Piše: Danijal Hadžović
Naša stranka proteklih dana prilično pompezno i uz veliku pažnju javnosti predstavila je niz kadrovskih noviteta. Najzvučnije ime među njima svakako je univerzitetski profesor Damir Marjanović, koji je zajedno s članstvom svoje Incijative grupe građana Socijaldemokrati IgG, postao novo lice ove stranke. Zajedno s njim, od zvučnijih imena u stranku su stigli i zastupnici u Skupštini Kantona Sarajevo Mario Vukasović i Neira Dizdarević. Nekoliko dana kasnije novi zvučan transfer: u Našu stranku ušao je čuveni bivši načelnik Tuzle Selim Bešlagić.
Ono na šta Naša stranka računa s ovim kadrovima, prije svega s Marjanovićem i Bešlagićem je da će, zahvaljujući popularnosti koju uživaju u narodu, povećati broj glasova i ojačati kao stranka, posebno nakon davanja ostavke na sve funkcije unutar stranke bivšeg predsjednika Dennisa Gratza i ljudi bliskih njemu.
Problem koji, međutim, Naša stranka može imati s novim članovima između ostalog je i ideološke prirode. Većina stranaka u BiH nisu jasno ideološki profilisane, te u svom članstvu sadrže pojedince često i dijametralnih ideoloških pogleda i shvatanja, ali ujedinjenih u cilju ostvarivanja ličnih interesa kroz politiku. No, Naša stranka nije odlučila krenuti tim putem. Od osnivanja su se brendirali kao socijalno liberalna stranka. Socijalni liberalizam je politička ideologija koja podrazumijeva da sloboda pojedinca zahtijeva i određeni stepen „socijalne pravde“, odnosno, za razliku od klasičnog liberalizma smatra da se pored zaštite „slobode, života i imovine“ uloga države mora proširiti i na one intervencionističke politike koje će podrzaumijevati pomoć najugroženijim pojedincima kroz politike poput univerzalne zdravstvene zaštite i dostupnog obrazovanja, te određenog stepena redistribucije društvenog bogatstva. No mimo toga, socijalni liberali generalno podržavaju ograničenu državu, tržišnu ekonomiju i protive se državnom vlasništvu u privredi.
Iako se da diskutovati koliko je Naša stranka dosljedno ispunjavala sebi zadanu ulogu socijalno liberalne stranke, posebno uzimajući u obzir da sve ove godine nisu ponudili sveobuhvatan politički program koji bi bio zasnovan na toj matrici i da su predlagali neka izrazito populistička rješenja (poput uvođenja porezna stope od 30% na plate preko 2.500 KM mjesečno, kazne doživotnog zatvora, itd…), činjenica je da sve vrijeme insistiraju na ovom ideološkom opredjeljenju. U tom smislu je Naša stranka odnedavno postala i članica ALDE, saveza liberalnih evropskih stranaka, koji između ostalog kao svoje vrijednosti ističe i zalaganje za jedinstveno evropsko tržište i slobodnu trgovinu na globalnom nivou.
Postavlja se pitanje kako se novo članstvo u to sve uklapa. Pokret Damira Marjanovića u svom nazivu je sadržavao riječ „socijaldemokrati“, a sam lider je izjavljivao da je socijaldemokratija za njega „jedina prihvatljiva opcija“. Legitimno, no socijaldemokratija je u krajnjoj liniji ipak različita od liberalizma, pa i socijalnog, a u nekim pitanjima i gotovo potpuno nepomirljiva. Korak dalje ide njegov saradnik iz pokreta Tarik Kapetanović, također novi član NS. Godinama (uglavnom neuspješno) pokušavajući da se politički i javno afirmiše, između ostalog piše i blog na kojem laički afirmiše pozicije radikalne ljevice, ukratko: otpor privatizaciji, međunarodnim finansijskim institucijama, NATO savezu i općenito “zapadnom imperijalizmu”.
I Mario Vukasović kao nova snaga ove stranke, u mlađim je danima bio član radikalno ljevičarske organizacije u Sarajevu JOSD, predvođene kontroverznim novinarom Vukom Bačanovićem, koja se u prvom redu zalagala za provođenje socijalističke revolucije u društvu i rušenje kapitalističkih ekonomskih odnosa u BiH!
Selim Bešlagić, iako već u poznim godinama, u Tuzli sigurno uživa određen kredibilitet, no koliko se zaista u priču o socijalnom liberalizmu uklapa osoba koja je svoju bivšu stranku, SDP, kritikovala između ostalog i zbog toga što „nije dovoljno socijalistička“?
Vrijeme će pokazati da li će novo članstvo u doglednoj budućnosti u Našu stranku unijeti ideološke, ili vjerovatno prije interesne trzavice, kao što se već desilo s prethodnom garniturom. No to je svakako unutrašnja stvar stranke i principijelnosti njihovih kadrova .
Ono što u širem društvenom kontekstu ostaje činjenica jeste da je Naša stranka u izboru između toga da bh. društvu pruži sveobuhvatan, izgrađen i jasan liberalan koncept ili da, poput većine drugih stranaka, pravi neprincipijelne kompromise i koristi se političkim i društvenim populizmom radi pokušaja jačanja vlastite pozicije, izabrala drugo.
Da li će im ovaj izbor donijeti konkretne koristi u povećanju broju glasova, pokazat će izbori. Ono što je pak sigurno jeste da će na ovaj način izgubiti liberalna ideja. Liberalizam je, kao i u svakoj ozbiljnoj demokratiji, prijeko potreban politički koncept u BiH kao srednji put između mahom bezidejnog ljevičarenja koji lešinari na jugonostalgiji s jedne i konzervativizma u etnonacionalnom ruhu s druge strane.
Iako je na njegovoj afirmacija Naša stranka i pored svog opredjeljenja do sada ponudila vrlo malo, s ovakvim potezima i to malo će očigledno uskoro postati ništa.
