Piše: Danijal Hadžović
Da prosječnog člana demokrata u SAD-u danas pitate ko je najveći predsjednik iz njihove stranke u 20. stoljeću i koga posebno cijene, mnogi, možda i većina, bi vam rekli John F. Kennedy. Od njega bi popularniji još samo eventualno mogao biti Franklin D. Roosevelt. Kod republikanaca s druge strane nema ni najmanje sumnje da će većina izabrati Ronalda Reagana koji je postao svojeversni superheroj i simbol ove stranke.
Uzimajući u obzir današnje nepremostive razlike koje postoje između dvije američke stranke i posebno njihovih glasača, stekao bi se utisak da su Kennedy i Reagan bili dva predsjednika s potpuno suprotstavljenim političkim pogledima i različitim ideologijama. No, je li to baš bilo tako?
Pogledajmo neke od njihovih poteza i promišljanja.
Kennedy je nesumnjivo bio zagriženi antikomunist, jedan od najvećih među američkim predsjednicima. Iako je došao na vlast za vrijeme njegovog prethodnika Dwighta Eisenhowera, Kennedy je bio odlučan da sruši Castrov režim koji se okrenuo prema Sovjetskom savezu i komunizmu. U tom cilju je uz pomoć kubanskih izbjeglica planirao i finansirao Invaziju u Zalivu svinja koja je završila fijaskom. Također, tokom Kennedyjevog mandata prisustvo američkih trupa u Južnom Vijetnamu koji je bio pod stalnim napadima komunista sa sjevera je pojačano. Iako će mnogi demokrati danas tvrditi da pod Kennedyjem američko prisustvo i ratovanje u Vijetnamu ne bi na takav način eskaliralo kao što se desilo pod vodstvom njegovog nasljednika Johnosna, sam JFK je 1963. izjavio da iako Amerika taj rat ne može dobiti za Južni Vijetnam, povlačenje iz njega bi bila „velika pogreška“. Prema samom Sovjetskom savezu imao je čvrst i nepokolebljiv stav, tretirajući i nuklearni rat protiv nejga kao realnu mogućnost.
Također, u ekonomskoj pogledu Kennedy je bio veliki zagovornik niskog deficita, snažnog dolara, slobodne trgovine, smanjenja poreza, slobodnog poduzetništva i niskih poreza. U tom pogledu posebno treba istaći Kennedyjevo smanjenje poreza, od kojih je najslikovitije smanjenje astronomski visoke marginalne stope poreza na dohodak s 91% na 70%. Porezno smanjenje Kennedy je opravdao riječima: „Ekonomija opterećena previsokim porezima nikada neće obezbijediti dovoljno budžetskih prihoda, jednako kao i što nikada neće stvoriti dovoljno radnih mjesta“. Lafferova krivulja godinama prije nego što je i nastala, reklo bi se. Tokom njegovog kratkog predsjednikovanja budžetski deficiti u SAD-u su bili izuzetno niski. “Ne vjerujem u super državu”, rekao je u govoru iz 1960. godine u kojem se proglasio liberalom, te nastavio: “Ne vidim nikakvu čaroliju u poreznim dolarima koji su poslani u Washington, a potom vraćeni nazad“, simplificirano izražavajući na ovaj način kritiku kejnzijanske ekonomije preraspodjele i potrošnje. Također, Kennedyja kao klasičnog liberala otkriva i sljedeća izjava: “Ne volim državnu prisilu kad dobrovoljni pojedinačni napori mogu obaviti posao, i to dobro.”
Ronald Reagan, s druge strane, kada je ušao u Bijelu kuću 1981. bio je odlučan da pokaže zube komunizmu, te je od lijeve američke javnosti smatran opasnosnošću zbog svog gotovo militantnog antikomunizma. Poput Kennedyja je vjerovao u snažnu vojsku, te je u cilju borbe protiv komunizma naglo povećao vojni budžet. Sovjetski savez nazivao je „carstvom zla“. Ubrzo ih je natjerao na geopolitičko povlačenje, a potom i na sjedanje za pregovarački stol. U godini kada je napustio Bijelu kuću, pao je Berlinski zid. Naredne godine raspao se i Sovjetski savez.
Na ekonmskom planu je jednako i poput Kennedyja smanjio poreze, od čega je najupečatljivije smanjivanje marginalne stope, ovaj put sa 70% na 28%. U svojim nastupima Reagan je predano i odlučano, kao vjerovatno nijedan drugi američki predsjednik u historiji zagovarao malu i ograničenu državu, niske poreze, slobodnu trgovinu i slobodno preduzetništvo. Po pitanju javne potrošnje već i nije bio toliko disciplinovan, pa je američki dug čak utrostručio, no uzimajući u obzir Hladni rat koji je dovršavao, to je možda cijena koju i nije bilo zgoreg platiti.
Iako su u međuvremenu postali simboli nepomirljivo suprotstavljenih političkih opcija u SAD-u , Kennedy i Reagan su ideološki bili vjerovatno i najsličniji američki predsjednici u 20. stoljeću. Obojica su vjerovali u ograničenu državu, slobodno tržište, niske poreze, ali i snažnu vojsku. Naravno, u njihovim pogledima je bilo i znatnih razlika, prvenstveno po pitanju socijalnih vrijednosti gdje je Reagan mnogo više isticao značaj tradicije i religije, a Kennedy bio više orijentisan ka ljudskim prava, no njihov klasično liberalni idejni temelj je u suštini podudaran.
Pa kako onda da je jedan postao idol američke ljevice, a drugi desnice? Najprije treba imati na umu da američki stranački život nekoć ni izbliza nije bio toliko ideološki jasno podijeljen kao što je danas slučaj. Danas Demokrate znamo kao stranku koja zagovara povećanje poreza za najbogatije Amerikance, veću javnu potrošnju, veća socijalna davanja i općenito veću ulogu države u društvu, dok se Republikanci zalažu za posve suprotne stvari: smanjenje poreza i veličine države. Ipak, ovakva ideološka podjela je relativno novijeg datuma. Tako je nekoć bilo moguće da demokrat Kennedy smanjuje astronomske visoke poreze koje je naslijedio od svog republikanskog prethodnika Eisenhowera, kao i da Reaganov nasljednik George H. W. Bush, iako i sam republikanac, ponovo podiže poreze. Kennedyja današnji demokrati posmatraju prvenstveno kao karizmatičnog lidera i borca za ljudska prava, no njegov izraziti antikomunizam i ekonomske politike uglavnom prešućuju.
Da je danas živ, Kennedy bi sa svojim pogledima i idejama vjerovatno bio daleko bolje primljen u Republikanskoj nego u Demokratskoj stranci. Sa otvorenim socijalistima poput Bernieja Sandersa on teško da može imati neke pretjerane veze.
