Piše: Slaviša Tasić
Možda je najupornija zabluda o Karlu Marksu to da je on bio ozbiljan, pronicljiv i dalekovid teoretičar, čija se agenda u praksi samo nesrećnim spletom okolnosti izjalovila. Komunizam je propao gde god je u raznim verzijama isproban. Što je verzija bila bliža originalnim knjiškim šemama, to je katastrofa, kao u Kambodži, bila veća. Socijalističke privrede koje su udaljile od teoretskih ideala, kao SFRJ, uspijevale su da prežive mada ne i da rastu i obogate se poput tržišnih ekonomija toga doba.
Marksovo ekonomsko teoretisanje je i za ondašnje standarde bilo neutemeljeno i proizvoljno. Svoju teoriju on je sazidao na aksiomu da jedino ljudski rad stvara ekonomsku vrijednost. Krenuvši od tako pogrešnog ubjeđenja, Marks je upitao kako onda može postojati profit za vlasnike kapitala. Stvaraju ga radnici svojim znojem, jer prema aksiomu od kojeg je krenuo i ne može biti drugačije.
Preduzetnička ideja, organizacija posla i rizik ulaganja kapitala kod Marksa ne postoje, računa se samo uloženi rad. A račun uloženih radnih sati pokazivao je sistemsku prevaru – kapitalisti radnicima ne isplaćuju zasluženu zaradu već jedan dio neopravdano zadržavaju za sebe.
Sva famozna dijalektika svela se, dakle, na kružno rezonovanje: pošto samo rad stvara vrijednost, sva vrijednost mora pripasti radu. Da je polazna pretpostavka Marksove logike pogrešna bilo je jasno još za vrijeme njegovog života. Raniji teoretičari jesu nagađali da ekonomsku vrijednost stvara samo rad. Ali već od 1870-ih, ubrzo nakon objave prvog toma Kapitala, ekonomisti širom Evrope odbacili su radnu teoriju vrijednosti kao duboko pogrešnu i nikada joj se više nisu vratili.
Nasađena na pogrešnom polaznom principu, ni Marksova predviđanja se nisu ostvarila. Radnici nisu bivali sve siromašniji i sukobi rada i kapitala nisu se zaoštravali. Naprotiv, historičari su pokazali da se položaj radnika osjetno poboljšavao još za vrijeme Marksovog života. Kao u današnjoj Kini, mladi ljudi su širom tadašnje Evrope hrlili sa sela u gradove da bi naporni poljski rad zamijenili radom za redovnu i vremenom sve veću platu. Niti je kapitalizam posustao uslijed dugoročnog pada profitnih stopa kako je Marks prorekao. Profitne stope nikad nisu bile tako visoke kao što su Marks i sljedbenici zamišljali, ali do današnjeg dana one niti posebno padaju niti naročito rastu.
Marks je bio čovjek koji je čvrsto vjerovao u svoje ideje i posvetio im čitav svoj život. Neka njegova šira političko-filozofska zapažanja zavređuju pažnju i danas. Tehnološki determinizam koji trvdi da materijalna baza uslovljava društvene odnose – da ručni mlin stvara feudalizam a parni mlin donosi kapitalizam – ponovo je intrigantan u 2017. godini kada se u svijetu raspravlja kako nove tehnologije, internet i društvene mreže mijenjaju politički poredak. Ali baš zbog svoje ideološke posvećenosti Marks i nije bio nikakav ekonomski teoretičar. Iako je volio da ističe naučnost svojih teorija i nenaučnost tuđih, uvijek je prvenstveno bio ideolog revolucionarne ljevice. Svoj stav o kapitalizmu i komunizmu jasno je obznanio još 1848. kada je kao mladić u svojim kasnim dvadesetim sa Engelsom sastavio Manifest komunističke partije. Sve kasnije detaljno ekonomsko teoretisanje iz Kapitala i drugih spisa nije bilo teorijska osnova komunizma kako su nas u školama i na fakultetima učili, već naknadni pokušaj da se ova radikalna ideologija predstavi naučnom i racionalizuje.
