Piše: Danijal Hadžović
Smrt fašizmu! Sloboda narodu!
Ovim riječima otvoreno je prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBIH) 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu. Događaj koji obilježavamo kao Dan državnosti postavio je temelje modernoj državi Bosni i Hercegovini, ali također i konstitutivnim narodima kao jednoj od ključnih odrednica karaktera današnje BiH.
Dakle, ključne odluke ZAVNOBIH-a su da se BiH konstituiše kao ravnopravna federalna jedinica u Demokratskoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, ali i kao zajednička zemlja tri naroda kojima mora biti osigurana puna ravnopravnost. Ove odluke je potvrdilo i izglasalo 247 vijećnika ZAVNOBIH-a, svih bh. naroda i svih društvenih slojeva. Predsjednik ZAVNOBIH-a bio je Vojislav Kecmanović, ljekar iz Prijedora koji će kasnije postati i prvi predsjednik Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Odluke ZAVNOBIH-a potvrđene su nekoliko dana kasnije u Jajcu, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a.
S ove historijske distance nije pogrešno reći da bez Drugog svjetskog rata, partizanskog antifašisitčkog pokreta i ZAVNOBIH-a, ni Bosne i Hercegovine kao nezavisne države danas vjerovatno ne bi bilo. U Kraljevini Jugoslaviji Sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. dijelovi Bosne pripojeni su novofmiranoj banovini Hrvatskoj, dok je ostatak naknadno trebao biti uključen u planiranu banovinu „Srpske zemlje“. Ovaj plan, međutim, zbog izbijanja Drugog svjetskog rata, nikada nije do kraja realiziran. Tako su nakon godina tvrdoglavog unitarizma kralja Aleksandra Karađorđevića i brisanja unutrašnjih historijskih granica, njegovi nasljednici problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji riješili podjelom BiH. S bosanskim muslimanima kao tada marginalnim političkim faktorom, Bosna i Hercegovina teško bi dugoročno izbjegla sudbinu koju su joj namijenili Dragiša Cvetković i Vladko Maček. Nakon napada Njemačke i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije aprila 1941. godine, proglašena je i Nezavisna Država Hrvatska u čiji je sastav uključena i teritorija cijele Bosne i Hercegovine. Sve veći revolt stanovništva prema novom režimu zbog masovnih i monstruoznih zločina ustaša, rezultirao je otvorenim sukobima i snažnim rastom Narodnooslobodilačkog pokreta koji je već 1943. godini dobar dio BiH držao pod svojom kontrolom.
Ipak, na početku pokret nije imao čvrstu hijerarhiju i definisanu političku organizaciju, pa su brojni narodnooslobodilački odbori na oslobođenoj teritoriji postali u jednom momentu veliko opterećenje Vrhovnom štabu, koji je prije svega upravljao vojnim operacijama. Strukturi nove vlasti je bila potrebna hijerarhija, politička organizacija i dogovor o uređenju zemlju nakon pobjede antifašističkog pokreta.
Plan o formiranju centralnog organa vlasti koji će od Vrhovnog štaba preuzeti civilnu upravu nad oslobođenim teritorijama rezultirao je sazivanjem Prvog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), kao najvišeg političkog tijela narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije. Prvo zasjedanje AVNOJ-a održano je 26. novembra 1942. godine u Bihaću. Tada je prvi put donesena odluka o sazivanju zemaljskih antifašističkih vijeća. Ključna je bila odluka o obnovi i uređenju nove Jugoslavije na federativnome načelu (za razliku od unitarističkog koncepta prethodne Kraljevine Jugoslavije) uz priznavanje prava svim njenim narodima, što je kasnije imalo ustavotvorni značaj.
Na temelju zaključaka AVNOJ-a organizovano je i Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a.
Treba li BiH uopšte biti republika?
Treba imati na umu da po pitanju statusa Bosne i Hercegovine, odnosno toga treba li ona biti ravnopravna republika unutar Jugoslavije, ni među prvacima Antifašističkog pokreta nije postojao konsenzus. Pojedini partijski rukovodioci smatrali su da BiH ne može biti ravnopravna federalna jedinica jer je višenacionalna teritorija na kojoj ne postoji bosanska nacija. Stoga su predlagali da se BiH definiše kao autonomna pokrajina u okviru Srbije ili Hrvatske (zavisno od toga iz koje od ove dvije zemlje su oni sami dolazili) ili čak kao autonomna pokrajina koja bi bila direktno vezana uz savezne organe, a Milovan Đilas je primjerice smatrao da bi Bosna trebala biti priključena Srbiji, a Hercegovina njegovoj matičnoj Crnoj Gori!
Povod ovakvim stajalištima treba tražiti u samoj marksističkoj teoriji. Naime, Karl Marx je smatrao da se socijalistička revolucija može desiti jedino u nacionalnoj državi kao po njemu najvišem stadiju razvoja političke zajednice. Lenjin je taj problem u multietničkoj Rusiji riješio formiranjem mnoštva etničkih republika koje se ujedinjuju u Savez sovjetskih socijalističkih republika i čine veliko zajedničko „komunističko carstvo“. Po istom principu jugoslovenski komunisti su odlučili novu Jugoslaviju koncipirati kao federaciju nacionalnih republika.
Problem je nastao u slučaju Bosne i Hercegovine koja je nesumnjivo imala hiljadugodišnju državnost, ali ne i bosansku naciju kao, prema markističkom tumačenju, temelj za pravo na državu. S druge strane, jugoslovenski komunisti u tom trenutku nisu ni pomišljali na mogućnost zapadnog modela građanske države, u kojoj je osnovni temelj društva i nosilac suvereniteta građanin-pojedinac, a ne narod ili bilo koji kolektivitet, jer su ga odbacivali kao buržoaski koncept. Konačnu odluku da BiH ipak bude definisana kao ravnopravna republika u konačnici su donijeli Tito i Kardelj, nakon žestokog lobiranja istaknutih bosanskohercegovačkih komunista i revolucionara Avde Hume, Rodoljuba Čolakovića, Hasana Brkića i drugih koji su, bez obzira na etničku pripadnosti, bili na liniji obnove državnosti Bosne i Hercegovine.
A glede definisanja naroda i nosilaca suvereniteta u slučaju BiH se našlo kompromisno rješenje između teorije i prakse. Umjesto države-nacije, odlučeno je BiH bude definisana kao republika tri naroda. Upravo je u ovome suština hvaljene i uporne citirane rečenice iz Rezolucije ZAVNOBIH-a da Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska. Ovo je zapravo bio početak definisanja BiH kao zajednice tri ravnopravna (kasnije konstitutivna) naroda, što će ostati političko i pravno obilježje naše zemlje do danas.
Iako je od početaka političke organizacije u BiH bila dominantna podjela scene po etničkim linijama, ZAVNOBIH je zapravo početak i pravnog definisanja i ugrađivanja u same temelje koncepta BiH kao države tri naroda.
Zamislimo na trenutak da su BiH i druga Jugoslaviji umjesto komunista bili kreirani od strane liberala. U kakvoj bismo državi onda živjeli? Najprije, liberali bi se vjerovatno s komunistima složili da bi, za razliku od koncepta kralja Aleksandra, trebalo stvoriti decentralizovanu državnu federaciju u kojoj će biti priznate političke jedinice i historijske teritorije koje su već postojale u trenutku nastanka Jugoslavije. Ono što međutim zasigurno ne bi prihvatili je koncept „narodne demokratije“, odnosno uređenja zemlje kao zajednice „3 naroda“ gdje ljudi na osnovu svoje etničke pripadnosti imaju pravo na republike i gdje su neki građani, opet zbog svoje etničke pripadnosti, „jednakiji“ od nekih drugih građana. Dakle, umjesto komunističkog koncepta o zajednici „naroda i narodnosti“, imali bismo američki koncept „One Nation Under God“ gdje bi država sve pojedince tretirala kao građane s jednakim političkim i svim drugim pravima bez obzira na njihovu vjersku ili etničku pripadnost.
Naivno bi bilo misliti da bi ovaj građanski koncept samo po sebi riješio etničke probleme i animozitete koji postoje u BiH, ali bi barem ukinulo sistemske preduslove da etnička pripadnost bude sama po sebi dovoljan temelj za nečiji politički legitimitet i obnašanje vlasti. Upravo ovaj koncept konstitutivnosti sprječava da BiH postane integrisano i jedinstveno političko društvo, jer tom cilju na putu stoji etnička pripadnost kao prva i krajnja instanca crpljenja političkog legitimiteta. Sve stranke, svi politički akteri, uslijed ovog koncepta primorani su podršku tražiti, polagati račune i legitimitet crpiti ne od građana Bosne i Hercegovine, nego od svoje etničke grupe čije onda interese zastupaju na većem državnom nivou. Ne moram posebno objašnjavati zbog čega ovaj koncept nužno primorava političke stranke da u prvom redu budu nacionalne, pa tek onda sve ostalo. Ne moram posebno objašnjavati ni zašto ovaj koncept nužno vodi u to da politički sukobi u BiH u prvo redu budu sukobi suprotstavljenih nacionalnih politika. A svakako ne treba smetnuti s uma ni da je Radovan Karadžić kada je proglašavao Republiku Srpsku opravdanje za to tražio u konstitutivnosti srpskog naroda, odnosno, kako je on to tumačio „pravu na svoj dio BiH“.
Možda nije zgoreg napomenuti da bismo s liberalima umjesto komunista, osim građanske države, imali i demokratiju i mogućnost da sami biramo vlast, slobodu govora i tržišnu ekonomiju, i da bismo smo u konačnic nesumnjivo bili mnogo razvijenija i naprednija država nego što smo sad, da bismo o našim razlikama i sukobima mogli mnogo otvorenije i neopterećenije razgovarati, da bi onaj koji bi htio vladati zemljom podršku za to morao tražiti među svim građanima, a ne samo svojim torom, i da ne bismo imali institucionalizovane pravne preduslove da neko tvrdi kako ima ekskluzivno pravo na određeni teritorij zemlje.
I danas se ZAVNOBIH obilježava samo u jednom dijelu države. U entitetu u kojem se ne slavi, RS-u, prevladava mišljenje da su referendumom o nezavisnosti 1992. prestali da važe principi ZAVNOBIH-a i Bosna i Hercegovina kakvu je on zamišljao, u prvom redu kao jugoslovensku republiku. Druga strana u Federaciji pak naglašava da je upravo zahvaljujući obnovi državnosti u ZAVNOBIH-u, BiH 1992. i mogla da proglasi nezavisnost.
Iako se ova idejna dilema u Bosni i Hercegovini, zemlji čiji parlament nikad nije usvojio zakon o praznicima, zasigurno još dugo neće razriješiti, ostaje nepobitna historijska činjenica da temelji današnje BiH leže upravo u ZAVNOBIH-u. Njemu možemo zahvaliti na nezavisnoj državi, ali i konstitutivnim narodima.
