebala biti utemljena na jednakosti). Kada bi se tržišna razmjena temeljelila na jednakosti izgubio bi se smisao razmjene, odnosno smisao razmjene poboljšanje je stanja osoba u razmjeni. Ekonomska logika razmjene temelji se na različitosti potreba za različitim dobrima i uslugama između strana koje sudjeluju u razmjeni.
Ideja jednakosti svejedno je mnogima privlačna s etičkog gledišta. Opća karakteristika mnogih moralnih sudova često počiva na deontološkom modalitetu, odnosno moralni sudovi su često podređeni dužnostima. Gleda se samo ono što bi se trebalo učiniti, ono što jednostavno postoji ili ono što će postojati ako se nešto učini dok se ekonomska logika zanemaruje. Prema Immanuelu Kantu, primjerice, obaveza zahtijeva izvršenje bez obzira na rezultate, posljedice i mogućnosti. Reći da se nešto mora je reći da se nešto može. Prema tome, čak i da takva jednaka razmjena ekonomski apsurdna, neki je mogu posmatrati (i posmatraju je) kao moralno uzorit čin.
Moralno pitanje jednakosti veoma je kompleksna tema. Možemo razlikovati one kojima je pitanje jednakosti glavni interes od onih kojima nije, dakle razlikujemo one s egalitarnim gledištem od onih koji imaju neegalitarno gledište. Neegalitarijanci nisu protiv jednakosti, ali nisu za nju; oni jednostavno odbacuju egalitarni cilj jednakosti, posebno kada je taj cilj usmjeren na jednakost bogatstva. Klasično liberalni (ili libertarijanski) neegalitarijanci smatraju važnim neke oblike jednakosti, poput jednakosti temeljnih prava, koja smatraju nespojivim s pravom jednakih ishoda, tako da ih možemo smatrati egalitarijancima u nekom drugom smislu. (Jednakost prava nalazimo u zatvoru, u pravu na vlasništvo i toleranciji, a danas je ljudi u savremenom društvu uzimaju zdravo za gotovo).
Neegalitarijanski libertarijanci i klasični liberali brane svoje stajalište jednako kao čisti, konzistentni i održivi oblik jednakosti dok zagovornici materijalne jednakosti smatraju takav neegalitarijanski pogled pukom formalnošću, jednakošću lijepih riječi bez djela. (U tome su donekle u pravu jer je pravna jednakost većinom povezana s načinom ljudskog razmišljanja i djelovanja, a ne s državnom preraspodjelom dobara. Je li takav pristup puka formalnost bez sadržaja ovisi o načinu na koji se gleda na važnost pravnih procedura i načina ponašanja)..
Neuobičajeno je raspravljati o nekim filozofskim pitanjima dok ona nisu jasno postavljena. Filozofi po cijelom svijetu hiljadama su godina predlagali različite etičke doktrine prije bilo kakve sistemske analize odluka vezanih uz dužnost i performativnu logiku. To je krenulo tek s Humeom, nastavilo se s Kantom, a zatim i s pozitivističkim filozofima poput Georgea Morrea, Alfreda Ayera, Richarda Harea i drugih; danas se istraživanje performativne i deontičke logike nastavlja. Makar prijepor između egalitarijanskog i neegalitarijanskog mišljenja nije oganičen samo na logičku poveznicu ravnopravnosti i moralnosti, razumijevanje odnosa između ravnopravnosti i moralnosti vrijedan je doprinos u stalnoj raspravi oko pitanja prihvatljivosti prisilne preraspodjele onog dijela bogatstva koje nastaje slobodnotržišnim djelovanjem. (Ovdje nije riječ o problematici otuđivanja privatne imovine koje vrši država ili zločinac pa se ta imovina treba vratiti svom zakonitom vlasniku).
Razmotrimo problem moralnosti jednakosti jednostavnim pitanjem: zašto je jednakost, bilo da je riječ o jednakosti mogućnosti ili ishoda, moralno superiornija nejednakosti (i obrnuto)? Takvo bi se pitanje trebalo postaviit egalitarijancima i onima koji to nisu kako bi nastao otvoreni pokušaj ispravnog razrješenja rasprave.
Opseg mogućih odgovora je ograničen. Neko bi prvo pokušao odrediti određene numeričke proporcije (jednakosti ili nejednakosti) koje su bolje u odnosu na ostale. Na primjer, odnos X i Y je moralno superiorniji ako su vrijednosti varijabli jednake, a ako nisu onda je inferioran, tj. vrijednost „1:1“ je superiorna u odnosu „1:2“ (i superiorna je spram „1:10“).
Uprkos tome što se ovako određene pozicije stranaka čine prilično jasnim, formuliranje konačnog i definitivnog odgovora na pitanje moralnih značajki nije lako. Vrijednosti koje su etički neutralne ne proizlaze iz matematičkih omjera. Sasvim je proizvoljno tvrdit o superiornosti jednog matematičkog omjera nad drugim, kao i praksom pitagorejaca, koji su brojeve dijelili na muške, ženske, prijateljske, savršene, manjkave, itd…
Umjesto pridavanja pažnje jednakosti početnih pozicija, više smisla ima usredočiti se na jednakost ili nejadnakost nečijeg ličnog moralnog statusa (i njegovo ponašanje u razmjeni) kao temelj evaluacije odnosa među ljudima. Samim time: nijedna osoba nema moralno superiorniji (ili inferiorniji) status od druge osobe, odnosno da su neki ljudi moralno superiorniji (ili inferiorniji) od drugih. Na toj bi se osnovi mogla procijeniti poželjnost ili nepoželjnost zagovaranja jednakih šansi i rezultata. Oba gledišta mogla bi naginjati nasilnoj preraspodjeli ili da se eliminira ili uspostavi nejednakost i u oba slučaja glavno bi opravdanje bilo vezano uz pitanje morala, bez obzira ne nepremostivu konceptualnu prazninu između same ideje moralnost statusa i stvarnih položaja u kojima se ljudi nalaze.
Imajući to na umu, glavno pitanje koje se postavlja je odnos između ljudskog moralnog statusa s jedne strane i količine, vrijednosti i kvalitete dobara kojima ta osoba ima pristup s druge. Trebali bismo se upitati zašto bi dvije jednako moralne osobe trebale biti kafu u istoji količini, kvaliteti i vrijednosti ujutro? Treba li darežljivi pojedinac i njegov škrti susjed, bili obojica na istoj moralnoj razini (jesu li uopće?), uređivati voćnjak koji donosi jednako dobre plodove? Čini se kako moralna pozicija nema utjecaja na jednakost šansi, rezultata i bogatstva. Jednaki moralni status, čini se, nema nikakvu očitu važnost u jednakosti početnih pozicija ili potrošnje ili privređivanja. Uzmimo u obzir jednake moralne pozicije dvojice igrača šaha. Znači li njihova moralna jednakost da moraju imati istu razinu vještine igranja šaha ili da svaka partija mora završiti neriješeno? Ili se od njih traži da igraju po istim pravilima, što ne bi nužno značilo da njihove partije moraju završiti neriješeno. Ne postoji direktna veza između jednakog moralnog statusa i početne mogućnosti te određenog ishoda.
Usredotočimo li se na ponašanje i pravila, umjesto na mogućnosti i rezultate, vidimo da su postupci uslovljeni ljudskim ponašanjem, izborima te (naročito u slučaju kriminaliteta) namjerama. Koliko neko ima novaca u svom novčaniku uporedno s drugom osobom nije moralno značajan faktor ljudskog života. Važan je način na koji je neko došao do novaca. Tajkun i taksist mogu biti pravedni ili nepravedni, a to zavisi o tome koliko su njihova djelovanja kompatibilna s moralom, primjerice, imaju li moralnost usađenu u svoju ličnost i imaju li osjećaj za pravičnost. Pohvale i krivnje nisu ovisne o imovinskom statusu, nego o ljudskim postupcima. Različite situacije nude različite mogućnosti za dobro ili ponašanje, vrline ili poroke, pravdu ili nepravdu te one određuju ljudsko ponašanje, a ne mogućnosti ili ishodi. Dosljedna primjena standarda realizacija je moralne ravnopravnosti na temelju koje možemo moralno prosuđivati o ponašanju. Moralna ravnopravnost znači da je zločin zločin bez obzira počinio ga tajkun ili taksist, a poštena trgovina koja rezultira s dobiti je poštena razmjena, nezavisno da li su je izvršila dva taksista, dva tajkuna li tajkun i taksist.
Vratimo se razmatranju odnosa bogatstva i jednakosti. Vlasništvo nad imovinom može biti ishod poštenog rada ili prisile. Slobodnotržišna razmjena može rezultirati većom nejednakošću ili većom jednakošću, a državni intervencionizam i raspodjela također može rezultirati većom nejednakošću ili većom jednakošću. Ništa nije samo po se sebi jednako ili nejednako u oba slučaja interakcije. Poduzetik može stvoriti novu vrijednost i time biti bogatiji od druge osobe iako je stvaranje nove vrijednosti također pogodovalo drugoj osobi. Širenje ukupnog prosperiteta rezultat je slobodnotržišne razmjene kao i organičenje nepravedne moći privilegovanih, naslijeđene iz prošlih sistema. Razbojnik krađom može postati imućniji i tako doprinijeti porastu nejednakosti ili će pljačkom biti izjednačen s bogatstvom žrtve te time doprinijeti jednakosti. Slično tome, intervencija organizirana pomoću državne prisile može značajno doprinijeti ogromnoj nejednakosti bogatstva, bilo prekrajanjem izbora koje rade dionici na tržištu (pomoću protekcionizma, subvencija ili rentijerstva) ili jednostavno korištenjem brutalne sile kao što se događalo u komunističkim zemljama. (Kao što je gorko iskustvo tokom desetljeća pokazalo, nije isto službeno podržavati jednakost te stvarno doprinositi istoj).
Stvara li se neki pravni i geografski sistem veće ili manje mogućnosti jednakosti dohotka je empirijsko, a ne konceptualno pitanje. Izvješće o ekonomskoj slobodi (www.freetheworld.com) mjeri nivoe ekonomske slobode i uspoređuje različite pokazatelje ekonomskog blagostanja (dugovječnost, pismenost, korumpiranost, dohodak po stanovniku, itd). Podaci ne pokazuju samo da su stanovnici zemalja s većom ekonomskom slobodom mnogo bogatiji od onih gdje su indeksi ekonomske slobode niski nego i da nejednakost dohotka (posebno dio prihoda najsiromašnijih 10 posto stanovnika neke zemlje) nije značajka različitih politika , a da količina tog dohotka je. Prosječni dio nacionalnog dohotka za 10 posto najsiromašnijih stanovina u četvrtini svjetski zemalja koje su najniže po indeksu ekonomskih sloboda (uključujući države poput Zimbabvea, Mianmara i Srijije) 2008. godine (zadnja godina s dostupnim podacima) bila je 2.47 posto; u sljedećoj četvrtini (treći po slobodi) iznosi 2.19 posto; u idućoj (drugoj po slobodi) četvrtini je 2.27 posto; u najslobodnijoj četvrtini je 2.58 posto. Razlike su gotovo neznatne. Znači da je takva nejednakost imuna na odluke provedene ekonomskom politikom. S druge strane, iznos dohotka od 10 posto najsiromašnijih izuzetno varira, upravo zato što takva varijabla, sigurno nije imuna na odluke ekonomske politike. Biti među najsiromašnijih 10 posto u zemljama s najnižim nivoom ekonomske slobode znači imati prosječni godišnji dohodak od 910 dolara dok biti među najsiromašnijih 10 posto u slobodnotržišnim ekonomijama znači imati prosječni godišnji dohodak od oko 8,474 dolara. Iz toga je vidljivo da je daleko bolje biti siromašan u Švicarskoj, nego u Siriji.
Nije moralno problematično ako vi ili ja imamo različite početne pozicije prije razmjene ili jednako bogatstvo nakon razmjene. S druge strane pokušaj stvaranja jednakosti različitim načinima postupanja s ljudima, koji bi pravno trebali biti jednaki (što općenito nije uspješan poduhvat, obzirom da se takvim ishodima ne može lako manipulisati), u svakom slučaju je moralno problematičan. Važno je razumjeti da bi u tom slučaju došlo do narušavanja moralne jednakosti.
Najveća sramota vezana uz nejednakost bogatstva u svijetu nije između bogatih i siromašnih u ekonomski slobodnim društvima, nego između ljudi u ekonomski slobodnim i ekonomski neslobodnim društvima. Razlika između bogatstva i siromaštva u svakom slučaju se može smanjiti promjenom pravila, primjerice promjenom ekonomske slobode. Ekonomskim oslobođenjem ljudi ekonomski neslobodnih društvava omogućilo bi se stvaranje velike količine novog bogatstva koje bi umanjile razliku između bogatih i siromašnih u svijetu više nego bilo koja druga moguća politika. Štaviše, bila bi riječ o pozitivnoj posljedici pravde izvršene eliminiranjem nejednakog postupanja prema ljudima u državama gdje vlada kronizam, etatizam, militarizam, socijalizam i sirova sila. Ekonomska sloboda, koju u stvari znači jednakost pred zakonom te slobodnu proizvodnju i razmjenu, ispravno je mjerilo pravde kod moralnih bića.
