MILTON FRIEDMAN osvojio je medalju Johna Batesa Clarka, dodijeljenu izvanrednom američkom ekonomistu mlađem od 40 godina, 1951. godine. Mnogi smatraju da ju je teže osvojiti nego Nobelovu nagradu. Jedna od mjera Friedmanove veličine ogleda se i u tome da, kad ju je dobio, još uvijek nije objavio niti jedan od radova zbog kojih je danas slavan. Tek je trebalo dođe do hipoteze o stalnom dohotku, njegove revolucinare knjige “Monetarna historija Sjedinjenih Država” (napisane u saradnji s Annom Schwartz) te prijedlogom prirodne stope nezaposlenosti.
Ovi su radovi revolucionirali ponašanje centralnih banaka širom svijeta. Ali neekonomistima veliki uspjeh g. Friedmana nije njegov izazov kejnzijanskom upravljanju potražnjom, već su to popularni spisi kojim se suprotstavio konsenzusu preferiranja što većeg državnog intervencionizma u ekonomiji. I ovaj rad došao je dugo nakon što su ga njegovi vršnjaci prepoznali kao vodeće svjetlo. U trenutku njegove smrti, u četvrtak, 16. novembra 2006., 94-godišnji ekonomist još uvijek je radio na širenju ideja o slobodnim tržištima, ovoga puta kroz dokumentarac za američku javnu televiziju.
Još jedan znak njegove veličine je i da je toliko mnogobrojnih ideja koje je zagovarao, a koje su se činile ludim kada se pojavio s njima – od tvrdnje da je Veliku depresiju uzrokovala politika Federalnih rezevi, preko školskih vaučera do dobrovoljne profesionalne vojske – danas postalo mainstream. Ali gospodin Friedman je uvijek prepoznavao da je njegov uspjeh bio krhkak; slobodna tržišta i stabilni novac imaju puno neprijatelja, naročito među političarima. Iza sebe nam je ostavio zapanjujuću ostavštinu ekonomske teorije i propisa o javnoj politici – ali da li je to nasljedstvo koje raste ili se smanjuje?
Sigurno, na monetarnoj strani, g. Friedman ostaje div. Njegovi kritičari ističu kako središnji bankari više ne pokušavaju izravno usmjeriti novac, već onima koji se sjećaju inflacijskih 1970-ih možda je važnije da uzaludni pokušaji svođenja nezaposlenost na nulu više ne potiču inflacijske spirale. U razvijenim zemljama političari mogu govoriti kao kejnzijanci, ali ponašaju se kao monetaristi, gledajući prema centralnoj banci, a ne fiskalnoj politici, kao glavnom instrumentu za obuzdavanje inflacije i recesije.
A što je s njegovim drugim križarstvima? Njegov prijedlog volonterskih vojnih snaga, koji je jednom odbačen kao nepraktičan, sada je toliko duboko ukorijenjen u američkoj kulturi da su političari koji su predložili vraćanje opće mobilizacije za rat u Iraku bili odbijeni kao šarlatani ili još i gore. Njegova nastojanja za zamjenu programa protiv siromaštva s “negativnim porezom na dohodak” kojim bi se dodatni novac od države davao siromašnim radnicima postala je ostvarena u obliku zarađenog kredita o porezu na dohodak. Ovo je sada favorizirani politički recept i na lijevoj i desnoj strani političkog spektra za povećanje prihoda na dnu. Školski vaučeri, također, napreduju, iako sporo. A gdje nisu, i sama ideja da učenici trebaju biti u mogućnosti birati između javnih škola ipak donosi konkurenciju u američki obrazovni sistem.
Čak i izvan svoje domovine, njegove ideje nastavljaju prodirati. Neprijatelji su ga razapinjali zbog kratkog savjetovanja Pinocetovog režima u Čileu, gdje su njegovi učenici, “dječaci iz Chicaga”, vodili ekonomsku politiku. No, trideset godina kasnije ta opresivna vlada je nestala, ali njegove reforme slobodnog tržišta učinile su Čile ekonomskom zvijezdom Latinske Amerike. Svjetska banka i MMF nastavljaju poticati stabilne financijske sisteme i tržišne reforme širom svijeta. Prijedlozi poput negativnog poreza na dohodak bili su predvodnici konsenzusa u Ecropi (i drugdje) kako bi vlade trebale osigurati sigurnosne mreže putem oporezivanja i raspodjele novčanih naknada, a ne teške regulacije tržišta.
No, unatoč radu gospodina Friedmana, u većini zemalja, posebice njegovoj domovini, birokratski propisi nastavljaju rasti. Nije uspio obuzdati državu koja još uvijek raste na mnogim mjestima, uključujući i Ameriku. Ironično, za to možda možemo kriviti njegovu drugu ostavštinu: zadržavanje poreza na dohodak, koji je pomogao u ovom obliku smisliti tokom Drugog svjetskog rata. Činjenica da se porez oduzima od većine plata prije no što stigne do džepova ljudi, možda je glavni razlog zašto je država mogla toliko velika narasti. Gospodin Friedman duboko je požalio ovaj doprinos ekonomskoj nauci – ali kao i drugi izumi, i on će ga dugo nadživjeti.
Izvor: Economist
